Piše: Miloš M. Milojević
Venecuela je napadnuta. Nikolas Maduro i njegova supruga Silija Flores su oteti i odvedeni u Sjedinjene Američke Države. U preciznoj operaciji američkih specijalnih i vazduhoplovnih snaga, negde oko dva sata posle ponoći po lokalnom vremenu, otet je predsednik članice Ujedinjenih nacija. Otmica je izvedena pod krinkom policijske akcije uz vojnu pratnju i pomoć: poternica američkog Ministarstva pravde poslužila je kao zakonsko utemeljenje za zarobljavanje i izručenje stranog šefa države, na stranoj, suverenoj teritoriji. Karikaturalni imperijalizam koji bi bio preteran i za propagandna glasila studentskih levičarskih grupa.
Višemesečna američka kampanja koja se vodi u Karipskom moru i na Istočnom Pacifiku ovim je dosegla nešto što deluje kao vrhunac – zarobljen je protivnički predvodnik, uz operaciju letelicama i specijalnim snagama tik iznad krovova zgrada u Karakasu. Različita su domišljanja kako je ovo izvedeno, da li uz sadejstvo unutrašnjih činilaca, nekompetentnost venecuelanskih snaga i stranih savetnika ili još uvek neprozirnim međudejstvom ovih činilaca.
Nedelju dana posle napada sve su brojniji precizni podaci o žrtvama na obema stranama, oštećenim vojnim postrojenjima, vazduhoplovnim bazama i sistemima protivazduhoplovne odbrane. Prema poslednjim dostupnim informacijama, jedan američki helikopter je pogođen ali su se svi letelice uspešno vratile u svoje baze posle obavljene misije. Povređeno je nekoliko vojnika.
Rani izveštaji druge strane koji su se pozivali na neimenovane venecuelanske zvaničnike navodili su da je stradalo osamdeset vojnika i civila. Kasnije su počeli da pristižu preciznija saopštenja. Bi-bi-si, pozivajući se na lokalne medije, izvestio je da je stradalo najmanje pedeset sedam ljudi, dvadeset tri venecuelnska i trideset dva kubanska vojnika kao i dvoje civila. Među stradalima, prema saopštenju kubanskih vlasti, bila su trideset dvojica Kubanaca koji su se nalazila u Madurovom okruženju. Venecuelanski medij El Pitazo za sada je dao najopsežniji izveštaj o žrtvama: identifikovano je sadmdeset sedam stradalih, četrdeset tri pripadnika venecuelanskih oružanih snaga, trideset dva kubanskih i dve civilne žrtve.
Na konferenciji za štampu Tramp je izneo imperijalističku tiradu. Ni pred američkom ni pred međunarodnom javnošću nije pokušano da se jasno opravda izvođenje ove napadačke operacije. Potonuće u logoreični nihilizam bilo je potpuno. Nije presedan da SAD deluju izvan ili bez propisanog mandata Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. No, prethodnih decenija nastojali su da utemelje svoje delovanje ili u nekom specifičnom tumačenju međunarodnog prava, tvrdeći da vrše mandat Ujedinjenih nacija čak i ukoliko im nije poveren, te da zbog opsežne savezničke saglasnosti imaju faktičku podršku međunarodne zajednice bez obzira što nije uredno sankcionisana odlukom Saveta bezbednosti. Ovoga puta nije bilo ni takvih pokušaja. Čak ni napora da se operaciji da propagandno utemeljenje pred američkom javnošću, ukoliko se izuzmu osporene tvrdnje da Venecuelanci narkoticima truju mnogostradalni američki narod.
