Piše: Aleksandar Tutuš
Umjesto proljetnih aroma divljeg cvijeća i pokošene trave vazduhom je gospodario miris sagorene vlažne kamene prašine. Mješavina odmičućeg pucketanja „korde“, grlatog „minaaaa“ upozorenja i potmule eksplozije nakon što bi se cijelo selo zbilo iza prvog zaklona ili ćoška, pa i oni iz daljih kuća, za svaki slučaj, sad je bila bliska, ali ipak prošlost a trenuci iza mine – minuli trenuci. Publika je izvirila iz ukopane, sigurne konobe koja bi osim zaklona od mine i sunca podarila i koju bukaricu ’ladne žutine s nogu, ako je gazda Brko bio dobre volje. Vratili bi se potom gledaoci i posjedali naokolo iskopine u golom kamenu, što u svom konačnom obliku biće gusterna, rezervoar za kišnicu, potrebita i nasušna građevina u bezvodnim selima dalmatinske Zagore.
Uvijek je gledalaca oko rupe što se širila i dubila u kamenu bilo značajno više nego udarnika u jami. Za desetak ili i duplo više komšija kopanje gusterne je bio društveni događaj, svojevrsna utakmica između čovjeka i prirode, koju bi posmatrači pratili sjedeći na zgodnom kamenju ili liticama koje su bile dovoljno daleko od ocrtanih dimenzija da ne smetaju projektu. Važno je bilo da se vidi mjesto gdje ćuskija po ko zna koji put dignuta udara svojim uglačanim vrškom između dva kamena, da ih raslabi i udvoji, ili teški malj u žilavim rukama kopača što se visoko dignut iznad glave, nevidećom brzinom stušti i pogodi u žilu živca, pa ga raspukne kao lubenicu, uz škrgut ivica koje se nikad više sastaviti neće.
Minavanje je imalo ulogu penala. Udarci natprirodne snage koja bi pritekla u pomoć kopačima u sukobu sa neodstupajućom tvrdoćom ispriječenog stijenja. Publika je nestrpljivo čekala da se skinu stare gume i grane oprljene smreke sa bušotina u nepokornoj stijeni u koje su se gurali i nabijali štapini dinamita, kao u stare kremenjače barut, da bi ispaljenje bilo što razornije i da kroz dim koji je još obavijao mjesto eksplozije ugleda rezultat mine. Publika je gledala, i kao na svakoj utakmici navijala, neko za kopača, neko za kamen, ali kako god okreneš, na gostujućem terenu, na gostujućoj tribini, neka pravila navijanja i davanja podrške morala su se poštovati. Ipak, umjesto dodaj ili ubaci, karakteristično za fudbal, oko rupe se moglo čuti „potkopaj“, „okreni ga“ ili „potkalaj to“. Dovikivalo se naravno kopaču koji, kao pri nekim odlučujućim takmičarskim momentima i ne čuje publiku, briše znoj sa čela i skuplja snagu za pobjedonosni hitac maljem.
Malo kasnije…
Politička zbilja Srbije po mnogo čemu podsjeća na jednu jamu bezdanu, u kojoj kopači i gledaoci svako na svoj način daju doprinos, a pri ruci, kad god zafali snage, u nekom sanduku sa ručkama od konopa leže preporučljivo na suvom, štapini dinamita, a obično u blizini i namotaji „korde“ ili fitilja.
U srpskoj jami zna se ko kopa, ko je najjači, čiji malj drobi sve na šta naiđe. Ostali jamari tek su tu da izbacuju škalj i da pune kofe što ih izvlači na površinu jedan od familije što će piti iz gusterne. Često rođak ili kum.
Zatim…
Taman kao gledaoci oko jame, medijski ogranak podkastova i Jutjub kanala, koji uglavnom kreirani kao jedno muško blebetanje i ogovaranje, čija je moć i snaga vrlo uporedljiva sa snagom onih što u gostima sa razglednice gore, navijaju za kamen.
Takođe, široka mreža raznih nazovi nezavisnih kanala, koji se bave mahom kritikom glavnog kopača ima identične gledaoce, i iste goste ogovarače, koji se najčešće ne spuštaju u jamu i ne laćaju se ni pijuka ni mace. Njihova uloga je da tako – u svojoj samodovoljnosti, dovršenosti i svemudrosti – šetaju na milom suncu, od gusterne do gusterne i ispod glasa navijaju za kamen, ali duboko utkani u kopačev poredak, znaju znanje i ne protive se ozbiljnije se njegovom kopanju i minanju.
