Piše: Mirko Perić
U tekstu „Ko preko Boke kotorske pokušava da sukobi Patrijarha i Joanikija“ urednik „Politike“ Vladimir Vuković stao je u odbranu Srpske Pravoslavne Crkve i srpstva u Crnoj Gori, pritom pokrećući nekoliko važnih pitanja.
Povod za pisanje su navodi pojedinih medija da će na predstojećem Svetom arhijerejskom saboru SPC biti razmatrano pitanje izdvajanja Boke kotorske iz nadležnosti Mitropolije crnogorsko-primorske. Vuković u svom tekstu ne čini previše da opovrgne ove navode, već diskvalifikuje same izvore, a ove glasine pripisuje zaveri koja ima za cilj da u SPC unese razdor.
Međutim, ako se pažljivije udubimo u tekst, primetićemo da autor ima primedbe na rad Mitropolije crnogorsko-primorske, kao i da smatra da je pitanje celovitosti Mitropolije od drugorazrednog značaja u odnosu na „institucionalno jedinstvo SPC“. Mi se kao pripadnici Crkve sa ovim moramo složiti, ali ćemo primetiti da se kao sinonim za institucionalno jedinstvo koristi i „nedvosmislena podrška kanonskom poretku i Patrijarhu kao vidljivom znaku jedinstva“. Nedvosmislena podrška Patrijarhu? U čemu?
Verujemo da je autor teksta u „Politici“ dobro povezan i obavešten, zbog čega nas čudi izostanak jasnog i nedvosmislenog demantija pisanja u „Danasu“. Umesto da odagna naše brige tako što će nas uveriti da prekrajanja granica Mitropolije neće biti, autor težište teksta prebacuje na samu Mitropoliju, diskretno poručujući da, čak i ako bi do izdvajanja Boke došlo, u takvoj odluci ne bi bilo ničega problematičnog.
Boka Kototorska – kolijevka Crnogorsko-primorske mitropolije
Vešto napisani tekst između redova nosi nekoliko važnih poruka. Prva se odnosi na identitet Mitropolije crnogorsko-primorske. Autor poredi trobojku sa četiri ocila na Crkvi Svetog Nikole u Kotoru sa crnogorskim državnim zastavama koje stoje na ogradi sedišta Mitropolije u Cetinju, nazivajući drugu situaciju svedočanstvom „složenosti istorijskog i političkog okruženja u kome Crkva deluje“. Dovodeći ovo poređenje u vezu sa sudbinom Boke, Vuković naglašava da „granice mogu biti deo šireg identitetskog konteksta“ još jednom nas podsećajući na „slike sa Cetinja“.
Da li autor želi da nam poruči da je Crkva u Kotoru srpskija od Cetinjskog manastira, da je srpstvo jače u Boki nego u sedištu Mitropolije? Za potrebe ovog paragrafa ćemo pretpostaviti da je tako. Posebno u tom slučaju, svako isticanje ove „činjenice“, ili još gore – svaki potez usmeren ka odvajanju Boke od ostatka Mitropolije, predstavljao bi snažan udar na srpstvo u Crnoj Gori. Ako državne crnogorske zastave izazivaju nelagodu u srcu gospodina Vukovića, možemo pretpostaviti šta bi se vremenom desilo sa identitetom Mitropolije ukoliko bismo iz nje izuzeli onaj „srpskiji“ deo. Svako cepanje Mitropolije bi faktički značilo odricanje od delova Crne Gore kao manje srpskih. Na kraju krajeva, i sam Vuković kaže kako „granice mogu biti deo šireg identitetskog konteksta“. Mi se, u ovom slučaju, ne slažemo sa gore pomenutom ocenom autora teksta, a državne zastave Crne Gore tumačimo drugačije. Mitropolija u Crnoj Gori nije strano telo, već organski i neodvojivi deo Srpske Pravoslavne Crkve, koja je uvek prevazilazila granice Republike Srbije i koja na teritoriji Crne Gore postoji vekovima. Problematizovanje crnogorskih zastava, ma šta neko mislio o trenutnom obliku i opravdanosti države Crne Gore, samo jača argumente onih koji SPC vide kao malignog agenta Beograda, zlonamerno je nazivajući „Crkvom Srbije“.
