Trenutni svjetski poredak je dizajniran da bude složen i zbunjujući. Njegova funkcija je da učvrsti moć naših vladara, koji namjerno zamagljuju njegove korijene i osnovnu filozofiju. Političari, mediji, takozvani intelektualci u istraživačkim centrima – zajedno sa inercijom sistemskih laži – održavaju ovaj prikriveni sistem. Neoliberalizam je održao svoju dominaciju eksploatacijom mnogih kako bi održao prosperitet malobrojnih.
Autor i kolumnista „Gardijana“ Džordž Monbio pridružuje se voditelju Krisu Hedžisu kako bi razgovarali o knjizi Nevidljiva doktrina: Tajna istorija neoliberalizma, koju su napisali Monbio i Piter Hatčinson. Zajedno se bave istinama o neoliberalizmu, uključujući njegove korijene u kolonijalizmu i način na koji je postao dominantna ideologija u najmoćnijim zemljama svijeta.
Diskusija, kako Hedžis i Monbio jasno stavljaju do znanja, obuhvata mnogo više od ekonomije i političkih odluka. Neoliberalizam utiče na svaki aspekt života ljudi, i zbog toga ostaje neuhvatljiva tema rasprave među njegovim žrtvama i korisnicima. „Neoliberalizam je omogućio vrstu sveobuhvatnog kapitalizma, koji se može opisati kao totalitarni kapitalizam jer prodire u svaki aspekt naših života,” kaže Monbio Hedžisu. „Sve postaje monetizovano, sve postaje roba, čak i naši odnosi jedni s drugima.”
Neoliberalizam uspostavlja naplatu za korišćenje osnovnih sistema neophodnih za ljudski opstanak. Sa malo obzira prema regulaciji (osim njenog smanjenja), zakonu ili opštem dobru ljudi i planete, ovaj sistem omogućava „ovoj izuzetno bogatoj klasi oligarha, koja izlazi iz rentijerske ekonomije, da iskoristi svoj isključivi zahvat nad resursima – resursima koji su potrebni ostalima od nas – kako bi osigurali da plaćamo mnogo više od realne vrijednosti kako bismo koristili te resurse.”
Monbio ilustruje ovu dinamiku kroz svoja iskustva u Ujedinjenom Kraljevstvu, osvrćući se na privatizaciju vodosnabdijevanja, koja omogućava privatnim kompanijama da naplaćuju enormne takse, minimalno ulažu u održavanje i koriste rijeke kao kanalizaciju. „Nemamo izbora,” kaže Monbio. „Moramo koristiti vodu. U svakom regionu Ujedinjenog Kraljevstva postoji samo jedan dobavljač, pa smo primorani da koristimo njihove usluge. Zato mogu naplaćivati praktično šta god žele. Postoji regulator koji bi trebao da ograniči to, ali je, kao što se često dešava sa neoliberalizmom, regulator potpuno pod kontrolom industrije koju bi trebalo da reguliše.”
Voditelj: Kris Hedžis
Producent: Maks Džouns
Uvod: Dijego Ramos
Ekipa: Dijego Ramos, Sofija Menemelis i Tomas Hedžis
Prepis: Dijego Ramos
NAPOMENA ČITAOCIMA ŠIRPOSTA OD KRISA HEDŽISA: Više ne postoji način za mene da nastavim da pišem nedjeljnu kolumnu za Širpost i proizvodim svoju nedjeljnu televizijsku emisiju bez vaše pomoći. Sve brže se zatvaraju vrata za nezavisno novinarstvo, dok elite, uključujući demokratske elite, traže sve više i više cenzure. Bob Šir, koji vodi Širpost sa veoma ograničenim budžetom, i ja nećemo odustati od naše posvećenosti nezavisnom i poštenom novinarstvu i nikada nećemo staviti Širpost iza platnog zida, naplaćivati pretplatu, prodavati vaše podatke ili prihvatiti reklame. Molim vas, ako možete, prijavite se na chrishedges.substack.com kako bih mogao nastaviti da objavljujem svoju sada nedjeljnu kolumnu u ponedjeljak na Širpostu i proizvodim svoju nedjeljnu televizijsku emisiju, *Izvještaj Krisa Hedžisa*.
PREPIS
Kris Hedžis: Neoliberalizam je prikrivena ideologija, koja ujedno dominira našim životima, ali postoji u relativnoj anonimnosti. Njegovi efekti su radikalno preoblikovali zapadna društva kroz deindustrijalizaciju, mjere štednje, privatizaciju javnih usluga, škola, bolnica, zatvora, obavještajnih službi, policije, dijelova vojske i željeznica, uz istovremeno generisanje stagnacije plata i dugovanja.
Trgovina postoji hiljadama godina, dok kapitalizam postoji stotinama godina. To je izuzetno nasilni, destruktivni i eksploatatorski način ekonomske organizacije. Međutim, prije otprilike 150 godina, naišao je na problem — sve veći broj odraslih ljudi je stekao pravo glasa. A kada odrasli dobiju pravo glasa, imaju hrabrosti da kažu: „Zapravo, više ne želimo biti samo roba u vidu radne snage. Htjeli bismo da imamo neka prava radnika. Želimo da možemo da organizujemo svoju radnu snagu.“ Želimo veći udio u vrijednosti koju stvaramo. Želimo nevjerovatne stvari poput vikenda, a uz to bismo htjeli i lijepe domove. Ne želimo da nam je vazduh zagađen i da nam rijeke budu otrovane. Htjeli bismo da jedemo bolju hranu, ma šta to bilo. Svi ovi zahtjevi su protivni kapitalizmu. Zato, od trenutka kada su odrasli počeli da stiču pravo glasa u velikom broju, ljudi su tražili način da riješe taj problem, a jedan od načina rješavanja bio je fašizam. I fašizam može biti veoma efikasan način rješavanja problema demokratije.
