Piše: Tanja Nježić
U bogatoj zbirci Narodnog muzeja u Beogradu, među istinskim biserima, su i crtež danas proslavljenog Van Goga „Pisac za stolom“ i rad Paje Jovanovića „Krunisanje Cara Dušana“. Ima, naravno, još pregršt sjajnih i čuvenih dela, no, za ovu priliku izdvojimo jedan rad čuvenog svetskog i jedan domaćeg umetnika.
Čovek patnje
Osim velikih dela pod okriljem Narodnog muzeja su i vrsni stručnjaci a istaknuta muzejska savetnica Dragana Kovačić napominje da je ovaj Van Gogov rad jedan od najvrednijih radova iz kolekcije Narodnog muzeja.
Govoreći o njegovom nastanku napominje da je Van Gog novembra 1881, nakon porodične svađe, otišao u Hag gde je, živeći na obodu grada, proveo oko dve godine
„Taj deo se zvao Gist i nastanjivali su ga oni najbedniji i najmarginalizovaniji, dakle radnici, a bez kojih nije mogao da se zamisli prosperitet i napredak. Van Gog je početkom 1882 imao porudžbinu da radi vendute grada. Uradio ih je 12, međutim to se nije uklapalo u sliku koju su želeli kupci, jer su to bili sumorni prizori, te je porudžbina propala“, navodi.
Napominje da se umetnik potom posvetio crtanju ljudi i nastavljanju ranije prakse kada je živeo u rudnicima Borinaža i crtao rudare koji su u to vreme bili jaki, moćni ljudi koji na platnima često gledaju direktno u njega.
„U Hagu on crta ljude spuštenih glava, bez identiteta, ljude koji podnose veliku patnju, veliku žrtvu… Tako je prikazan i anonimni čovek na crtežu koji mi čuvamo“, ističe.
Dodaje i da se u tom periodu Van Gog bavio isključivo crtežima smatrajući da je to najbolji način da se dopre do suštine i istine.
„Reč je ne o svakom već o crtežu rađenom polovnim materijalima, starim perima, istrošenim olovkama, starim četkama. To možemo videti i na ovom radu. Delovi su urađeni četkom, drugi, naročito pozadina, perima, a deo olovkom, za koju pretpostavljamo da je tesarska olovka. On je verovao da je nov, uglađen materijal, jednako kao i uglađeni ljudi, ponekad potpuno beskoristan, da život treba pokazati onakav kakav jeste, istinu. Saživljavao se sa ljudima toliko da je sa njima i radio u rovovima što ga više puta koštalo zdravlja“, kaže Dragana Kovačić.
Patriotska ikona
Čuvena slika Paje Jovanovića „Proglašenje Dušanovog zakonika”, koja nosi i naziv „Krunisanje cara Dušana”, po rečima mlade, perspektivne kustoskinje Jane Matić, poznata je i kao patriotska ikona.
Radio ju je po narudžbini Kraljevine Srbije tj. kralja Milana Obrenovića a za potrebe Svetske izložbe u Parizu 1900. gde je i nagrađena zlatnom medaljom. Danas znamo da je potom uradio još nekoliko varijanti različitih formata i na više načina a jezik brojki kaže da ih je sedam od kojih je najveća u Narodnom muzeju.
Jana Matić napominje da je, ni malo slučajno, naprotiv odabran tako važan istorijski događaj, krunisanje Cara Dušana 1346. u Skoplju i da se Paja Jovanović podrobno pripremao.
Tatjana Nježić: Više od medalje: Gledajući „Izgubljeni drim tim“
„Išao je u manastire, arhive, proučavao je odeću, vojnu spremu, grbove srednjovekovne srpske vlastele, kao, freske iz crkava i manastira… Isprva je bilo zamišljeno da se prikaže događaj u crkvi, međutim on prikazuje trenutak ispred crkve što podrobnije, sveobuhvatnije predstavlja taj istorijski čin. Kada govorimo o tome ko je sve prikazan na tom impresivnom delu pomenimo da osim istorijskih – kao što su, naravno Car Dušan i Carica Jelena i prvi srpski patrijarh Joanikije, zatim bugarski patrijarh Kir Simeon (koji je uz Joanikija obavio krunisanje), iguman Svete Gore German… – i anahroni likovi, važni za srpsku istoriju poput braće Mrnjavčević, ličnosti iz legendi, iz epske poezije…“, veli Jana Matić.
Ovo impresivno delo prati i niz zanimljivosti među kojima je i ta da se za svaki lik koji se pojavljuje na slici, a ima ih preko trideset, zna koga predstavlja, da je umetnik ostavio skicu na kojoj je poimence i po brojevima označio ko je ko, te da je, u grupi dubrovačkih izaslanika, naslikao i sebe kao jedini lik koji ne gleda u cara nego u posmatrača, odnosno u nas.
Izvor: NIN