Operacija Južno Koplje: napadi na čamce i pomorska blokada
Napad na Karakas, to sada znamo, kulminacija je višemesečne kampanje koju su u Karipskom moru i Istočnom Pacifiku izvodile američke vazduhoplovne pomorske snage. Vidno grupisanje američkih snaga otpočelo je još u avgustu, a prvi napad na čamac, tobože korišćen za prenos narkotika u SAD, izveden je 1. ili 2. septembra. U napadu je potopljeno jedno plovilo a stradalo je jedanaest ljudi. Krajem oktobra otpočeli su napadi u na Paficiku. Tokom septembra izvedena su još tri napada sa pojedinačno manjim ljudskim žrtvama, u oktobru je izvedeno devet, novembru šest a decembru osam napada. Američka vlada nije ponudila uverljivo potkrepljenje da su se plovila zaista koristila za prenos narkotika.
Američki ministar odbrane Piter Hegset obznanio je 13. novembra izvođenje Operacije Južno Koplje, „kampanju protiv narkoterorizma“ usmerenu ka zaštiti američke nacionalne bezbednosti. Hegset je objavio početak operacije nakon što američki Senat nije izglasao rezoluciju o ratnim ovlašćenjima, predloženu od pojedinih senatora iz obeju američkih stranaka, kojom bi bila ograničena Trampova ovlašćenja za upotrebu sile. Mesec dana kasnije, Predstavnički dom je odbacio rezolucije kojima bi bila ograničena mogućnost vođenja vojne kampanje protiv Venecuele. Njih su predložili predstavnici iz redova Demokratske stranke
Operaciju, kako beleži u članku Dajana Roj, izvodila je Južna komanda američkih oružanih snaga. U području Karipskog mora, procenjuje se, raspoređeno je petnaest hiljada američkih vojnika, od toga pet hiljada u bazi na Portoriku. U Karipskom moru grupisana je zamašna flota sa nosačem aviona Džerald Ford, razaračima Vinston Čerčil i Brejnbridž, raketnom krstaricom Getisburg, podmornicom Njuport Njuz i brodovima za iskrcavanje i opsluživanje amfibijskih operacija, među kojima brod Ivo Džima.
Za izvođenje napada su korišćeni avioni i dronovi raspoređeni u američkoj bazi na Portoriku i na brodovima. Na mete su ispaljavane rakete Helfajer, A-dži-em 176 Grifin i bombe malog prečnika GBU-39Be. Do kraja decembra, procenjuje se, stradalo je najmanje sto petnaest ljudi.
Tokom saslušanja pred Kongresom zvaničnici Pentagona su naznačili da ne moraju da identifikuju pojedince na plovilima kao određene članove narkokartela da bi protiv njih izvodili smrtonosne napade. Prema rečima Vila Frimana, saradnika Saveta za spoljne odnose za Latinsku Ameriku, „administracija naziva trenutno stanje nedržavnim oružanim sukobom“, što joj „dopušta arbitrarno označavanje boraca, gotovo potpuno diskreciono odlučivanje predsednika, čime se možda krši Drugi član [američkog] Ustava“.
Opravdanost i zakonitost celokupne operacije od početka su dovođeni u pitanje, kao i pojedinačni činovi američkih oružanih snaga, posebno kada su se pojavili podaci da je u jednom napadu izveden drugi udar na jasno uočljive brodolomnike, što je teško ogrešenje i o pomorsko i o ratno pravo.
Naime, drugog septembra, zabeležen je snimak napada na kojem se vide dva brodolomnika koji mašu u neodređenom smeru. Nejasno je da li su u tom trenutku uopšte mogli znati da su meta napada. U javnosti su iznete kritike da je američki ministar odbrane izdao naređenje da se bez obzira na status preživelih izvrši drugi udar, dok su potonji dostupni podaci ukazivali da je naređen drugi napad ali ne tako da nedvosmisleno upućuje na kršenje ratnog prava.
Tajms: Kako britanski konzumenti kokaina finansiraju albanski mini Dubai
Izveštači Njujork tajmsa objavili su za sada jedine nezavisno potvrđene nalaze o posledicama američkih napada na plovila u Karipskom moru. Erika Palasio Fernandez zabeležila je 6. novembra, posledicu jednog takvog napada – stubove dima koji se uzdižu iznad vode. Dva dana kasnije more je izbacilo olupinu na zabačenu kolumbijsku obalu. „Sam čamac je širio miris spaljenog mesa“, izjavio je Aristotele Palmar Garsija, policijski inspektor zadužen za ovaj obale, „A tela smo morali da pokopamo pošto su se na njih ostrvili lešinari i psi lutalice“. Pronađeni su paketi u kojima se, prema izveštaju, nalaze ostaci marihuane. Prema lokalnim izvorima u ovim područjem prolaze krijumčarske rute trgovaca marihuane i kokaina.
