Piše: Branislav Matić
Pisac Nikola Malović, Lutajući Bokelj sigurna koraka, zastupnik knjige na Trgu soli
Njegove knjige pune su udica koje spasavaju i pisca i čitaoca. Iz svoje knjižare „So“, na trgu Hercegovog grada, na svome svevremenom ostrvu, ne da da Boka potone u konvertitsko ludilo i da svet obljutavi od neslane laži. Sa svoje nulte nadmorske visine vidi kako Srbiju, raščerečenu rukama stranaca i njihovih marioneta, siluju i šutiraju cokulom u glavu, u razum, u dostojanstvo. Potreban joj je „junak našeg doba“, spreman da ustane i umre za Srbiju. Ako nije nacionalna, država postaje preduzeće. Crnogorska izdaja nije samo otpadništvo, nego i kulturno samoubistvo. Totalitarizmu tržišta i primitivizmu liberalnog kapitalizma mora se suprotstaviti majstorstvom. Nije knjiga sve što ima formu knjige.
***
Beleška
Nikola Malović (Kotor, 1970). Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je knjige Poslednja decenija (kratke priče), Kapetan Vizin – 360 stepeni oko Boke (novele u dramskoj formi), Peraški goblen, Prugastoplave storije, romane Lutajući Bokelj (2007) i Jedro nade (2014), i preko 2.500 tekstova. Autor je fotomonografije Herceg-Novi: Grad sa 100.001 stepenicom (2011), dokumentarne proze Bokeški berberin (2015), knjige Bog u Boci (2015). Priredio je knjigu Bokeški humor (2017).
Urednik je izdavačke delatnosti hercegnovske Knjižare „So“ (edicija „Bokeljologija“). Član Srpskog književnog društva.
Živi u Herceg-Novom.
***
Jedanaesta je generacija durmitorskih i starohercegovačkih došljaka kojima su oči poplavele od mora. Maternji jezik mu je srpski, iako mu je majka Slovenka iz Štajerske. Njegov otac, najstariji brica u Boki, brijao je i Ivu Andrića. Boka je za njega ceo svet. Samo po njoj putuje i još nije stigao sve da obiđe. Od Poslednje decenije do Jedra nade, ovaj „terazijski Bokelj“ luta sigurnim korakom po tim prugastoplavim predelima. Uz svoje gore posvećenja uspinje se hercegnovskim skalinadama. Sa njegovog prozora mreže srpske književnosti i danas dopiru do mora, odakle se nikada nisu ni povlačile.
Nikola Malović (Kotor, 1970).
Plovidba. Bokelj sam od 1694. Te su godine, u svojevrsnoj seobi pravoslavnog stanovništva iz Stare Hercegovine, a današnje Crne Gore, moji preci došli na obalnu teritoriju oslobođenu od Turaka 1687.
U romanu Lutajući Bokelj kazao sam da su se mojim precima oči obojadisale u plavo, od silnog čuđenja što vide more. Jedanaesta sam generacija porijeklom iz durmitorskog sela Duži.
Da nije bilo mora, ne bi bilo ni mene. To kažem s razlogom, jer je Marjeta Štrakl, Slovenka iz Štajerske, najmlađa od tri sestre, došla u Boku na ljetovanje kod srednje sestre, koja se udala nakon što je došla na ljetovanje kod najstarije pak sestre, udate u Herceg-Novom.
Na pitanje što je prvo opazila kod mog oca, majka kaže da su to bile Bricove plave oči. Oca svi zovemo Brico jer je najstariji frizer u Boki, sa pedeset osam godina aktivne karijere! Šišao je preko 100.000 ljudi, u nekim familijama čak pet generacija (prađeda, đeda, oca, sina i unuka), a brijao je i Iva Andrića. U Bokeškom berberinu, knjizi dokumentarne proze s mojim potpisom, otac objašnjava da je Andrićeva brada bila od vrste najteže za brijanje.
Kuriozitetno: moj maternji jezik – pođemo li od definicije da je to jezik na kome čovjek progovori – nije srpski nego slovenački. I da nije bilo nezgode koju sam imao kao beba, sigurno bih, i mimo bolnica, više vremena provodio s majkom, jer je ocu valjalo da hiljade šišanja i brijanja pretvori u krov nad glavom. Danas, svakako, kazujem da je moj maternji jezik srpski.
