Piše: Miloš Lalatović
U Pravoslavnoj Crkvi postoji predanje, gdje duša pokojnika luta po raznim mjestima do četrdesetog dana nakon smrti, nekad su to mjesta koja je sama preminula osoba voljelja, za života, nekad su i druga.
Ovo je priča o ljubavi majke i sina, koja je jača od smrti. Dragan je počeo da uzima iz nekog razloga heroin već sa petnaest godina. I nije samo njega, bio je politoksikoman, sve što je imalo psihoaktivnu komponentu je uzimao, posebno ako je bilo na bazi opijata.
Stvorio je snažnu zavisnost. Živio je sa majkom, otac, dok je bio mali, napustio ga je i nikad nijesu imali nikakvog kontakta, vjerovatno zbog druge žene. Majka ga je sama podizala uz pomoć njene rodbine. Iako nije imao oca, njegov djed i baba, pa i ostali srodnici su mu nadomještali svu ljubav koju nikad nije dobio od oca. Vjerovatno je i bolje što ga je takva osoba na vrijeme napustila, jer sigurno bi bio grozan.
Često je odlazio kod Ivice, slušali muziku i audio knjige preko interneta. Jednom je Ivica izvadio žućkasti prašak. Rekao je za tu supstancu uz osmjeh, heroin, zamisli. Konačno, nema više vutre, tableta i drugih supstitucija. Naravno, ima, ali ovo je sad glavno. Pazićemo na razmake da se ne bismo navukli. Kad su ušmrkali heroin, Dragan je osjetio nevjerovatan mir, nikakva napetost ili slično nije bilo ni blizu, neopisivu radost, a u čitavu atmosferu se uklapala pjesma Igija Popa “Passenger”. Posle početnog fleša, stondirali su i pušili, iako su im cigarete stalno ispadale iz ruku. Opijenost je još trajala, ali Dragana je zvala majka zabrinuta što ne dolazi kući, iako je odavno otišao. Jer, prvi put heroin je jedinstven, i teško šta može odvući njegovo dejstvo, pa i ljubav prema bližnjima.
Miloš Lalatović: Neuspavljivi čudotvorac, Sveti Jovan Šangajski
Sastajali su se često Dragan i Ivica, nijesu baš imali novca za heroin. Uzimali su razne tablete, alkohol, marihuanu. Dop, kako su zvali heroin je bio rezervisan za posebne trenutke. Na rođendanskoj zabavi kod jednog imućnog druga, probali su spidbol, tj. mješavinu heroina i kokaina. Međutim, obadvojici je odgovarao čist heroin, njegovo dejstvo, osjećaj kreativne otupjelosti, kako su nazivali taj osjećaj.
Bogati drug ih je često čašćavao heroinom, jer njemu to zaista i nije bila neka naročita svota. Jednom su odlučili da se ubodu u venu. Kupili su u apoteci špriceve i igle, limuntus i ostalo što je potrebno. Intravenozno uzimanje dopa je bilo još više jače i bolje. Tražili su od onoga druga sve češće heroin, skupljali novac na razne načine, samo da bi ponovili efekat, koji je sve više slabio. Dileri su im uvaljivali lošu robu, morali su da uzimaju usput i svakakve druge supstance da bi donekle povratili osjećaj. Ivici je jednog dana bilo loše. Mislio je da je dobio grip, pio protivupalne tablete i čajeve, ali stanje mu se nije poboljšavalo, nego bilo možda još i gore. Dragan ga je posjetio, zvala ga je dok je bio kod njega Ivana, djevojka sa kojom su se družili i bila je upoznata sa njihovim načinom života. Kada su im ovi objasnili čitavu situaciju, rekla im je”ljudi, šta vam je, pa on krizira, neka uzme heroin ili neki opijat i sve će prestati”. Brzo se slično stanje javilo i kod Dragana. Sad su znali šta im je činiti. Iz dana u dan tolerancija je rasla. Morali su da diluju da obezbijede dozu, mada uvijek im je bilo malo. Uzimali su i stvari kao i novac iz kuće i davali za heroin. Izgleda da su roditelji i bližnji, baš kasno saznali šta se dešava. Pa, čak i kad su i saznali mislili su da je to samo trenutna mladalačka faza.
Jednom je Ivica nabavio vrlo jak heroin. Naravno, odmah je pozvao Dragana da ga isprobaju. Greška je bila što su umjesto mnogo manje doze, uzeli uobičajenu dozu mnogo razblaženijeg dopa, a ovaj je bio desetak puta jači. U momentu je bio nevjerovatan fleš, čak bolji i od prvog. Ali to je trajalo samo sekundu-dvije, a onda obadvojici samo sivilo ispred očiju i mrak. Nađeni su u onesvešćeni. Ivica je hitno prebačen u bolnicu. A, Dragan, Dragan je nažalost umro.
Majka mu nije znala šta će od bola. Pomišljala je i na samoubistvo. Vjerovatno, da nije bilo njenih roditelja, Draganovih babe i djeda, to bi i uradila. Na dan sahrane sveštenik je služio opijelo, mada sa određenom nedoumicom, jer ipak ovo je imalo određene elemente samoubistva, a njima se opijelo ne služi osim u specijalnim uslovima. Posle sahrane, sveštenik, posavjetovao je Draganovu majku da čita što više molitava, naročito Presvetoj Bogorodici, jer je Ona brza zastupnica i zna šta znači majčinska bol, kao i da daje milostinju ubogima. Žena se nakon ovoga molila dan i noć. Došao je i četrdeseti dan od Draganovog upokojenja. Dan kada se odlučuje po pravoslavnom običaju gdje će duša pokojnika na privremenom sudu otići u Raj ili pakao. To stanje do Strašnog suda može da se mijenja, zavisno od duhovnog stanja upokojenog i molitava bližnjih.
Kad je prošao četrdeseti dan Draganova majka je te noći rano legla naslonivši se sva u suzama na stari kauč. U polusnu javio joj se njen sin Dragan. Bio je na nekom prekrasnom mjestu, koje se riječima ne može opisati. Govorio je da ga je ona spasila kao i sveštenik koji joj je savjetovao pojačanu molitvu, posebno Presvetoj Bogorodici. Dalje je pričao da nikad ovoliku radost ni približno nije osjetio, čak i kad je prvi put probao heroin. Potom se blago snuždio i rekao “oprosti, majko što to spomenuh, oprosti za sve, volim te, pozdravi babu i djedu i nikad ne gubi nadu na Boga”. Dragan je imao samo sedamnaest godina kada je preminuo.