Američki napadi na čamce po Karipskom moru, osim što su zaplašili lokalne ribolovce nisu mnogo postigli u pogledu presecanja krijumčarenja narkotika – najveći deo narkotika u SAD doprema se iz Meksika odnosno preko Istočnog Pacifika. Uloga Venecuele u ovoj trgovini je, prema navodima organizacija i američkih vlasti koje su godinama posvećene monitoringu narkotrafikinga, je prilično niska.
Šta se desilo u Karakasu?
Bez obzira na sve, navodi o venecuelanskoj ulozi u trgovini narkoticima bili su niti kojima je ispleteno klupko američke intervencije: venecuelanski lider Nikolas Maduro označen je kao šef Kartela Sunca (Cartel de los Soles) aktima američke vlade iz 2020. i 2025. godine. Prvi put je ova optužba izneta u optužnici američkog federalnog tužilaštva iz 2020. godine a zatim u aktu kojim su uvedene sankcije američkog Ureda za stranu imovinu (OFAC). Američko Ministarstvo pravde i Agencija za borbu protiv trgovine narkoticima (DEA) objavili su 26. marta 2020. dopunu optužnice u južnom njujorškom sudskom okrugu kojom je Nikolas Maduro optužen kao predvodnik ovog narkokartela. Američke vlasti su kartel označile kao terorističku organizaciju.
Optužnice američkih pravosudnih vlasti poslužile su kao osnova da američka federalna vlada prikaže ovu akciju kao policijsko hapšenje uz podršku vojnih snaga. Prema ovom tumačenju američke izvršne vlasti, odnosno predsedničke administracije, za takve akcije nije potrebno unapred izvestiti Kongres odnosno obezbediti kongresno dopuštenje – dovoljna su diskreciona predsednička ovlašćenja.
Prve objave na društvenim mrežama, kasno noću, 3. januara, izveštavale su da su na više lokacija širom Karakasa odjeknule eksplozije. Eksplozije su zabeležene i na više drugih lokacija – uključujući sekundarne eksplozije municije blizu venecuelanske vazduhoplovne baze Higuerote, u saveznoj državi Miranda. Ovi prvi udari po uobičajenom razumevanju stvari bili su usmereni protiv sistema protivvazduhoplovne odbrane. Verovatno ih je pratilo opsežno elektronsko ometanje. Prema kasnijim navodima američkog generala Dena Kejna, šefa združenog štaba američkih snaga, u izvođenju operacije učestvovalo je sto pedeset vazduhoplova, uključujući avione tipa F-22, F-35, E-2 i bombardere B-1. Oni su, kako je rekao, otvorili putanju za američke helikoptere koji su prenosi pripadnike jedinice Delta do rezidencije venecuelanskog predsednika unutar vojnog kompleksa Fort Tiuna u Karakasu.
Aleksandar Tutuš: Srpski grafiti i beskućno pravo – Kad se vojska na Kosovo vrati
Nedaleko od baze Katija La Mar, u saveznoj državi La Gvaira, zabeležen je snimak na kojem se vidi ispaljivanje protivvazduhoplovne rakete, verovatno sistema ruske proizvodnje Buk. Istraživači javno dostupnih podataka, zabeležili su američka dejstva na ciljeve u ovoj oblasti. Ostatak američke protiradarske rakete AGM-88 Harm pronađeni su zariveni u stambenu zgradu nekih petsto metara udaljenoj od mesta gde je zabeleženo prisustvo protivazduhoplovnog sistema Buk. U tom napadu, prema pisanju venecuelanskog medeija El Pitazo, stradala je sedamdeset devetogodišnja Rosa Gonzales.