Ali kada je fašizam propao u Evropi 1945. godine, morali su naći drugi način, i taj način je bio neoliberalizam. I pokazalo se da je neoliberalizam veoma efikasan način rješavanja problema demokratije.
Kris Hedžis: Dozvolite mi da pitam o sindikatima, jer su, posebno u Sjedinjenim Državama, ali i sindikalni pokret u Velikoj Britaniji i Francuskoj, bili izuzetno važni u suprotstavljanju grabežljivim karakteristikama kapitalizma koje ste upravo pomenuli.
Džordž Monbio: Apsolutno fundamentalna ideja u neoliberalizmu je da su sindikati protiv prirodnog poretka. Vrlo dobro ste rekli u uvodnom dijelu o tome kako neoliberalizam pokušava da se predstavi kao neka vrsta prirodnog zakona, poput gravitacije ili evolucije. To je jednostavno nešto što je tu, a ne nešto što su ljudi izmislili. To nije sistem koji su ljudi stvorili, to je jednostavno način na koji smo predodređeni da međusobno komuniciramo. Ali naravno, nije ništa od toga. Neoliberalizam podrazumijeva uklanjanje svih prepreka za kapital, uklanjanje svih načina kojima bogati mogu postati još bogatiji, bez obzira na troškove po ljude i živi svijet. Jedna od glavnih prepreka za kapital su sindikati, jer sindikati žele da radnici dobiju veći udio u vrijednosti koju proizvode, umjesto da budu potpuno eksploatisani i da njihov rad prisvaja neko drugi.
I tako smo, još od samog početka, sa djelima Fridriha Hajeka i Ludviga fon Mizesa 1944. godine, u njihovim knjigama Put u ropstvo i Birokratija, vidjeli početak napada na sindikate. I već 1947. godine, sa formiranjem Društva Mon Pelerin, vidjeli smo razvoj onoga što se opisuje kao neoliberalna internacionala, međunarodna mreža organizacija koju su podržavali neki od najbogatijih ljudi na svijetu. Izuzetno moćni poslodavci i korporacije koje su vodili sipali su novac u to, a jedan od njihovih primarnih ciljeva bio je da unište kolektivno pregovaranje i sindikalnu organizaciju. Tokom godina, naročito kada su njihovi omiljeni političari došli na vlast na bilo koji način — Augusto Pinoče, Margaret Tačer, Ronald Regan — sindikati su bili nemilosrdno uništavani.
Kris Hedžis: Vratimo se na Hajeka i ove figure. Dejvid Harvi u svojoj knjizi Kratka istorija neoliberalizma tvrdi da su vladajuće elite razumjele, a figure poput Hajeka su smatrane, od strane mnogih ekonomista, naročito Kejnzijanaca, trećerazrednim ekonomistima. Nisu ih uzimali previše ozbiljno. Harvi tvrdi da su vladajuće poslovne elite razumjele nedostatke koji su bili inherentni u ekonomskim politikama, ali su ih prihvatili jer su u suštini opravdavali ili davali ideološki pokrivač ovom neoliberalnom projektu. Da li se slažete?
Džordž Monbio: Da, i veoma je zanimljivo vidjeti kako je, zauzvrat, Hajek zatim prihvatio svoje nove sponzore, jer ta knjiga, Put u ropstvo, ima očigledne nedostatke. To je jedna velika logička greška, jer efektivno kaže da bilo kakvo kretanje ka zaštiti stanovništva u cjelini, ka redistribuciji bogatstva, ka stvaranju robusnih javnih usluga i ekonomske sigurnosne mreže neizbježno vodi ka totalitarizmu. Završićete sa Staljinom. Završićete sa Hitlerom. To su logičke greške u cijelom tekstu. To je filozofska besmislica, ali su bili veoma srećni da to prihvate jer im je služilo. Ali ono što je zaista zanimljivo jeste kako se taj proces obrnuo, gdje je Hajek zatim prihvatio zahtjeve svojih superbogatih sponzora. I do vremena kada je napisao Ustav slobode, svoju knjigu objavljenu 1960. godine, njegova doktrina je prešla sa pogrešne, ali poštene diskusije o ekonomiji i politici na potpunu prevaru. Bila je to čista prevara. Mislim, Ustav slobode je potpuno luda knjiga. Ne možete je čitati a da se ne zabrinete za njegovo mentalno stanje. Zapravo, nije se desilo to da je Hajek „poludio“, nego je govorio tim veoma bogatim ljudima upravo ono što su htjeli da čuju. Govorio im je da nije važno kako su stekli svoje bogatstvo. Zato što su bogati, oni su fantastični ljudi. Oni su genijalni pojedinci. I ljudi koji su postali bogati, bilo da su to nasljedili, ukrali ili kako god da su stekli novac, oni su predvodnici koje ostalo društvo treba da slijedi, jer kuda god da oni idu, to je fantastičan put kojim treba krenuti, i moramo ići tim putem, ma kakav on bio. I odustao je od protivljenja stvarima poput monopola. Jasno je rekao da jednostavno moramo eksploatisati i uništavati prirodni svijet, izvlačiti što više novca iz njega, a zatim ga ponovo ulagati negdje drugdje. I nije važno kakvu štetu činimo. Jedna luda ideja za drugom, ali to je bilo ono što su mu njegovi sponzori nametali. I tako je dalji razvoj doktrine bio direktan odgovor na zahtjeve te oligarhijske klase.

