Piše: Nikola Malović
Preko deset hiljada licenciranih, u današnjem smislu te riječi, kapetana duge plovidbe tokom istorije – Boka Kotorska je tim visokim nautičkim titulama jedna od najnaseljenijih malih geografija na svijetu. Da Boka Kotorska sve to jest, Crna Gora nema predstavu, crnogorska javnost ne zna, nije ni u školskom ni na televizijskom programu.
O tome da li Crna Gora jeste pomorska zemlja poveli smo razgovor sa Draženom Jovanovićem (1976), dipl. istoričarem, dugogodišnjim kustosom tivatske Zbirke pomorskog nasljeđa, podignute na ostacima nekadašnjeg austrougarskog i jugoslovenskog Arsenala, a danas na teritoriji luksuznog rizorta Porto Montenegro.
Da li je Crna Gora i dalje pomorska ili je samo primorska država?
Biti pomorska država je stvar uspijeha. Države koje su izgubile kontakt sa morem ne mogu se smatrati uspiješnim u širem istorijskom smislu jer su ostale uskraćene za neposrednu i slobodnu komunikaciju sa svijetom. More povezuje. Nema te rijeke, ma koliko ona bila duga u svom plovnom putu, niti tog strateškog kopnenog koridora, koji vas mogu spojiti sa svijetom koliko može kilometar obale na kojoj suvereno vladate. Crna Gora ima svoje kopno i svoju obalu dugu 293 kilometra, ali se postavlja pitanje koliko ima suvereniteta nad njima…
Crna Gora je prodala svoja dva brodogradilišta da bi danas oba bila privezišta za jahte, uništila je svoje dvije brodarske kompanije da bi danas pod svojom zastavom imala nekoliko komercijalnih brodova, sa dnevnopoetičnim imenima kao što su „21. maj“ (datum Referenduma), „30. avgust“ (datum kada je opozicija pobijedila Đukanovićev režim), „Ruku pravde“, itd… Po ovim imenima se vidi da im kumovi nisu ušli u more dalje i dublje od obale. Crna Gora nema adekvatnu zaštitu morske granice. Jahtama ulazi u akvatorij ko, kako i kada hoće, uz malo kontrole. Dođu takvi, okupaju se, onečiste more, dive se geografiji i odu.
Kako ocjenjujete interakciju Crne Gore s morem?
Crna Gora nema interakcije sa morem. Interakcija podrazumijeva uzajamni odnos, a Crna Gora se prema svome moru, kao i prema svojoj istoriji odnosi unilateralno, zaboravljajući koliko je u krvi platila da bi se dičila i jednim i drugim.
Dobronamjeran u opisu, zaključujem da Crna Gora nije pomorska država. Jedva da je i primorska, jer se svoga primorja sjeti poslovično tek svakog juna. Ribarstvo gotovo i ne postoji, a slično je i sa ekološkom zaštitom mora. Zato je razvijen krivolov i to u svojim najnecivilizovanijim oblicima, kao što je izlov ribe dinamitom.
Plaže su praktično privatizovane. Jer šta je drugo davanje u sezonski zakup kupališta nego oročena privatizacija?
Ono malo grebena i hridi koji su inkubatori morske flore i faune se nalaze u velikoj opasnosti usljed pretjeranog izlova školjki koje su prirodni prečišćivači mora. Na granici smo polucije.
Školjke su opet na meti zbog masovnog turizma, jer svaki turist želi da osjeti Sredozemlje i na tanjiru. Nasipanjem plaža građevinskim ili rječnim šljunkom, kako bi se dobio prostor za još pokoji red ležaljki, stradavaju staništa sitnih priobalnih organizama i riba koji su temelj morskog ekosistema. Zalivsko more je postalo bunar. Nema ribe.
Kao svjedok promjena u geografiji koju pojedini naši analitičari zovu rubnom, iako je obalni Srbi tako ne doživljavaju, mislite li da su veće zarade na brodu ili oko brodova, na megajahtama ili oko megajahti?
Boka nikako nije rubna. Bar nije bila do sada. Što se tiče zarada, sve zavisi gdje, kako i za koga radite. Nije isto kada hljeb zarađujete kao pomorac na brodu ili kao menadžer u luci, kao mornar na megajahti ili kao trgovac luksuznim potrepštinama u marini. Ipak, zarade su veće oko brodova i megajahti. To je velika industrija u kojoj se vrti mnogo novca. Više novca zaradi onaj ko posao organizuje nego onaj ko ga izvodi. Kao i u rudniku. Pomorci, u neku ruku i jesu rudari, samo što je njihov rudnik plav i prostran, dublji od bilo kog drugog.
U doba nama znanih mladosti nije bilo opasno po život preplivati najuži dio Zaliva, moreuz Verige. Danas je to opasno, zbog silnih propelera i hiperinflacije nautičkih dešavanja u Boki. Otkud toliki kruzeri, megajahte, jahte, katamarani, jedrilice, gliseri, skuteri…?
Verige sam preplivao tek nekoliko puta. Danas je postalo opasno plivati i unutar jasno omeđenih kupališta. Razlog su mnogobrojna pomenuta plovila, ali prije svega njihovi bahati korisnici – heroji tranzicije i njihovi genetski izdanci, turisti dovoljno dubokog džepa da iznajme vodeni skuter na nekoliko sati, pripiti vikend-jahtaši i ostala „elitna“ ekipa. Oni, praktično, bez kontrole i sankcija ugrožavaju tuđe živote, ostavljaju bijele tragove svoga bahatluka, zapljuskuju obalu talasima osionosti i taštine, a nerijetko ispuštaju i fekalije iz svojih skupocijenih plovila pod nos nama Primorcima. Oni koji bi trebalo da im stanu na put su neprimjetni, često ne svojom voljom, i nema ih dovoljno da kontrolišu izuzetnu frekvenciju vodenog saobraćaja. Uz to, rizikuju da ispadnu kočničari jahting-turizma, strateškog i bitnog zamajca našeg vrtoglavog uspijeha. I dok, recimo, sin neke važne osobe divlja skuterom pred plažom, ili neki pripadnik nižerangiranog džet-seta vozi gliser registrovan u Delaveru, odgovorni zaustavljaju barku na vesla s lokalnom registracijom i od veslača traže dozvole: za ribanje, za voditelja čamca, dokaz o registraciji, prvu pomoć i sidro. Ovako izgleda perfidan način da se neko skloni sa puta i sa mora uopšte.
Da li je Boka Kotorska postala destinacija koja prostituiše svoju ljepotu višoj srednjoj i nižoj visokoj klasi?
Boka i primorje Crne Gore prostituišu bogom danu ljepotu. Turizam jeste bitna privredna grana, ali ako se vodi loše, onda guši supstrat koji nas čini poželjnom destinacijom. Ponekad mi Boka Kotorska liči na prelijepu, ali zatupastu seosku djevojku koja pada na prvi kompliment. No možda tako mora biti zbog dodijeljene nam uloge. Živimo u svijetu u kome su karte podijeljene, a najjače štihove u rukama drže krupni igrači. Malima je u takvom svijetu mjesto za igraćim stolom samo koliko da popune broj. Valjda nam se dopada društvo, pa smo još u igri u kojoj na sto ulažemo sve, pa i porodično srebro. Malima možda i nije dozvoljena interakcija sa morem, već samo da, ako imaju sreće, budu uz more i daju ga nekom drugom. Na kraju, zna se ko sa ushićenjem već više od 250 godina ponosno i gordo pjeva da vlada morem.
Izvor: Pečat
