Piše: Mitra Reljić
Pre pet godina, na Božić 2021. upokojila se Sofija–Sonja Rakočević. Ostali su njeni najbliži da, prebirući po fotografijama i uspomenama, iznova učeći da dišu, hrišćanski i dostojanstveno podnesu i ponesu bol. Da molitvom stišaju jecaj pri pogledu na njenu nedočitanu knjigu, ili na ono crno mače koje se, pre nego će Sonja otići u bolnicu, privijalo uz nju, leglo baš na ono bolno mesto u grudima, kao da bi ranu da izvida. Ali i da osete utehu pri susretu sa roditeljima dece koju je lečila i bila im druga majka, ponos što su je toliki poštovali i voleli.
„Treba izdržati još malo u izolaciji, jer nije to najstrašnije što nas može zadesiti u životu. Možda će nam posle ove pandemije biti važne male stvari“ – govorila je Sonja prisećajući se reči patrijarha Pavla da ne treba štedeti ljubav, jer što se ona više daje, više ćete je imati. Profesor Predrag Piper, jedan među mnogima koji su se, i ne poznajući je lično, usrdno molili Gospodu za Sonjino ozdravljenje, piše da sve dobro ovoga sveta dolazi od Boga, a naše je da to dobro propustimo na druge, ili da barem ne budemo prepreka tom večnom kruženju dobra u vasioni. Sve dok je samu nije savladala bolest, Sonja je ne štedeći ljubav, umnožavala ljudsko dobro.
Sonja (krštena Sofija) Rakočević, ugledni pedijatar, jedna je od zapanjujuće velikog broja medicinskih radnika preminulih u Srbiji od opakog virusa, višestruko većeg negoli u većini drugih zemalja. Zašto je bilo tako, ostaje na savesti onih koji su tokom pandemije rukovodili zdravstvenim sistemom.
Diši Sonja, / Diši poslednjim ostacima svetlosti i naše ljubavi…, / Diši slobodom u koju smo svaki dan ulazili…, / Diši zvonima Gračanice u kojima se gnezde ptice. / Diši ovim Badnjacima što ih ložimo bez tebe… / Diši Sonja! – molio je Živojin u predvečerje Božića dozivajući njeno ime – tu, po rečima proučavalaca iména, poslednju nit kojom voljeni nastoji da se zadrži, ne bi li se za ime prizvano spolja uhvatila samosvest odlazećeg i prevladalo konačno potonuće u san.
Nije bilo lako opravdati ime Sofija. Ima ljudi koji brinu o svom imenu, i onih drugih koji, misleći da je ono nešto spoljašnje i slučajno došlo u njihov život, i ne haju za njega. Naša Sonja je živela u skladu sa ipostasnom suštinom svoga imena. Opravdavala ga svojom revnošću i rešenošću, veštinom da i u najtežim uslovima bez oklevanja odgovori na izazove života i svoje profesije. Njen suprug koji ju je najbolje poznavao, ne kaže slučajno da nas je u borbi za slobodu sve hrabrila „mirnoćom iskušenice i gordošću ratnice“. Jovanovi i Jovanini, pa Bogdanovi, Slobodanovi i toliki drugi roditelji mališana koji su se, zahvaljujući Sonjinoj dijagnostici te, njenim trudom uspostavljenoj, saradnji sa italijanskim stručnjacima, vraćali iz Italije sa izlečenom decom i radosnih srca, sa neizmernom zahvalnošću pripovedaju i dugo će pripovedati o požrtvovanoj doktorki. Sa suzama se od Sonje opraštao i vremešni Toma, učitelj iz Drajčića, prisećajući se njene milosti kada ga je, radeći sa mati Irinom u organizaciji „Sveti Jovan Milostivi“, obilazila i pružala mu pomoć.
Upoznajemo se – govorio je Živojin misleći na njegov odnos, sada u ulozi i oca i majke, sa Dimitrijem i Simonidom suočenima sa gubitkom brižne roditeljke u njihovim najosetljivijim godinama. To upoznavanje značilo je obostrano pripitomljavanje, izgradnju međusobnog poverenja. I bez da je naglas saopšti, svima nam je jasna bila njegova prva misao – kako da ne iznevere Sonju, nastave putem kojim su sa njom koračali, da deca izrastu u dobre i slobodne ljude. Samo Bog zna koliko puta se pitao hoće li u tome uspeti. Mada to ređe pokaže, danas je nesumnjivo zadovoljan što, taman kao nekad Sonja i on, i njihova deca, razumevši zavetnu suštinu kosovskog bivanja, dišu slobodom u getu, uče, pišu i pevaju.
Iako sam Sonju poznavala još iz njenih i Živojinovih studentskih dana, bila učesnik svatovske „kolone“ koju sačinjavahu dva vojnička (koja bi drugo do ruska) džipa i njihovog venčanja u prištinskoj Crkvi Svetog Nikole, prvog posle pune četiri godine, pa redovan njihov posetilac u tuđim – iznajmljenim kućama u kojima je najvećma ponestajalo struje (tujaaa! – radovao bi se dvogodišnji Dimitrije kad god iznenada blesne sijalica), najčešće se setim naših vidovdanskih sretanja u Gračanici i na Gazimestanu. Ono mesto desno od ulaza u Svetinju do kojeg sam se, znajući da su tu i na okupu, uvek probijala kroz masu ljudi, po Sonjinom odlasku redovno iznudi prazninu u duši. Nedostaje njen blagi osmeh i njena pesma kojom nas je, uslišivši poziv arhimadrita Mihaila, pozdravila tog njenog poslednjeg Vidovdana sa nama.
Lekić prije 25 godina govorio o NATO bombardovanju: Zločin za koji se moraju ustanoviti odgovorni
…Ode Sofija ka izvoru mudrosti / da u čistu svetlost Neba gleda. / Da pošalje zrak milosti i čedima i Vojinu / koji je Nebu daje, ali je iz srca ne da – zbori otac Ilarion, Episkop novobrdski. Zato Živojin i kaže: Živimo kao da je Sonja tu, sa nama. I doista, Sonja živi, kako u svojoj porodici, tako u sećanjima njenih pacijenata, kumova, prijatelja i kolega koji u okviru Fondacije „Dr Sonja Rakočević“ nastavljaju njenu humanu misiju. U manastirskoj ordinaciji u kojoj je svojevremeno započela svoju borbu za spas dece sa urođenom srčanom manom, ali i drugim zdravstvenim nevoljama, već pristižu viđeni stručnjaci. Posle doktora Mihaila Vukmirovića, eksperta za dijagnostiku i lečenje oboljenja srčanog ritma iz Crne Gore koji je bez ikakve naknade obavio 16 pregleda, stizali su stručnjaci iz Beograda, najavljuju dolazak oni iz Novog Sada…
„Dragoceni su samo oni životni sadržaji i akti koji se ne boje smrti i njenog približavanja, koji mogu da se opravdaju i utvrde pred njenim licem“ – pisao je Ivan Iljin. Takvih sadržaja i akata u Sonjinom životu bilo je sasvim dovoljno da obezbede sunčano mesto njenoj plemenitoj duši.