Kris Hedžis: I prihvaćeno od ličnosti poput Margaret Tačer.
Džordž Monbio: Da, jedna od mnogih anonimnosti neoliberalizma. Neoliberali sami su skovali taj termin. To je bila njihova riječ na samom početku, kada su počeli da o tome raspravljaju 1938. godine na Valter Lipmanovoj kolokviji u Parizu. Koristili su taj termin sve do 1950-ih, a onda su ga tiho počeli napuštati. I nisu dali nikakav drugi termin da ga zamijeni. Samo su rekli, pa, to je jednostavno način na koji stvari stoje. Ovo je prirodni zakon. Ne mora da ima ime. I tako smo počeli to nazivati Tačerizmom i Reganizmom, ili smo to nazivali monetarizmom, ili ekonomijom ponude. Nismo imali ime za to, a pošto nismo mogli identifikovati njegov izvor, nismo mogli ni da se borimo protiv toga. Priče su išle da je Tačer došla na ove ideje. Ne, apsolutno ne. Postoji fantastična priča koju su ispričali članovi njenog tadašnjeg opozicionog kabineta u to vrijeme, iako nije potpuno jasno da li je potpuno istinita, ali znamo da je barem istinita u duhu. Priča ide ovako: nedugo nakon što je postala lider Konzervativne partije 1975. godine, koja je tada bila opozicija u Velikoj Britaniji, a Laburistička partija je bila na vlasti, opozicioni kabinet — što znači grupa ljudi koji žele postati ministri ako preuzmu vlast — držao je sastanak o tome šta je istinska priroda konzervativizma u našem vremenu. I svi su bili pomalo žalosni, ti likovi, znate, a ona je bila veoma dominantna ličnost, i ušla je kasno, uhvatila se onoga o čemu su govorili, i rekla: „Ovo je ono u šta mi vjerujemo.“ Iz svoje torbe je izvadila pocijepanu, izlizanu knjigu, gotovo nerazaznatljivu, i bacila je na sto, a ta knjiga je bila Ustav slobode.
Kris Hedžis: Hajde da pričamo o tome kako je, a zanimljivo je, inače, 1947. godina. Jer to je bio i Taft-Hartlijev akt u Sjedinjenim Državama, koji je bio najrazorniji napad na organizovan rad sve do, moglo bi se reći, NAFTA-e. Dakle, globalne elite, bogati, se okupljaju oko te ideologije, i kako vi ispravno kažete, vrlo brzo ona postaje bezimena, i pišete o tome kako su bogati finansijeri angažovali analitičare politike, ekonomiste, akademike, pravne stručnjake i specijaliste za odnose s javnošću kako bi stvorili seriju istraživačkih centara koji bi razvijali i promovisali tu doktrinu.

Ove institucije, od kojih mnoge i danas rade, obično su prikrivale svoje namjere zvučnim i respektabilnim imenima kao što su Institut Kejto, Fondacija Heritidž, Američki institut za preduzetništvo, Institut za ekonomske poslove, Centar za studije politike i Institut Adama Smita. Mislim da su ti istraživački centri bili važni, kao što ste istakli, ali su takođe vrlo brzo preuzeli kontrolu, barem u Sjedinjenim Državama, i nad ekonomskim odjeljenjima.
Džordž Monbio: Da, a isto tako i u Velikoj Britaniji. I ne samo ekonomska odjeljenja, već i medije. Ne možete voditi raspravu o bilo čemu što dotiče ekonomski život s obje strane Atlantika, a da jedan od tih prilično zlokobnih ljudi nije uključen u razgovor. I u Velikoj Britaniji ih, u svakom slučaju, nikad ne pitaju ko vas finansira? U čije ime lobirate? Jer oni su u suštini lobističke grupe. Znate, termin „istraživački centar“ prikriva mnogo toga. To je jedan od mnogih termina koji nije dizajniran da prosvijetli, već da prikrije i ostavlja utisak da su to nezavisni ljudi koji sjede i razmišljaju o stvarima. Ali to zaista nisu. Hajek sam je rekao da bi oni trebalo da budu trgovci idejama iz druge ruke. Dakle, osnovne ideje razvijali su ljudi poput Hajeka, fon Mizesa i [Miltona] Fridmana i drugih. A ono što su takozvani istraživački centri, ili kako ih ja volim zvati „otpadni centri“, radili jeste da su te često šokantne prijedloge pretvarali u nešto što zvuči kao zdrav razum, da ih učine prihvatljivim, kao da su u interesu svih nas, umjesto da su, kao što jesu, razorni za društvo, radnike i građane uopšte, i onda ih prodaju javnosti. To je ono zbog čega ovi „otpadni centri“ postoje. Ali naravno, takođe šapuću na uši političarima. Ponekad viču, kao što to radi Projekat 2025 Fondacije Heritidž. Ali često to rade tiho i suptilno.
