Kolumna poslata „Politikinoj“ rubrici Pogledi 19. februara 2024. Do danas nije objavljena
Piše: Miloš Ković
Na Sretenje Gospodnje Beograd je osvanuo iskićen zastavama Republike Srbije. Od aerodroma do „Gazele“, na svakoj banderi i danas stoje po dve trobojke. Animirane srpske zastave još lepršaju na bilbordima. Ulica kneza Miloša prekrivena je trobojkama. Glamurozni vatrometi uveseljavali su mase po svim većim gradovima. Govori zvaničnika bili su prepuni patriotskih poruka. U najkraćem sretenjska Srbija se, predvođena predsednikom republike Aleksandrom Vučićem i njegovim saradnicima, raduje i slavi.
Kako objasniti politiku vlasti koja tako prenaglašeno „srbuje“ po Beogradu, dok na delu, korak po korak, napušta državne granice i teritorije na Kosovu i Metohiji? Sličnom upotrebom rodoljublja služio se i Josip Broz Tito kada je, u ime patriotizma i odbrane otadžbine od okupatora, rasparčao Srbe tako da se do danas nisu oporavili. Je li moguće da smo u stanju da u Beogradu mašemo srpskim zastavama i slavimo uz vatromet – kao što smo slavili 1944. na ulicama Beograda – dok naši sugrađani, koji žive po getima Kosova i Metohije, izloženi gotovo svakodnevnom nasilju albanskih šovinista, žive u uverenju da smo ih potpuno napustili?
Kako smo glasali na nedavnim izborima, na kojima se odlučivalo o Kosovu i Metohiji, o odbrani Srbije od rasparčavanja? Skoro dva miliona i osam stotina hiljada građana na te izbore nije izašlo. Njih, dakle, ova tema ne zanima. Od preostala tri miliona osam stotina dvadeset hiljada onih koji su glasali, skoro 24% je izabralo opozicionu koaliciju koja se zalaže za najtešnju saradnju sa NATO državama, koje su nas bombardovale i koje pod okupacijom drže Kosovo, Metohiju i Republiku Srpsku. Ubedljiva većina članova te koalicije zalaže se za nezavisnost „Kosova“ ili tu temu jednostavno prećutkuje.
Preko 53% glasalo je za stranke na vlasti, koje „srbuju“ po Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu, dok Kosovsku Mitrovicu, Prištinu, Peć i Prizren prepuštaju zlehudoj sudbini. Neumorno ponavljajući da priznanje nezavisnosti „Kosova“ nikada neće potpisati, oni su de facto napustili našu Svetu zemlju, naše Svetinje, našu braću i sestre, naša rudna bogatstva i državne granice.
Tobožnja patriotska opozicija, koja se na rečima zalagala za odbranu Kosova i Metohije, pokazala se, uz par izuzetaka, nedoraslom istorijskom trenutku. Pošto nisu hteli da se ujedine, na izborima su doživeli slom. One stranke koje su ipak uspele da uđu u parlament, zbog svoje malobrojnosti moći će da igraju značajniju ulogu samo kao podrška jednoj od dve veće, po Kosovo pogubne grupacije.
Nije nam, međutim, opozicija priredila ovo nesrećno „srbovanje“, dok se nižu porazi na Kosovu i Metohiji. Šta to Srbija slavi? Za šta je glasala na ovim izborima? Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i njihovi saradnici, već Briselskim sporazumom iz 2013. obavezali su se da će ukinuti srpske državne („paralelne“) institucije na Kosovu i Metohiji, u zamenu za tzv. „Zajednicu srpskih opština“ koja je trebalo da bude osnovana u okviru „kosovskog“ paradržavnog sistema. Potom su naterali Srbe na Kosovu i Metohiji da glasaju na „kosovskim“ izborima. Zatim su ih uveli u „kosovski parlament“ i u „kosovsku vladu“. Potom su, na osnovu Briselskog sporazuma, dok čak ni „ZSO“ do današnjeg dana nije osnovana, srpske sudije „integrisali“ u „kosovsko sudstvo“. Zatim su u „kosovsku policiju“ „integrisali“ srpske policajce. Ukinuli su „civilnu zaštitu“, koja je bila glavni garant bezbednosti Srba na Kosovu i Metohiji. „Kosovu“ je dat međunarodni pozivni broj. Pušteno je na međunarodna sportska takmičenja. Potom je albanskim odmetnicima i njihovim NATO zaštitnicima predat elektroenergetski sistem Srbije na Kosovu i Metohiji. Zatim su Srbi povučeni iz policije, sudova i svih opštinskih organa na severu Kosova, koje su u potpunosti preuzeli Albanci.