Ti uzvišeni profesori, u svom čarobnom svijetu artikulisanog i elokventnog nečinjenja, dobrim dijelom su zaslužni za rezultat drugojunskih izbora održanih u preko osamdeset gradova i opština. Zašto? Nisu oni krivi za kopačevu apsolutnu većinu. Njihova je zasluga što u Srbiji ne postoji ni jedan organski nacionalan niti organski građanski politički subjekat – odnosno politička partija koja je nastupala na tim istim izborima, jer dozirana vidljivost i gledanost, ali ipak vidljivost, lišava bilo kakve potrebe za požrtvovanom političkom borbom. Slava je dosegnuta, zašto ginuti za nju?
Interesantno, na tim blebetaonicama, većina srpskih mudraca nije nikad pohvalila jednog izvjesnog profesora iz Crne Gore, koji je prihvatio povjerenu mu odgovornost i ne mareći za svoj komfor, uzeo lično učešće na izborima koji su bili početak pada režima M. Đukanovića. Ovo samo navodimo kao primjer jednog slučaja hrabrog i uspjelog izlaska iz ambijenta katedarskog nečinjenja. Srpski intelektualci su s druge strane u svojim izrečenim stavovima bili veoma bliski stavovima srpskog režima glede profesora koji je uzeo stvar u svoje ruke.
Izbori su tako pozajmili atmosferu onog trenutka kad sve u selu zamukne, u toj predminskoj tišini, bez prolaznika i drčine što leti bezglavo okolo, mirnih i nepomičnih sjenki, kad svi samo čekaju da opali, pa da vide šta je mina napravila. Nova mina, nova izmjerena dubina. Čeka se da se razmaknu gume. Auuu, vidi molim te, dopire iz prikrajka sa sigurne udaljenosti.
Ustanovljeni sistem pobjedonosne destrukcije do te mjere je savršen da birači idu na izbore a da uopšte ne znaju poimence predstavnika koji konkuriše za vršioca lokalne funkcije, a kamoli ponuđeni program. Glasa jedva polovica upisanih birača. Ljudi ne mogu više da glasaju, odrekli su se osnovnog demokratskog prava – da biraju. Jer nemaju koga. Jer ne postoji ni jedna opcija, ni lijeva, ni desna, ni centar. Političke opcije su fiktivne, politički subjekti su fiktivni poput dramskih likova. Nema ideje. Stvarnost se skroluje kao video klipovi na Instagramu. Vidimo nekoliko verzija novopristiglih gluposti kao način distrakcije od bliskog okruženja, saobraćaja, dosade, uz cigaru na kratkoj pauzi, ponekad dozvolimo nekog tjub duhovnika da propovjeda o vjeri, smislu ispovjedi, Bogu i savršenoj ljubavi, pred kamerama, u svojoj večernjoj seansi, pa onda Formula, kladionica, sajtovi za odrasle… Zatim slijedi isječak profesora koji upozorava na ulogu svjetske banke u kreiranju obrazovnih programa. Sutra opet sve isto. Izbjegavamo TV kanale sa istaknutim hibridima neukusa i histerične i ponosne gluposti. Mada im ne uzmičemo, ne promašuju nas svaki put kad otvorimo neku društvenu mrežu ili vijesti. Ne uzmičemo jer model ponašanja je u vazduhu koji udišemo, on je sveprisutan kao klima, on je neminovnost da svi zajedno sa kopačem i grobarem Srbije idemo u istorijske udžbenike propadanja.
Da li su Srbi loš narod? Često se u opravdavanju naših propusta i opšte društvene krize moglo čuti da i drugi narodi prolaze kroz slična iskušenja. No, jedno je sigurno, u većini poznatog i bliskog civilizacijskog i kulturnog okruženja – i pored degradacije i srozavanja na svim poljima, čijim pomenom lječimo naše – postoje nepobitne i neupitne vrijednosti, interesi, kanoni, koji se ni po koju cijenu ne dovode u pitanje.