U Velikoj Britaniji, naša najkatastrofalnija premijerka ikad, Liz Tras, koja je trajala ukupno 49 dana prije nego što je zbog svojih neuspjeha bila primorana da podnese ostavku. Ona je bila potpuno kreacija tih „otpadnih centara“. Njen tim je bio uzet iz tih centara. Sve njene ideje, nijedna nije bila njena ideja. Sve su joj nametnute od strane tih otpadnih centara, Instituta za ekonomske poslove, Centra za studije politike, Instituta Adama Smita, Saveza poreskih obveznika i drugih sličnih njima. I ona je samo postala njihov glasnogovornik. Postala je njihova marioneta. I vidjeli smo rezultat, što je bila ekonomska propast u vrlo kratkom roku.
Kris Hedžis: Iako, naravno, neoliberalizam teče kao električna struja kroz sve, u ovom trenutku, u Sjedinjenim Državama, a mislim da je sada i kod premijera [Kira] Starmera u Velikoj Britaniji. Obama, Bajden, niko od njih ne dovodi u pitanje neoliberalnu politiku, ni Hilari Klinton. Htio bih da se vratim na ono što ste rekli o jeziku, jer je to važno u šestom poglavlju, a ono što oni prodaju je ideja slobode. I, slobodno tržište izjednačavaju sa samom slobodom. Vrlo su uspješni u tome. I pišete:
„Sloboda od sindikata i kolektivnog pregovaranja znači slobodu za šefove da potiskuju plate. Sloboda od regulacije znači slobodu za eksploataciju i ugrožavanje radnika, za trovanje rijeka, za falsifikovanje kvaliteta hrane, za dizajniranje egzotičnih finansijskih instrumenata, za naplaćivanje ogromnih kamatnih stopa. To dovodi do katastrofa, i bukvalnih i figurativnih, od nedavnih toksičnih izlivanja pri iskliznućima vozova u američkom Srednjem zapadu do finansijskih kolapsa i spasavanja banaka koje sada doživljavamo kao neizbježnu činjenicu ekonomskog života.
Sloboda od oporezivanja, što po definiciji podrazumijeva preraspodjelu bogatstva, guši ključni mehanizam koji pomaže izvlačenju siromašnih iz siromaštva. Sloboda koju neoliberali slave, koja zvuči tako privlačno kada se izrazi u opštim terminima, ispostavlja se kao sloboda za štuke, a ne za sitnu ribu.” To je veoma važna poenta jer, i vratićemo se na medije, koji, kako obojica potičemo iz te sfere, govore u zvucima uobičajenih fraza i klišea, i ne dolaze do poente koju ste upravo izložili u knjizi. Hajde da razgovaramo o njihovoj uzurpaciji jezika, u čemu su zastrašujuće uspješni, kako bi prikrili stvarnost onoga što sprovode. A zatim da razgovaramo o ulozi medija kao pojačivača toga.
Džordž Monbio: Da, hvala vam što ste pokrenuli ovo, Krise. Veoma je upadljivo kako su preuzeli vrijednosti koje svi podržavamo. Mi podržavamo ideju slobode, i tako bi trebalo. Slobode koje posjedujemo teško su izborene od strane naših predaka. Mnogo krvi je proliveno da bi se osigurala naša sloboda govora, naša sloboda glasanja, naša sloboda da se organizujemo, naša sloboda od veoma represivnih institucija i vladinih praksi. I svaka sloboda koju imamo je nešto za šta su ljudi ginuli, a mi to često zaboravljamo. Čak je i vikend sloboda koja je teško osvojena. I neoliberali dolaze i, veoma pažljivo ne precizirajući šta tačno misle pod slobodom, prisvajaju ovu riječ, kako bi zvučalo kao da nude ono što su naši preci izborili i od čega svi mi imamo koristi, dok zapravo namjeravaju potpuno suprotno. Oni nam oduzimaju te slobode. U stvari, veoma je jasno iz mnogih neoliberalnih spisa da su duboko protiv samog koncepta demokratije. Ovo je ono što se desilo kada je Fridrih Hajek posjetio Pinočeov Čile i rekao: „Radije bih imao politički sistem koji ima ovu ekonomsku slobodu,” što je značilo, u suštini, slobodu kapitalističke klase da radi šta god poželi ljudima, i svakoga ko im se nađe na putu izbace iz helikoptera ili muče nasmrt u podrumu. Radije bih imao ovu ekonomsku slobodu nego ono što mi zovemo demokratijom, koja nema taj element liberalizma. I ponovo, liberalizam i neoliberalizam, ovi termini su takođe ukradeni. Znate, ne postoji ništa liberalno, u društvenom smislu, u klasičnom liberalizmu ili u [inaudible] smislu u neoliberalizmu. On nam je oduzeo toliko naših društvenih sloboda. I to je ta beskrajna iluzija i zloupotreba jezika s kojom se, pored svega ostalog, moramo boriti svakodnevno.

Kris Hedžis: Hajde da razgovaramo o koncentraciji bogatstva, usmjeravanju bogatstva prema gore, što je cilj neoliberalnog projekta. Od 1989. godine, superbogati u Americi postali su bogatiji za oko 21 milijardu dolara. S druge strane, najsiromašnijih 50 posto stanovništva postali su siromašniji za 900 milijardi dolara. Zašto? Zato što su sindikati, koji su ključni za osiguranje viših plata, uništeni. Poreske stope za veoma bogate su smanjene, regulacije koje su velike korporacije smatrale ograničenjem su ublažene ili ukinute, a možda najvažnije, jer su rente dozvoljene da nekontrolisano rastu. Šta je renta? Termin ima nekoliko značenja koja se lako mogu pomiješati. Hajde da porazgovaramo o tome. Jer ne samo da su konsolidovali bogatstvo, već su ubrzali eksploataciju, naročito najranjivijih. Predajem u zatvoru. Sve je privatizovano u zatvorima. To su najsiromašnije porodice u zemlji, a njihove stope za telefoniranje i transfer novca su ogromne, mnogo više nego što bi vi ili ja platili. Hajde da razgovaramo o tome, o konsolidaciji bogatstva i političke moći, posebno u Sjedinjenim Državama, koja je u ovom trenutku samo sistem legalizovanog podmićivanja. To ide ruku pod ruku s onim što vi nazivate rentom ili rentijerstvom. Ekonomisti često koriste francuski termin. Dakle, objasnite to.