Roditelji su mi bili članovi Saveza komunista, majka isprva iz ubjeđenja, a otac da mu niko ne bi dirao u privatnu djelatnost. U takvoj porodici Bog nije postojao, i slava se nije slavila. Prve hrišćanske spoznaje dobio sam od majke rimokatolikinje, više kao hrišćanske bajke negoli kao katihizis.
Budući ipak kršten u Crkvi Svete Bogorodice u Bijeloj, kao i svi preci sem prvog, onog koji je došao već kršten, duhovno sam progledao tek 1999. u Beogradu pod bombama. I počeo da slavim slavu.
Boka. Boka Kotorska mi je nekad bila zavičaj, a sada se proširila do veličine svijeta po mjeri. Nije otud čudno da u romanima predstavljam Boku kao teatrum mundi. Moj nekadašnji zavičaj a današnji svijet – ima barokne gradove, vještačko ostrvo iz doba renesanse, palimpseste istorija, nizove kapetanskih palata ogledanih na bonaci, izvrsna jela, kulturu tolerancije, ostrvo na kome je Sveti Sava 1219. osnovao Zetsku episkopiju…
Ko bi Boku Kotorsku, jedini fjord na Mediteranu, uzeo da posmatra kao ostrvo, ne bi mnogo pogriješio. Boka je sa tri strane omeđena morem okomitog kamena, a sa četvrte strane – morem mora. Da bi se obišla Boka potrebno je nekoliko života. Dokaz? Nikad nisam stigao da nogom stupim na najveće zalivsko ostrvo, Sveti Marko. Nikad nisam bio u Gornjem Stolivu, urbanom medaljonu sa zvonikom na kome je sat. A bio sam na skoro svim planinskim vrhovima, i u morskim dubinama, na poluostrvima i rtovima, oplovio sam vijugave konture Zaliva kao prvi Srbin, srećan što je mnogo toga još ostalo da se iskusi i vidi.
Boka Kotorska je čudesna geografija: ima duhovni istok na geografskom zapadu (Herceg-Novi), i duhovni zapad na geografskom istoku (Kotor).
Roditi se u Kotoru (1970) za mene je počelo da dobija smisao kasnije, kada sam na svim istorijskim kartama vidio koliko je Kotor važan, i kao glavna luka naše srednjovjekovne države, ili pak kao grad koji, sem Dubrovnika, nema sebi sličnog.
Sve slike djetinjstva, osim onih fizički bolnih, odnose se na ljeto. Kupaće gaće su dovoljno imanje da se u povlašćenoj geografiji bude srećan. Posebno kada imaš peraje i masku. Jedna od upečatljivijih pokretnih memo-slika tiče se trenutka kada gledam kako između dvije ponte – između dva kamena mola, u prevodu – sve vrvi od života. Vidim: morsku travu muravu, morsku salatu, alge čije nazive ne znam, rakove krabe, rakove grancigule, rakove samce, jato sićušnih gavuna, omanje jato preukusnih cipola, ribice labre šarene kao papagaj ara, potom u grozdovima školjke mušlje po obrađenom kamenu, kamenice po neobrađenom, vagane i vongole u pijesku, puževe mariklje, vretena, i priljepke, onda morske ježeve i morske krastavce… Sve do dubine od pet, i dužine od sto metara. Avaj, danas je ovaj ekološki raj u grobu! Na mjestu nekadašnje Fabrike za preradu ribe, gdje sam se rasplivavao kao dječak, nalazi se hotel čiji je montemaurski vlasnik nasuo plažu kamenjem i zemljom neodgovarajućeg hemijskog sastava u upravo faraonskim količinama – e da bi postavio što više naplativih ležaljki i suncobrana. Dolazak liberalnog kapitalizma pokopao je dobar dio mojih nadanja da smo ljepotu dobili zauvijek i da slobodu nije potrebno osvajati iznova.
Kao što se svi ljudi dijele na žive, mrtve i one koji plove morima, tako se i živi Primorci dijele na one koji plove i na one koji hvale more ali se drže kraja. Kao profesor drevne kotorske Pomorske akademije, kazujem da sam od druge vrste – koja se drži kraja, iako su mnogi moji rođaci i preci pomorci. U kapitalnoj fotomonografiji Istorija bokeljskog pomorstva Predraga V. Kovačevića, čiji sam urednik i izdavač, našao sam pretke pod zastavom ruske carske mornarice.