Kako su Srbi i pored hiljadugodišnje književnosti i kulture došli na rub istorijske i identitetske prepoznatljivosti? Zasigurno uzimajući olako mjesta i pozicije koje ne priliči skrnaviti. Ilustrativno, kao kad je jedna gospođa iz vladajuće stranke sa nekom delegacijom ušla u oltar pravoslavnog hrama, a znamo da tamo žene ne ulaze. Oltar u pripratu, antimis kao maramče, orden budali a na dveri nekog lažnog proroka sa Jutjuba. Takva nam je duhovnost, ali i vanjska politika i lokalna uprava. Bez temelja i linija koje se ne prelaze. Tako su Srbi danas u ligi sa hiperborejskim Makedoncima. Albanci su rang iznad. Mjeriti se sa Hrvatima ili Slovencima nije moguće. To su narodi čija državna organizacija posjeduje spregu i svijest o nepovredivosti svojih interesa.
Gurnite u neki hrvatski sprud na Dunavu – i imaćete rat, uzmite Srbima Kosovo – tražite od njih šta želite sljedeće. Da, Srbi su loš narod u političkom smislu. Ne pojedinačno, nije Sveti Sava loš, ni Vladika Nikolaj, ni milioni mučenika postradalih za vjeru i otačastvo – loši su Srbi čiji je smisao za kolektiv i zajednicu podređen osjećaju za ličnu korist. Takvih Srba je najviše.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
U toj opštoj nemoći ekstremna samokritika kao terapija je potrebna. Ne lupetanje ministra unutrašnjih poslova, koji u društvu nekoliko psihičkih bolesnika i pevaljki, drži čas istorije pred očima cijelog naroda o Oliveri Lazarević koja je provela dvanaest godina u sultanovom haremu, kao njegova zakonita žena, a sve to kao garancija mira između Lazarevića i Osmanskog carstva. Ministar pripovjeda o najmlađoj kćerki Lazarevića kao o priležnici, iako je to zapravo brak između vladarskih familija. Kad ministar pravda neuspjehe i katastrofe srpskog režima takvom interpretacijom istorijskih fakata, to je bestijalni oportunizam, ali i autošovinizam.
To se dešava kad ne postoji ništa što je nedodirljivo. Sve se može obrazložiti današnjim Srbima i pojednostaviti kao kroz pomenutu interpretaciju vječnog ministra i vlastodršca. Je li to vlast od Boga? Po zasluzi? Izgleda da jeste.
A šou mora ići dalje. Priča se nastavlja, ali na pojedinim opozicionim komentatorima u ovom postminskom periodu, kao da se primjeti zasićenje i umor, da im je dosta i priče i njih samih i svog glasa i sve je teže pronaći odgovore i formulisati nove fraze.
Pa kažu, nije se opozicija složila. U svim dosadašnjim dogovorima i razvrgavanju istih tih dogovora, bilo da je riječ o tzv. nacionalnoj opoziciji ili građanskom opozicionom bloku stranaka, razlog za izostanak saglasnosti jeste da jedna strana unutar opozicione grupacije uradi nedvosmisleno korisnu stvar za režim. I na ovim izborima i prošlim itd. Od dolaska na vlast sadašnjeg režima nije se pojavila politička snaga koja se zalaže za zaštitu ustavnog poretka. Ustavnog poretka i nema. Svaka naredna mina produbljuje i kopa Srbiju sve dublje. Ona je u ovom osvrtu ta gusterna što život znači, ali ovi kopači bojim se da ništa korisno od te rupe napraviti neće, nego jednog dana kad više ništa u rupi ne bude, zavaliće se sama i u nekoj budućnosti ostaće samo krater pokriven korovom.
Komentatori stanja iz prikrajka poredani oko iskopine, ako se ne žele latiti posla, možda bi trebali obogatiti internetski prostor tako što će prestati bar na nekoliko nedjelja potvrđivati svoj dolazak na brbljaonice. Ili, ako dođu, umjesto svojih mudrolija bolje pričati viceve. Mogli bi se, recimo, naći u nekoj šumici, ili gradskom parku i početi umjesto sa ekrana, u živom obraćanju, nama što ćemo doći da predoče i podsjete nas koje su to linije od kojih nema uzmaka. Uz pasulj.
Pa onda kad se raziđemo da idemo okolo i groktimo: Minaaaaa!
Izvor: Stanje Stvari