Džordž Monbio: Ono što neoliberalizam tvrdi da stvara jeste preduzetničko društvo, ali ono što u stvarnosti stvara je rentijersko društvo jer je uklonio zaštite, socijalne zaštite, koje sprečavaju našu grubu eksploataciju od strane kapitala. Ta gruba eksploatacija u monopolističkoj situaciji je u suštini renta. A renta je nezarađeni prihod koji dobijate od monopolisanja nekog resursa koji ljudima treba za njihov opstanak ili blagostanje. Klasičan primjer je upravo ono što ste pomenuli — komunikacije u zatvoru. Ako neka korporacija drži monopol nad tim, podižući svoju „naplatnu rampu” kroz koju svi moraju proći da bi komunicirali, mogu naplaćivati gotovo koliko god žele, a sve iznad normalne stope profita, recimo 5 posto na komunikacije, sve iznad toga je renta. To je samo novac koji možete uzeti jer ste u monopolističkoj poziciji i nema nikoga da vas zaustavi. Isto važi za privatizovane javne usluge svih vrsta, a zatvori su jedan primjer. Ovdje u Velikoj Britaniji, naša voda je potpuno privatizovana, i kompanije koje posjeduju naše vodosnabdijevanje mogu naplaćivati ogromne takse, dok ulažu što manje moguće. Rezultat je da sada koriste naše rijeke kao otvorene kanalizacije, dok i dalje naplaćuju ljudima prekomjerno za vodu koja dolazi iz njihovih slavina. Nemamo izbora. Moramo koristiti vodu. U svakom regionu Velike Britanije postoji samo jedan dobavljač, pa smo primorani da koristimo njegove usluge. Tako da mogu naplaćivati gotovo šta god žele. Postoji regulator koji bi trebao da to ograniči, ali regulator, kao što se često dešava s neoliberalizmom, je u potpunosti preuzet od strane industrije koju bi trebalo da reguliše. To je još jedan aspekt neoliberalnog pristupa, i svuda vidimo ovu izuzetno bogatu klasu oligarha koji izlaze iz rentijerske ekonomije i koriste svoj ekskluzivni zahvat nad resursima — resursima koji su potrebni ostalima od nas — kako bi osigurali da plaćamo mnogo više nego što treba za njihovo korišćenje. I to je misija ispunjena za neoliberalizam, ovi podaci koje ste naveli o transferu bogatstva od siromašnijih slojeva društva u ruke najbogatijih ljudi, to je tačno ono za šta neoliberalizam postoji.
Kris Hedžis: I naravno, Nacionalna zdravstvena služba (NZS) je svjesno nedovoljno finansirana do te mjere da je sada u krizi. Da li je Tačer privatizovala vašu poštansku službu? Pa naravno da ne radi kako treba. Kod nas postoji pritisak da privatizujemo poštansku službu, i možete malo da pričate o tome kako se ove osnovne institucije suštinski urušavaju pod naletom neoliberalizma, jer je sve u službi profita. Tako su postavili cilj da izgladne i unište Nacionalnu zdravstvenu službu, tako da na kraju završite s našim užasnim sistemom zdravstva zasnovanim na profitu. I naravno, u industrijskom svijetu, kada pogledamo pokazatelje, mi imamo, može se reći, najgori, ili jedan od najgorih zdravstvenih sistema među industrijalizovanim zemljama.