Kada sam naslutio, 2004, dvije godine prije Crnogorskog referenduma, pokradenog naravno, da će ideologija montenegrinstva da mi obezvrijedi diplomu profesora srpskog jezika i književnosti, selim se iz Kotora u Herceg-Novi i sa suprugom osnivam Knjižaru „So“, klasičnu knjižarsku i izdavačku kuću. Time obnavljam tradiciju najstarijeg regionalnog knjižarstva i izdavaštva, a po dozvoli nasljednika Jova Sekulovića (1879–1950) koji je u austrougarskom Herceg-Novom otvorio knjižaru 1898. godine, tri godine prije Gece Kona u Beogradu.
Kao knjižar sa iskustvom od skoro petnaest godina, potvrđujem da je knjigâ o moru uvijek bilo malo na srpskom. Stoga su sve koje i dalje tretiraju plavo-bijele teme uvijek od duple širine.
Herceg-Novi. Kada je supruga ustanovila da ne poznajemo nikoga, sem pomoraca iz familije, koji su do stana došli bez kredita ili nasljedstvom, osjetili smo se naročito ponosnim. Knjižara „So“ (od 2004) donijela nam je mali stan u Herceg-Novom s pogledom na more.
Možda bi stan bio i veći da nisam lično finansirao izdavanje skupe, vlastite fotomonografije Herceg Novi: Grad sa 100.001 stepenicom. Trebalo je obići cijelu Rivijeru uzduž i popreko, opet od nulte do hiljadumetarskih nadmorskih visina, da bi nastala fotomonografija posvećena činjenici da grad osnovan 1382. zbog trgovine solju ima više stepeništa od pravih ulica. Supruga i ja ljetovali smo i zimovali u kori od oraha dvije godine obilazeći naoko malu geografiju, ali punu skalinada.
Razlika između Herceg-Novog i Kotora je velika, kao da postoje dvije Boke. Kotor je centar svega naplativog zalivskog dešavanja, uključujući masonsko i okultno, a Herceg-Novi je divalj, jeftiniji, profaniji, manje učen, bez društvenog, političkog i umjetničkog krema kakvog je bilo uz Josipa Broza Tita, kada ovaj šćaše s dvorom boraviti u Igalu.
Roman Lutajući Bokelj cijedi Kotor kao limun, roman Jedro nade cijedi esenciju iz čudesnog Perasta.
Da bih kao pisac opstao nezavisan, moram mnogo toga da žrtvujem. Stoga živim kao na ostrvu. U Knjižari „So“ na glavnom gradskom trgu.
Vremenom sam postao suvenir, što me sve više opterećuje jer nisam naročito druželjubiv. No je nemoguće tokom sezone odoljeti čitaocima koji dođu i tvrde da su moje knjige pročitali po nekoliko puta.
Beograd. Iako romanizmima solim moj književni srpski, nikad nisam kazao kako zapravo sve vrijeme pišem beogradskim stilom. Poznavaoci književnosti znaju što to znači.
U međusobnom darivanju Beograda i mene dobili smo svi, jer da nije 2007. godine bilo Lutajućeg Bokelja ne bismo tako suvereno mogli da kažemo kako more romanizama pripada srpskom jeziku. Hrvati bi i na takozvani bokeljski jezik uzeli da polažu pravo, što još uvijek (sic!) ideološkim Crnogorcima nije palo na pamet. Hrvati i te kako romanizmima bibere svoju jezičku varijantu, i to čine mnoštvom, za razliku od mene koji sam sasvim usamljen u savremenoj srpskoj književnosti.
Na moju sreću, time sam i prepoznatljiv.
Teško mi je da izdvojim važna mjesta na mapi Beograda jer je Beograd s ove strane obje rijeke za mene jedna te ista emotivna cjelina. Ja sam testis temporum, svjedok vremena: sve što je mlelo Beograd mlelo je i mene – od agonije raspada SFRJ i ratova što su uslijedili, ekonomskih sankcija zapadnog svijeta, studentskih i građanskih protesta devedesetih godina, NATO-bombardovanja, pada Miloševića i dolaska na vlast sponzorisanih imena i prezimena – i sve je uticalo da se formatiram na način na koji danas nepopravljivo mislim, da je naša perspektiva u našoj retrospektivi.