Pokret za odbranu Kosova i Metohije: Izdaja i kapitulacija Srbije na Kosovu i Metohiji
Srbi sa Severa, koji su do juče mogli da zaustave svaki pokušaj albanskih šovinista i njihovih zaštitnika da ih pokore, sada bespomoćno gledaju kako na sever ulaze albanske paravojne snage, kako im otimaju zemlju i na njoj grade svoje baze. Srbe sada više ne hapse samo po ulicama, nego im upadaju u kuće. Na višegodišnje kazne za „ratne zločine“ osuđuju one koji se usuđuju da zatraže da im se vrati oteta imovina. Stradanje Dušana Obrenovića, i mnogih drugih, pokazuje sa čim se po tamošnjim kazamatima suočavaju pohapšeni Srbi. Beograd ne reaguje na potpuno protivzakonito stvaranje „vojske“ „Kosova“. Na zulume nad Srbima Kosova i Metohije, odgovara se pokretima naše vojske ka administrativnoj liniji, koji sada već služe na porugu, jer se uvek završavaju ponižavajućim povratkom na početne pozicije. Zašto se Ediju Rami dozvoljava da, bez ikakvih posledica ili bar protesta, javno iznosi pretenzije na našu teritoriju i čak da nam preti ratom? Šta tek reći o porazu iz Banjske? Ako i ne znamo šta se tamo tačno dogodilo, posledice ove tragedije po Srbe na Kosovu i Metohiji mogu se, bez ikakve sumnje, nazvati katastrofalnim.
U međuvremenu je Aleksandar Vučić nudio kosovskim albancima i NATO zemljama podelu Kosova. O tom svom otvoreno protivustavnom delovanju javno je govorio u nekoliko navrata. Takvom sporazumu sa Hašimom Tačijem bio se sasvim približio uz pomoć Ričarda Grenela i administracije Donalda Trampa, ali to su američke demokrate, Nemačka i Velika Britanija osujetile hapšenjem Tačija i vraćanjem na vlast Aljbina Kurtija. Padom sa vlasti Donalda Trampa pregovori o „razgraničenju“ Srbije sa sobom, sa svojom istorijom, razumom i pameću, privremeno su odloženi.
Predsednikovim usmenim prihvatanjem Francusko-nemačkog ultimatuma i Ohridskog aneksa iz februara i marta 2023, Srbija i „Kosovo“ su se obavezali da će „razvijati dobrosusedske odnose“, da će „međusobno priznati svoja dokumenta i nacionalne simbole, uključujući pasoše, diplome, registarske tablice i carinske pečate“, da će se rukovoditi „principima postavljenim u Povelji Ujedinjenih nacija, posebno onim o suverenoj ravnopravnosti svih država, poštovanju njihove nezavisnosti, autonomije i teritorijalnog integriteta“. Pored ostalog, Srbija se tada obavezala da se „neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji“. Ona je, takođe. potvrdila obavezu prihvaćenu još 2014, da će sa „Kosovom“ potpisati „pravno obavezujući sporazum o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa“.
Onima koji tvrde da „ništa nije potpisano“, Vašington i Brisel, ali i vodeći srpski pravnici odgovaraju da u međunarodnom pravu usmeni pristanak ima nesumnjivu pravnu snagu. Beograd je, uostalom, krenuo u ispunjavanje sporazuma. Pored ostalog, posle svih barikada i iscrpljivanja Srba sa Severa, priznao je „kosovske“ registarske tablice i prisilio Srbe da ih prihvate. Aljbin Kurti je, međutim, ukidanjem dinara i srpskog platnog prometa na Kosovu i Metohiji pokazao da je ne samo spreman da sasvim uništi tamošnju srpsku zajednicu, nego i da ga ne obavezuju čak ni Nemačko-francuski ultimatum i Ohridski aneks, u kojima nema ni reči o pravu Prištine na takve mere. U odbrani tih sporazuma, SAD sada od njega traže da odluku povuče, što se u Beogradu predstavlja kao velika diplomatska pobeda Srbije.
U međunarodnim odnosima defetizam i povlačenje donose nove pritiske i poraze. Ako se ovako nastavi, to nas čeka i u Republici Srpskoj. Zašto smo priznali građanina Šmita, koji bi da vlada Bosnom i Hercegovinom bez mandata SB UN, zašto smo dozvolili da predsednik Srpske Milorad Dodik trpi sudsko nasilje i da mu se preti hapšenjem i proterivanjem iz političkog života? Da li će Srbija ostati garant Dejtonskog ugovora, ili će pristati na to da i on bude prenebregnut, kao što je to učinjeno sa Rezolucijom 1244 SB UN?
Onima koji tvrde da se na takav način dobija u vremenu dok se međunarodne okolnosti ne promene, mora se reći – vreme se ne može kupovati rasprodajom državnih teritorija, rasparčavanjem Srbije i gašenjem Srpske. Svako pozivanje na „Miloša Velikog“, na njegovu diplomatsku pomirljivost, strpljenje i umeće, potpuno je promašeno. Miloš nije trgovao državnom teritorijom. Naprotiv, od Osmanlija je otimao susedne srpske zemlje i pripajao ih Srbiji.
Miloš Ković je redovni profesor istorije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i član Predsedništva Pokreta za odbranu Kosova i Metohije