Džordž Monbio: Da, i upravo to je ono čemu ovdašnji neoliberali zavide i što žele da imitiraju. Oni vide ovaj potpuno nefunkcionalni zdravstveni sistem u Sjedinjenim Državama i kažu: „Pa, to izgleda dobro.“ Zašto izgleda dobro? Ne zato što je dobar za naše zdravlje. Nije dobar za ljude ove zemlje. Dobar je za profit. Oh, koliko samo generiše profita, jer je, ponovo, to sistem „naplatnih rampi“. Ako ste bolesni, potrebna vam je zdravstvena zaštita, nemate izbora. A ako je ta zdravstvena zaštita u rukama privatnog sektora, morate plaćati te naknade da prođete kroz „naplatnu rampu“ da biste dobili tu uslugu, a te naknade će biti mnogo više od stvarne vrijednosti same usluge. Ali pošto, naravno, to upoređujete sa vrijednošću svog života i zdravlja, platićete te naknade ako možete, ili će vaši osiguravači platiti te naknade. A svi mi plaćamo sve veće i veće premije za osiguranje. Sada, jedna stvar koju konzervativci nisu mogli da urade, a ni laburisti zapravo, jeste otvorena privatizacija Nacionalne zdravstvene službe. To bi doslovno izazvalo revoluciju u ovoj zemlji. To je naš najdragocjeniji resurs. To je veliki dio našeg identiteta. Sjećam se ceremonije otvaranja Olimpijskih igara 2012. godine, koja je praktično bila oda Nacionalnoj zdravstvenoj službi Ujedinjenog Kraljevstva. Svi je volimo. Znate, Tačer je naišla na ogromne poteškoće prilikom privatizacije vodovoda, željeznica, poštanske službe i svega ostalog, ali čak je i ona odustala od pokušaja privatizacije Nacionalne zdravstvene službe. Dakle, umjesto da otvoreno privatizuju Nacionalnu zdravstvenu službu, oni je polako uništavaju dio po dio. To je smrt hiljadu rezova — suptilno i lukavo razaranje usluga koje se finansiraju iz javnih izvora, sve dok ne budemo primorani da se okrenemo privatnom sektoru. Sve veći broj operacija sada se izvodi u privatnom sektoru jer su uništili kapacitet NZS-a da ih obezbijedi, zbog sistematskog nedovoljnog finansiranja. Stomatologija u ovoj zemlji je tačno tamo gdje oni žele da cijeli sistem bude. Stomatološka njega u okviru NZS-a je praktično kolabirala u ovoj zemlji, sada je skoro nemoguće dobiti tu uslugu. Ljudi ne mogu priuštiti da poprave zube, pa sami prave plombe i lijepe ih superljepkom, predozirajući se analgeticima. Ovo je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, a ljudi užasno pate jer ne mogu priuštiti nešto tako osnovno kao što je zdravstvena zaštita.
Kris Hedžis: Hajde da razgovaramo o kontradiktornoj prirodi neoliberalizma. Dok tvrdi da promoviše slobodno preduzetništvo, kažete da radi dvije suprotne stvari istovremeno: valorizuje i fetišizuje takmičarsko preduzetništvo, dok u stvarnosti nagrađuje i osnažuje uspostavljeno bogatstvo koje kontroliše ključne resurse, poput zemlje. To stvara monopole — Silikonska dolina, Amazon — a ti ljudi, posljednje što žele je slobodno preduzetništvo. Oni žele potpunu kontrolu, i dobijaju je.
Džordž Monbio: Tokom ere neoliberalizma vidimo dva veoma značajna trenda. Prvo, dekonstrukciju zakona o antimonopolima, tako da spajanja i preuzimanja čine kompanije sve većima, s veoma opasnim posljedicama za društvo, kao što smo vidjeli tokom finansijske krize, kada su banke koje su bile „prevelike da propadnu” zapravo propale. Još je gore ako prehrambene kompanije krenu tim putem, jer ne možete stvoriti hranu putem kvantitativnog ublažavanja. U tome leži ogromna opasnost. Ali istovremeno su srušili zakone o antimonopolima, podižući velike barijere za intelektualnu svojinu. Drugim riječima, dali su korporacijama ogromna prava na intelektualnu svojinu, daleko veća nego što su imala prije. Ono što je zanimljivo jeste da je to potpuno suprotno njihovim tvrdnjama da podržavaju slobodno tržište. Neoliberalizam nema nikakve veze sa slobodnim tržištem. Sve je u vezi s monopolizacijom i zauzimanjem resursa.

A široka prava na intelektualnu svojinu se odnose isključivo na monopolizaciju. To je potpuna suprotnost slobodi, čak i u najosnovnijem smislu tržišne slobode. Te dvije stvari u kombinaciji, a ljudi često zaboravljaju kako su se promijenila prava na intelektualnu svojinu, zapravo su veoma važne. Pomak u režimu prava na intelektualnu svojinu u velikoj mjeri podstiče želju za novim spajanjima i preuzimanjima, jer kada preuzimate druge kompanije, preuzimate i njihova prava na intelektualnu svojinu, što vam omogućava da integrišete ove monopolističke imperije, koje osiguravaju stvaranje veoma velikih i veoma unosnih „naplatnih rampi.”
Kris Hedžis: Hajde da razgovaramo o političkim posljedicama. Znam da je [bivši premijer] Toni Bler kao mladi političar bio veoma finansiran od strane bogatih i cionista, što mu je omogućilo da zanemari tradicionalnu bazu laburista, koja su bili sindikati i radna klasa. Ali to je možda još gore u Sjedinjenim Državama. Korupcija demokratskog procesa, do te mjere da filozofi poput Šeldona Volina tvrde da je američki politički sistem ono što on naziva „izvrnutim totalitarizmom.”
Džordž Monbio: Prva stvar koju treba reći je da je neoliberalizam omogućio vrstu sveobuhvatnog kapitalizma, koji se može opisati kao totalitarni kapitalizam, jer prodire u svaki aspekt naših života. Sve postaje monetizovano, sve postaje roba, čak i naši odnosi jedni s drugima. Vidimo snažnu vezu između toga kako smo monetizovani i komodifikovani, i kako smo prihvatili ovaj pomak u identitetu — od građana do potrošača — i mentalne krize koja je tako uočljiva u mnogim bogatim nacijama danas. Svi smo mi na neki način postali neoliberali, i to je imalo razorne posljedice po naše blagostanje. Instrumentalizovalo je naše odnose, razorilo naše društvene mreže, naš pravi društveni život, naše zajednice i naše međusobno povjerenje. Pretvorili su to u matematički nemoguće obećanje da svi možemo biti broj jedan. Ali samo jedna osoba može biti broj jedan. Kada otkrijemo da nismo taj broj jedan, postajemo ljuti, poniženi, frustrirani, i tada nas zavode glasovi ekstremne desnice koji nam govore: „Razlog zbog kojeg nisi broj jedan su oni ljudi — muslimani, Jevreji, imigranti, žene, crnci…” To stvara ogroman uticaj na naše intimne živote, kao i na naše javne i političke živote.