Iako mi je supruga Beograđanka, odsijedam u hotelu „Kasina“ na Terazijama. Tamo ispred sobe 308 imam spomen-pločicu na kojoj piše: „U ovoj sobi boravi Nikola Malović, nagrađivani srpski pisac iz Boke Kotorske“. Za sebe sam izmislio nov termin, koji mi s pravom pripada: Terazijski Bokelj.
Anti-Odisej. Odisej je poznatiji po lutanjima od njegove druge prave suštine: da rodnu Itaku uopšte ne napušta. Fenomen po kome sam centripetalan, ne centrifugalan, po kome sam anti-Odisej, i po kome deklarativno ne putujem, objasnio sam u romanu Lutajući Bokelj („Laguna“, 2007, devet izdanja). Moskovski izdavač odustao je od štampanja prevoda tog romana jer nisam pristao da otputujem u Moskvu.
S druge strane, stojeći u mjestu, svakodnevno činim intervjue sa strancima. Bez kamere ili diktafona. Pitam ih sve, i saznajem „kakvi žive ljudi na te strane“. Uronjen u geografiju uronjenu u turizam, vidim da je turizam pokvario sve čega se dotakao, i da turist, baš kao u Dučićevoj definiciji, niti vidi u što gleda, niti čuje što mu se kazuje.
Istini za volju, poželio sam da odem na prvo i jedino putovanje, na Svetu goru, ne kao turist, nego kao hodočasnik. U pravu su bili svi koji su rekli da jedan čovjek odlazi u Hilandar, a drugi da se otud vraća.
Veliki pisci malih varoši. Pitate pogrešnu osobu da li misli kako su naše ljupke male varoši izgubile samopouzdanje i predstavu o svojoj ulozi i važnosti…
Postoje izvijesne razlike između ljupkih malih varoši i primorskog malog grada kome je nemoguće ne dolaziti na poklonjenje.
Mali primorski grad Kotor bio je glavna luka srednjovjekovne Srbije, i on to zna. Kao i Dubrovnik što zna da je bio Republika, pa na današnji Zagreb gleda s istorijske visine. Da je ostao unutar srpske države, Dubrovnik bi s razlogom gledao s visine i na današnji Beograd.
Primorci imaju urođen osjećaj da se ne nalaze ni u kakvom ramu „malih, ljupkih varoši“, nego da su bili i ostali uramljeni unutar istorijskih samostalnosti, labavih suverenosti, a svakako dokazanih kumunitadi, kao na primjer Herceg-Novi koji upravo slavi tri stotine godina komunitadi. Opštine, u prevodu…
Vjerujem da postoji dobar broj čitalaca koji bi želio da se na oneobičen a savremen način i Herceg-Novi finalmente pojavi unutar jednog velikog romana.
Takav roman je u nastanju. Za misiju ima da ponudi novu mitologiju primorskog grada, ova vremena, kao i doba iza okuke naših dana, te da omili život s povlašćenim pogledom na more.
Zemlja bez mora, saberi-oduzmi, ništa ne vrijedi.
Vek, kultura. Mislim da Zapad može napredovati još samo u zlu.
Mislim da Srbi nisu organski dio te priče, i da nam treba junak našeg doba.
Taj junak mora da ustane spreman da umre za Srbiju.
Bez takvog nam nema samostalnosti i suverenosti, niti kulture kojom smo vjekovima bogatili svjetsku baštinu.
Država ako nije nacionalna postaje preduzeće. Danas piše Srbija, sutra može Volmart.
Srpska drama. Sa nulte nadmorske ako se pogleda, naša jedina šansa je u velikom miješanju globalnih karata, a sačuvaj nas Bože velikog miješanja globalnih karata!
Srbija izgleda kao višestruko silovano telo koje sada cokulama tuku u glavu, zube, stomak, genitalije i kičmu. Potpuno je u vlasti stranaca, bez imalo samopoštovanja, s uništenim zdravstvom, školstvom i sudstvom, s kosovskim nogama amputiranim do koljena, prosječno stara preko 40 godina, s mladima koje su političari zapravo naučili da diplomiraju i da pale iz zemlje. Ili da ostanu i skinu gaće bez obzira na pol.