U saveznoj državi Miranda, napadnuta je baza Gvajkajpuro. Tu su, sudeći prema dostupnom snimku, pogođeni sistemi ili skladišta sistema Buk i Igla. Primetne su brojne sekundarne eksplozije. Više meta pogođeno je u i oko Karakasa, posebno vojnog kompleksa Fort Tiuna, koji se nalazi neposredno južno, prema brdima, od najgušće naseljenih delova Karakasa. U ovoj bazi pogođeno je više zgrada i ulaza.
Pogođeni su i komunikacioni relejni sistemi smešteni na uzvišenju El Volkan, na samom jugoistoku grada. Tu je zabeležena još jedna civilna žrtva – četrdeset petogodišnja Kolumbijka Johana Robrigez Sijera koja je radila u kući smeštenoj oko kilometar od napadnutih komunikacionih uređaja. Povređena je njena dvadeset dvogodišnja ćerka Ana Korina Morales.
Na jednom video snimku moguće je uočiti prelet devet helikoptera, sedam tipa Blek Houk i dva tipa Činok. Snimak beleži ispaljivanje jedne rakete prenosivog protivvazduhoplovnog sistema Igla, na šta je odgovoreno dejstvom iz američkog helikoptera. Helikopteri su do vojnog kompleksa doleteli sa južne, slabije naseljene strane, a ne preko gusto naseljenog Karakasa. Analitičari Vašington posta potvrdili su da je u napadu pogođeno šest lokacija. Prema pojedinim analitičarima američke snage su u napadu koristile i lutajuću municiju, posebnu klasu dronova koji dugotrajno lebde pre uočavanja mete u napadnutoj oblasti. Na zabeleženim snimcima čuje se prepoznatljiv zavijajući zvuk koji odmah potom prate eksplozije. Ovakav tip municije koristi se često za otkrivanje i napade na protivvazduhoplovne sisteme.
U Karakasu, navode zvanični američki izvori, izvođenje akcije potrajalo je nekih dva sata i dvadeset minuta. Nikolas Maduro i njegova supruga Silija Flores nalazili su se u sobi u rezidenciji gde su ih, u pokušaju da se domognu ojačanog, čeličnog skrovišta, zarobile američke snage. Otuda su preneti na američki brod Ivo Džima, američku bazu Gvantanamo na Kubi i na kraju avionom u Njujork, 4. januara. Posle izvođenja operacije Apsolutna Odlučnost (Absolute Resolve) nisu zabeleženi dalji američki napadi na teritoriji Venecuele.
Bezakonje kao zaštitni znak
Američki predsednik je operaciju otmice venecuelanskog lidera propratio objavama na svojoj društvenoj mreži Trut Sošal. U jednoj od njih, koja je kasnije preneta na Tviter, prelet američkih helikoptera preko Karakasa propraćen je zvucima pesme Fortunate Son Džona Fogertija, koja peva o privilegovanoj mladeži koja, za vreme predsedničkog mandata Ričarda Niksona, izbegava regrutaciju za odlazak u Vijetnamski rat.
U međuvremenu je antiratna aktivistička rok muzika postala zvučna podloga za prikaze neobuzdane američke vojne moći. Tramp je na spomenutoj društvenoj mreži objavio da je operacija izvedena da bi kasnije, na konferenciji za štampu izneo brojne detalje. „Prošle noći i rano ujutro, po mojoj zapovesti, oružane snage Sjedinjenih Država, izvele su izvanrednu vojnu operaciju u prestonici Venecuele… To je bila operacija protiv tvrdo utvrđenog vojnog postrojenja u srcu Karakasa kojom smo priveli odmetnika od zakona Nikolasa Madura pred lice pravde“, kazao je Tramp.