Džordž Monbio: …I naravno, u isto vrijeme, sveobuhvatna priroda kapitalizma, onakva kakva je postala kroz neoliberalizam, znači da se sve prepreke za kapital uklanjaju, što osigurava da sve dominantne političke stranke postanu u suštini neoliberalne. Glavne političke stranke — Demokrate/Republikanci u SAD, Laburisti/Konzervativci u Ujedinjenom Kraljevstvu — sada su svi neoliberali. To stvara opšti mentalitet eksploatacije. I kada prelazimo na vaše drugo pitanje, o našim odnosima s ostatkom svijeta, vidimo jednu novu reprodukciju kolonijalizma. Razvija se nov set kolonijalnih odnosa, prije svega posredovanih kroz finansijsku industriju, sa „pametnim” načinima na koje se novac izvlači iz siromašnijih zemalja i usmjerava u bogatije. Ne toliko u same bogate zemlje, već u institucije koje djeluju u bogatim zemljama, a potom u ofšor domen, gdje ih niko ne može dirati, gdje niko ne može da ih oporezuje. Time se stvara nova vladajuća klasa, jedna vrsta transnacionalne, hiperbogate oligarhije, koja postaje vrsta „vanzakonske” države.
Kris Hedžis: Vidjeli smo to sa Sirizom u Grčkoj. Kada vlada pokuša da izazove neoliberalni projekat, ona biva finansijski ugušena i uništena. Na kraju je i Siriza postala produžetak međunarodnog bankarskog sistema. Imali ste odličan izraz, citirate Vilijama Dejvisa, profesora sa Goldsmits koledža, koji opisuje neoliberalizam kao „razočaranje politike od strane ekonomije”. To je sjajno. Takođe ste rekli, i ovo je vaše, da je: „neoliberalizam politička neutronska bomba. Spoljne strukture politike, poput izbora i parlamenata, ostaju netaknute, ali nakon irradijacije tržišnih sila, malo političke moći ostaje da popuni prostor između fasada.” Ovo je povezano sa radom Šeldona Volina. Ne znam da li ste čitali njegovo djelo Inkorporisana demokratija. Hajde da malo razgovaramo o tome što ste prethodno pomenuli u svojoj knjizi. Ovo što nazivate duhovnom prazninom, i mislim da je to direktno povezano sa „bolestima očaja”. Svaka godina u Sjedinjenim Državama 100.000 ljudi umre od predoziranja opijatima. Vidimo sve te patologije, što je, kako je Emil Dirkem rekao u svojoj knjizi Samoubistvo, posljedica onoga što on naziva „anomija” — osjećaj odvojenosti od društva, što potom dovodi do samodestruktivnih ponašanja. Neoliberalizam je otrov koji je kontaminirao gotovo svaki aspekt života. Hajde da razgovaramo o toj duhovnoj praznini.
Džordž Monbio: Da, ovo pitanje smisla i svrhe koja je uložena u naše živote je apsolutno ključno za naše psihičko blagostanje. Ako ne mislite da imate korisnu ulogu u društvu i ako ne osjećate da imate neku svrhu koja prevazilazi vaš svakodnevni život, vaše svakodnevne interakcije i sticanje i trošenje, vaš um će se urušiti sam u sebe. Mislim da upravo to vidimo na masovnom nivou. Neoliberalizam nas razočarava u sve što se ne može mjeriti u dolarima i centima, čak i u prirodni svijet. Sada postoji pokušaj da se kaže: „Spasićemo prirodu tako što ćemo joj dati cijenu”, ovaj takozvani „prirodni kapital”. Ali, naravno, to ne radi ništa za spas živih sistema. Sve što to čini je stvaranje nove granice za kapital. Ali pri tome nam govori da ti sistemi nemaju inherentnu vrijednost. Ne osvrću se na čudo, na radost, na zadivljenost što živimo u ovom fantastičnom, prirodnom svijetu. Oni postoje samo da služe u instrumentalnim i monetarnim smislu. Ako prihvatimo taj narativ, to razara naš odnos prema svijetu, oduzima nam duhovnu srž. Uništava nešto što je teško precizno definisati. Ne možete reći: „Ova konkretna stvar mi je oduzeta i osjećam konkretan gubitak”, jer je to nešto što prevazilazi ono što se lako može izmjeriti ili opisati. Ali mislim da je to nešto što je apsolutno fundamentalno za naše blagostanje — smisao ne samo našeg mjesta u svijetu, već i smisao koji nam svijet vraća kao ogledalo.
Kris Hedžis: Hajde da razgovaramo o haosu. Pišete da je haos multiplikator profita za kapitalizam katastrofe, od čega milijarderi žive. U suštini, i ranije ste citirali Stiva Benona koji je govorio o rušenju administrativne države. Oni žele haos jer haos uvećava profit. Govorimo o tome.