Umjesto da prstom pokazuje na najbolje, Srbija promoviše opačine. Truje omladinu, krade narod, rasprodaje i privredu i poljoprivrednu zemlju. No je i dalje Srbija kao pojam – uzor svima i svemu što zna za moralnu vertikalu i ima etičku kičmu, jer zvanično nije izdala kod, premda je tome opasno blizu.
Crna Gora. Zaista vam kažem da danas nije lako biti Srbin u Crnoj Gori.
Način na koji se neporecivo lice srpske Sparte izvrnulo na montenegrinsku postavu objašnjiv je jedino na onostran način. Jer bez prodaje duše vragu nije moguće toliko odstupiti od vlastitog koda. Da li kod uopšte postoji? Da, kao što postoje kose oči ili crna boja kože.
Nije još bilo u istoriji primjera da narod koji je formirao vlastitu kulturu na bazi jednog ideala promijeni taj ideal i počne stvarati novu kulturu na novu temu. Ne. Narodi vaplote duh jedino u njima svojstvenoj formi i time genetski traju u datom okviru, razvijajući ga, dijelom modifikujući ga, ali ne zamjenjujući i ne izdajući ga. Crnogorska izdaja predstavlja ne samo otpadništvo, nego i kulturno samoubistvo. Slične se tendencije vide i u Srbiji. Tu već može biti riječi o sindromu etničke starosti i obezvređivanju naroda.
Knjiga i visoka kultura. Kad Paviću, u drugoj fazi, nije pošlo za rukom da obdrži umjetničku književnost u dobu totalitarizma tržišta – teško da će drugim piscima poći za rukom jer su takođe željni novca. Ipak, dobar pisac može da podiđe masi tako što će joj tu i tamo pobacati polne radnje, a sve vrijeme kazivati o jedinim trima temama u književnosti: o Bogu, ljubavi i smrti.
Meštar pisane riječi biće onaj čiji će se roman prodavati zauvijek. Samo takve knjige treba pisati. Griješe ljudi željni medijskog pojavljivanja, misleći da više zaradi onaj ko svake godine napiše „novu knjigu“. One će se prodavati samo dok autor obilazi TV kuće.
Nije knjiga sve što ima formu knjige.
Dosluh. Otkako sam u srednjoj školi dobio zadatak da podvučem sve sentence u romanu Na Drini ćuprija, nastavio sam to da činim, i ustanovio kako su na mene uticale sve misli koje mogu da stoje samostalno, od Epa o Gilgamešu do romana nedavnog dobitnika NIN-ove nagrade.
Tokom školovanja prošao sam sve književne stepenice, i sve su one uticale na mene. Imao sam sreću da se izborim za vlastiti stil, pa je tako moja rečenica u kojoj enklitikom razbijam sintagmu, uz upotrebu romanizama, postala prepoznatljiva. Tako ću kazati, na primjer, Boka je Kotorska finalmente ostala bez svog hvale vrijednog zaleđa, umjesto Boka Kotorska je…
Sve što smo saznali pročitali smo ili smo čuli. Najviše sam spoznaja u malo vremena čuo od prof. Aleksandra Jerkova.
Cijenim mnoge srpske pisce, počev od Gorana Petrovića naovamo. Ponosni sam jedan od osnivača „Grupe P-70“, koja je u papar pretvorila drugosrbijanske pisce čijeg traga ja ne vidim kao knjižar s iskustvom.
Od kritike se ne pribojavam jer sam zreo. Prije negoli stavim finalnu tačku, svi moji zarezi odavno su na mjestu. Da živim u Beogradu imao bih više od sadašnjih deset nagrada, ali mi je život u Herceg-Novom donio stanje mira sa uvijek sujetnim cehom.
Noćna smena. Drukčije se piše na kompjuteru negoli rukom, ali se rukom odavno više ne može pisati.
Pišem noću, što nije dobro. Pišem ćirilicom i latinicom, kao što i čitam. Objavljujem knjige i na ćirilici i na latinici. Podržao bih i poštovao svaki zakon koji bi prednost dao ćirilici kao pismu koje nas određuje.
Prva rečenica, baš i kao naslov, mnogo su važni. Samo knjižar koji je i pisac zna koliku moć ima znalački sročen tekst na zadnjoj korici. U moru ostalih naslova, čitalac novu knjigu drži u rukama 10–20 sekundi. Ako mu tekst za to vrijeme nije zabacio udicu, ode čitalačko oko s mamca od teksta.