Slobodan Šoja: Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija
Neočekivano, iznenadno i kratkopotezno delovanje postalo je određujuće svojstvo Trampove politike. Slično izraelskom napadu na Iran – uz američku potporu – u vreme kada je očekivan produžetak pregovora između vašingtonskih i teheranskih predstavnika i ovde je napad na šefa države izvršen ne samo protivno međunarodnom pravu već i protivno običajima o opštenju među državama, statusu predvodnika država odnosno njihovih izaslanika, koje prethodi savremenim međunarodnopravnim normama.
Venecuelanska vlada osudila je ovaj čin kao akt agresije. „Bolivarska Republika Venecuela odbija, odbacuje i osuđuje pred međunarodnom zajednicom izuzetno opasnu vojnu agresiju koju je izvela sadašnja Vlada Sjedinjenih Država protiv venecuelanske teritorije i stanovništva na civilnom području i u vojnim objektima u gradu Karakasu, prestonici republice i u saveznim državama Miranda, Aragva i La Gvaira, navodi se u vladinom saopštenju koje je prenela anglofona verzija TeleSur.
Otmicu Nikolasa Madura i njegove supruge snažno su osudile Rusija i Kina. Rusko ministarstvo spoljnih poslova osudilo je američku agresiju, dok je kinesko Ministarstvo spoljnih poslova navelo da je „duboko šokirano“ i da „snažno osuđuje američku besprizornu upotrebu sile protiv suverene države“. Najveći deo šefova država članica Evropske unije i predsednica Evropske komisije ograničili su se na izjave o strpljivom praćenju situacije i prikupljanju podataka. Španski premijer Pedro Sančez, čija zemlja održava razgranate veze sa latinoameričkim zemljama, naglasio je da njegova vlada, zajedno sa vladama Brazila, Čilea, Kolumbije, Urugvaja i Meksika izražava zabrinutost zbog događaja koji su se odigrali u Venecueli.
Madurova otmica nije prvi čin kojim se, kada je Venecuela posredi, SAD teško ogrešuju o međunarodno pravo. Prema rečima Sebastijana Tuzea, univerzitetskog profesora i stručnjaka za međunarodno pravo, „međunarodna otmica“ Madura je „flagrantno kršenje suvereniteta“. Objašnjava da bez obzira na optužnicu koja je podignuta u Sjedinjenim Državama ili težinu krivičnih dela za koju se neka osoba tereti to ne pruža osnovu za korišćenje vojnih snaga na teritoriji druge, suverene države.
Javna objašnjenja za napad na Venecuelu – borba protiv trgovine narkoticima, zaštita demokratije, promena vlasti ili osiguravanje regionalne bezbednosti – ne mogu poslužiti kao utemeljenje za legalno pribegavanje sili. I u optužnici koju je podigao američki federalni sud Maduro se označava kao „optužena strana, venecuelanski građanin, prethodno predsednik Venecuele, koji je ostao na vlasti uprkos porazu na nedavnim izborima, i de fakto je iako nije legitimni vladar države“. Američki državni sekretar Marko Rubio istakao je da bez obzira što je Maduro obnašao predsedničku ulogu on više ne uživa zaštićeni status pošto su mnoge države odbile da ga priznaju kao legalnog i legitimnog predsednika Venecuele.
Pravni stručnjaci, piše Le Mond, drže da ovo nije pravno valjani razlog kojim bi se mogao osporiti diplomatski imunitet. Francuski Vrhovni kasacioni sud presudio je 25. jula 2025. godine u slučaju svrgnutog sirijskog predsednika Bašara al-Asada da „imunitet nije povezan sa priznanjen statusa šefa države od strane trećih država“. Imunitet od krivičnog gonjenja pred jurisdikcijom drugih država se na taj način ne da okrnjiti. Više vlada pozvalo je da Maduro bude oslobođen.