Džordž Monbio: Da. Vidim dva glavna oblika kapitala. Prvi je „pripitomljeni” kapital, koji pravi neku vrstu (iako nerado) dogovora s poludemokratskom državom. Drugi je „ratnički” kapital, koji kaže: „Mi želimo da uništimo sve i pokupimo šta možemo iz ruševina.” Ako pogledate na primer Bregzit, mislim da je to bio građanski rat unutar kapitalizma, između te dvije frakcije — „pripitomljenog” kapitala i „ratničkog” kapitala. Neki od „ratničkih” kapitalista bili su veoma jasni u vezi sa svojim ciljevima. Na primer, Ijan Hargrivs, milijarder koji je bio jedan od glavnih finansijera pokreta za Bregzit, rekao je: „Ono što će Bregzit donijeti je nesigurnost, a nesigurnost je fantastična jer stvara priliku.” Da, za ljude poput Ijana Hargrivsa nesigurnost stvara prilike, ali uništava prilike za obične ljude — uništava njihove sigurne poslove, njihove sigurne domove, njihove javne usluge. To je nesigurnost i haos na kojem takvi ljudi profitiraju. I tu vidimo ovaj izuzetan zaokret u političarima koje kapital podržava. Pre nekoliko godina, naši političari su bili dosadni, ljudi u odelima koji su se teško mogli razlikovati jedni od drugih. Satirista koga poznajem se žalio da ih je nemoguće satirisati jer su svi izgledali isto, zvučali isto. Tada je kapital bio pod dominacijom „pripitomljene” frakcije, koja je željela stabilnost i sigurnost. Željeli su da vlada obezbijedi bezbjednost, da se izoluju od rizika, ali nisu željeli previše demokratije, niti jaka udruženja radnika. Ali onda smo, kao rezultat neoliberalizma, vidjeli kako je nova oligarhijska klasa izašla na scenu, gdje su vlasnici i šefovi korporacija mogli sebi da dodeljuju sve veći dio profita i postanu izuzetno moćni. Neki od njih su postali „ratnički kapitalisti,” koji su željeli potpuno suprotno od onoga što su željeli „pripitomljeni” kapitalisti. Oni su željeli da sve sruše. I tako smo vidjeli pojavu onoga što nazivam „ubilačkim klovnovima” — ljude kao što su Donald Tramp, Žair Bolsonaro, Boris Džonson, Narendra Modi, Bennjamin Netanjahu, Viktor Orban i drugi. Ovi karakteristično haotični, šarmantni, ali razarajući ljudi podrivaju temelje države, uništavaju stabilnost i ruše sigurnost. Zašto? Zato što su izabrani od strane one dominantne struje kapitalizma — „ratničkog kapitalizma” — da ih predstavljaju. Tako da možemo vidjeti ovo kao ogledalo načina na koji je, pod neoliberalizmom, priroda kapitalizma prešla na nešto još grabežljivije nego što je bila ranije.
Kris Hedžis: I prodaju, kako ste napisali, te teorije zavjere koje ljudima, u suštini, govore da ne moraju ništa da rade. Oduzimaju nam mogućnost djelovanja. I to je dio privlačnosti. Ako je problem u nekim udaljenim, maloverojatnim „drugima,” a ne u sistemu u kome smo duboko ukorijenjeni, koji se ne može promijeniti bez demokratske kampanje otpora i ponovnog uspostavljanja, ljudi mogu samo da dignu ruke i da nastave svoj život. Često razmišljam o figurama poput Trampa kao više o kultnim ličnostima nego o političkim figurama. Ali, kako ste istakli, oni igraju na teorije zavjere, koje dolaze s idejom da neke zle sile pokušavaju da unište vas. Ali tu je i osjećaj samouzvišenja i oslobođenja od građanske odgovornosti. Vidimo to na Trampovim mitinzima.
Džordž Monbio: Da. Ove zavjere — ja ih nazivam fikcijama zavjere, a ne teorijama zavjere, jer teorija o zavjeri može biti teorija o nečemu što je zaista pošlo naopako. Fikcije zavjere su priče o zavjerama koje zapravo ne postoje. To je ono kako bi trebalo da ih zovemo. Tramp i njegovi sljedbenici prodaju ove fikcije zavjere upravo iz tih razloga — jer govore: „Ja sam vaš jedini spasitelj. Nema ništa što vi možete sami uraditi da stvari sredite. Ja ću se boriti protiv tih nejasnih sila koje vam uništavaju život. Vjerujte meni.” Te fikcije su fantastično obeshrabrujuće. Njihova cijela svrha je da obeshrabre ljude, i zato ih ljudi prihvataju. Mnogim ljudima je ideja političke promjene zastrašujuća. Ne žele da se mobilišu, da se angažuju u politici, da se povežu s drugima. Ali ovakvi lideri im poručuju da je problem negdje tamo, sa drugim ljudima, i ako ih samo uništimo, problem će biti riješen.
Kris Hedžis: Hana Arent je to opisala kao jednu od glavnih privlačnosti fašizma — predaja moralnog i političkog autoriteta. To je bio Džordž Monbio, koji je zajedno sa Piterom Hačinsonom napisao Nevidljiva doktrina: Tajna istorija neoliberalizma. Želim da se zahvalim Tomasu [Hedžisu], Sofiji [Menemenlis], Dijegu [Ramosu] i Maksu [Džonsu], koji su producirali ovaj program. Možete me pronaći na ChrisHedges.Substack.com.
Kris Hedžis je novinar nagrađen Pulicerovom nagradom, koji je 15 godina bio dopisnik za Njujork tajms, gdje je služio kao šef biroa za Bliski istok i Balkan. Prethodno je radio u inostranstvu za The Dallas Morning News, The Christian Science Monitor i NPR. On je voditelj emisije „The Chris Hedges Report.“
Izvor: Consortium News