Prva rečenica u romanu Lutajući Bokelj („Još uvijek mislim na srpskom“) najkomentarisanija je prva rečenica u savremenoj srpskoj književnosti. Bila je to prva rečenica na srpskom poslije Referenduma u Crnoj Gori, i prva rečenica u proširenim zenicama Druge Srbije.
Roman Jedro nade pisao sam tokom šest godina u sobi s pogledom na more, sa samo dvije Vangelisove kompozicije u ušima – „Conquest of Paradise“ i „12 o’Clock“. Tokom pisanja naučio sam da čujem kako rade razna vina, a kako kratke rakije, mahom srpske. Mogu da pišem dok se na kanalu „24 Kitchen“ kuva sve u šesnaest, ili sa potpuno smanjenim tonom da pišem dok se odvija neki sport, isključivo na zelenom terenu.
(Jul 2018)
Branislav Matić, Proricanje prošlosti, „Princip pres“, 2025, str. 180–191
Među svetovima svet (iz Predgovora)
„Na nas utiče, na nas može uticati samo ono čega već ima u nama.“
Dušan Matić
Više od tri decenije osluškujem te glasove u tami epohe. Prizivam ih, zapisujem i objavljujem. Ovde je dvadeset sedam njih izašlih u Nacionalnoj reviji „Srbija“, u vencu „Život, romani“, od aprila 2010. do aprila 2024. Jedno vreme pomišljao sam da bi se oni mogli splesti u neki čudan dokumentarni roman-višeglasnik i sačuvati „sve što se o nama može reći, sve što se o nama može ćutati“.
To su glasovi pesnika, pisaca, filosofa, slikara, muzičara, istoričara kulture i književnosti, reditelja, prevodilaca. Glasovi duboki i samosvesni, ohrabrujući i utešiteljski, glasovi koji pokazuju da ipak nismo sami i da nismo poludeli. Da nismo podlegli opsenama ovog „sveta postistine“, „sveta bez Boga“, i da razumemo šta se zapravo dešava.
Odzvanja mi kroz vreme Felinijeva dvosmerna rečenica: „Laž je duša spektakla.“ Nisam, ni ovde, tražio autoritete iz senke, sveznajuće pripovedače i takozvane zvezde. Društvene zvezde, pogotovu u vremenu mas-medija i industrije snova, uglavnom su konstrukt i upravljački alat, čarobni frulaši za ljude-miševe. Osećam odbojnost prema onima koje nam programirano nameću kolonijalni mediji, politike i režimi, zgotovljeni modeli mišljenja. I prema onima koji se sami guraju u prvi red. Prema onima koji više rade na svom marketingu nego na svom delu. Prema onima koji hitaju da govore o svemu, i kad ih niko ništa ne pita. Prema onima koje je teže zaustaviti nego pokrenuti i koji nikada neće spoznati moć tačke stavljene u pravi čas.
Branislav Matić: Na Egini kod svetog Nektarija ili Cedulje za onostrano
Tražio sam ljude koji se temelje na svojim postignućima; one koji su stvarani sopstvenim delom, rasli sa njim i u njemu. Glasove koji će jednom, u nekoj neizvesnoj budućnosti, svedočeći o svom putu i plodu, moći da osvetle šta se to zbilo sa nama i svetom. Ne da objasne samo sebi i nama, za to će verovatno već biti kasno, nego onima što će doći posle nas i žrtvovati se da bi ispravili naše slabovidosti, naše polome.
Sve koji su tu hteli smo. Ali nisu tu svi koje smo hteli. Izmakli su nam se već započeti razgovori sa nekim pesnicima (Novica Tadić, Miodrag Pavlović, Rajko Nogo…), piscima (Dobrilo Nenadić, Radoslav Petković, Goran Petrović…), slikarima (Miro Glavurtić, Željko Tonšić, Milan Tucović…). Neki drugi su izbegli da odgovore na pitanja; kao da im se učinilo da će u tuđu mrežu biti ulovljeno nešto što pripada samo njihovom delu. Nekima, pokazalo se, pitanja nije ni trebalo da budu upućena.
Sada je vreme da podvučemo prvu crtu.
Branislav Matić
Izvor: Stanje Stvari