Mitropolija je za srpsku stvar u Crnoj Gori učinila nemerljivo više od svih drugih unutrašnjih, ali i spoljašnjih društveno-političkih činilaca. Bez ikakve sumnje. Svako dovođenje u pitanje namera i identitetskog karaktera Mitropolije predstavlja, citiraćemo Vukovića, „insistiranje na unutrašnjim trvenjima, navodnim sukobima i prikrivenim obračunima“, „stvaranje utiska da se unutar SPC sprema raskol“ i „stvaranje privida njene unutrašnje nestabilnosti“.
Iako je autor odbacio navode da će tema Boke biti pokrenuta na Saboru, nekoliko detalja nam daje opravdanje da sumnjamo u njegovu tvrdnju. Naglašavajući kako „odgovor Mitropolije crnogorsko-primorske nije u prvi plan stavio činjenicu da je reč o pokušaju udara na institucionalno jedinstvo SPC i na sam Sabor“, Vuković kao da želi da poruči da se ova tema ipak može naći na dnevnom redu, istovremeno (u svoje ili tuđe ime) upozoravajući protiv svake „neposlušnosti“. Ako je odvajanje Boke kotorske od Mitropolije van svakog razmatranja, zbog čega bi trenutna situacija predstavljala „ozbiljan test za mitropolita Joanikija“? Koja će to „situacija“ od Mitropolita zahtevati „mudro, odmereno i dosledno“ postupanje? Šta Vladimir Vuković najavljuje? Čemu pozivi na „nedvosmislenu podršku Patrijarhu“? Šta znači da „odbrana SPC podrazumeva jasnu podršku njenom vrhu“? Ponovo postavljamo pitanje: U čemu? Nijedna podrška nije bezuslovna. I ko to testira mitropolita Joanikija?
Tema izdvajanja Boke iz Mitropolije, nije utemeljena ni u narodu ni u sveštenstvu
Konačno se postavlja pitanje: u koga sumnja Vladimir Vuković? Više puta ponovljeno insistiranje na kanonskom poretku i crkvenom jedinstvu u tekstu koji je očigledno usmeren ka mitropolitu Joanikiju ostavlja utisak da se iza te retorike ne krije briga za jedinstvo, već provera stepena njegove političke podobnosti. Neodmeren (pa čak i uvredljiv) ton članka u „Politici“ ćemo ipak pripisati iskrenoj zabrinutošću za budućnost Srpske Crkve i srpstva u Crnoj gori. Ctiče se utisak da se Mitropolitu iznova nameće obaveza da dokazuje kako je „dovoljno“ nacionalno pouzdan, i to upravo onda kada pokazuje odgovornost prema konkretnoj zajednici kojoj služi.
Poslednjih godina svedočimo sve izraženijoj centralizaciji unutar crkvene strukture, u kojoj se jedinstvo sve češće tumači kao vertikalno usaglašavanje sa stavovima crkvenog i političkog centra u Beogradu. U takvom okviru, svaki naglasak na specifičnosti položaja Mitropolije u Crnoj Gori i na zaštiti njenih interesa može biti predstavljen kao odstupanje, a ne kao legitimna pastirska odgovornost. Kanonski poredak se tako, u javnom diskursu, opasno približava logici političke discipline. A upravo nasleđe litija, koje narod u Crnoj Gori i dalje živi kao iskustvo sabornosti, dostojanstva i mirnog otpora, pokazalo je nešto sasvim drugo, da crkveno jedinstvo ne počiva na administrativnoj centralizaciji, već na poverenju između pastira i naroda. To iskustvo nije bilo proizvod direktive, već organsko svedočanstvo žive Crkve. Trenutna pozicija Mitropolita Joanikija deluje kao redak primer da je moguće biti istovremeno odan celini i odgovoran prema konkretnoj zajednici i da autonomija nije pobuna, već zrelost.
Uopšte ne sumnjamo da bi se mnogi obradovali umanjivanju snage i uticaja Mitropolije u Crnoj Gori. Ali nam se takođe čini da se ocena koju je Vuković izneo na račun Saopštenja Mitropolije, koje tobože „može nehotice ostaviti prostor za tumačenja koja zlonamerni akteri žele da podstaknu“, isto tako može primeniti i na tekst iz „Politike“, koji bi „zlonamerni“ mogli videti kao „pokušaj slabljenja SPC (ili Mitropolije!) kroz stvaranje privida njene unutrašnje nestabilnosti“.
Izvor: Teologija.net