Američka politika, dvorske frakcije i nesputana samovolja
Američku agresiju na Venecuelu ne osporavaju samo strani činioci. Sa njome nije saglasna ni većina američkog naroda. Iako je, prema istraživanju agencije JuGov podrška među republikancima porasla poslednje dve nedelje, znatna većina građana se protivi američkom vojnom delovanju, i posebno produženom američkom vojnom prisustvu u zemlji. Prema nalazima istraživanja javnog mnjenja Rojters/Ipsosa trećina Amerikanaca je saglasna sa američkim vojnim napadom koji je doveo do svrgavanja Nikolasa Madura. Oko dve trećine ispitanika koji su se odredili kao republikanci podržava vojnu operaciju koju je naredio Donald Tramp, dok to čini 11 odsto demokrata odnosno 23 odsto stranački nezavisnih birača.
Natpolovična većina republikanaca, devedeset odsto demokrata i oko tri četvrtine ukupno ispitanih strahuje da bi SAD mogle biti preterano upletene u venecuelanska dešavanja. Prema istraživanju JuGova oko jedne četvrtine Amerikanaca snažno ili donekle podržava američku vojnu intervenciju, što je porast od sedam procentnih poena u odnosu na prethodnu nedelju. Intervenciji se protivi pedeset šest odsto ispitanika.
Ono što, međutim, usmerava politiku nije široko raspoloženje – do izbora na polovini predsedničkog mandata ima punih deset meseci – već raspoloženje unutar vrha Trampovog pokreta: teško dokučiv odnos između Trampovog raspoloženja, odnosa različitih frakcija u Beloj kući, Stejt departmentu i mrežama finansijske i medijske moći i na kraju dinamika raznih aktivističkih i komentatorskih frakcija u bazi pokreta. Desni populisti, zajedno sa levim, uglavnom se protive intervencionizmu. No, Venecuela je po nekom zlehudom usudu dospela u središte trampovske konspirologije o izborima 2020. godine, mašinama za prebrojavanje glasova i prostorijama sa serverima u koje upadaju specijalne snage. Aleks Džouns i Emerald Robinson, možda nasuprot očekivanjima, oduševljeno su pozdravili presecanje venecuelanske zavereničke kabele. Nezgodno, po Venecuelu, jeste što su američki vlastodršci ovoga puta najposvećeniji konzumenti sopstvene konspirološke propagande.
Trampov spoljnopolitički egzibicionizam – minimalno delovanje, naspram maksimalne medijske pažnje, igra uvek poveliku ulogu. Posebno ukoliko Bela kuća proceni da je rizik delovanja minimalan. Može se naslutiti da sve veću ulogu u vođenju spoljne politike igraju državni sekretar Marko Rubio i Stiven Miler. Venecuela se našla između Scile Rubijevog anti-socijalizma i neokonzervativnog intervencionizma i Haribde Milerovog belačkog suprematizma, imeprijalnog nasilja koje je samo sebi svrha i snažne anti-imigracione politike.
DŽ. D. Vens, potpredsednik koga mnogi sagledavaju kao potencijalnog Trampovog naslednika, uglavnom zastupa anti-intervencionistička gledišta. Međutim, ovoga puta je pre svega Trampov trbuhozborac, koji opširno obrazlaže apsurdne tvrdnje o pokradenoj američkoj nafti.
Kod Rubia, potomka kubanskog imigranta, Karakas je po svoj prilici prvi stepenik na putu ka Havani. Kubanska vlada zavisi od izdašnih naftnih venecuelanskih subvencija i presecanje ove pomoći stavilo bi je u težak položaj. No, da bi određena politička strategija bila ostvarena potrebne su ne samo povoljne okolnosti i raspoloživa sredstva, već i dovoljna usredsređenost onih koji bi tu stratešku zamisao sproveli. Rubio jeste usredsređen na taj uski i njemu dragi politički cilj. Ali Tramp poslovično nije usredsređen ni na šta.
Karibi i geopolitika nafte
Osim na novac, odnosno na naftu. Nafta je, sudeći po Trampovom obraćanju, glavni razlog zbog čega se SAD upliću u venecuelanske poslove. Navode se brojke o ogromnim rezervama koje se olako preračunavaju u američke dolare. „Naftna industrija u Venecueli je podbacila, potpuno je podbacivala tokom dužeg vremenskog perioda“, kazao je Tramp. Dodao je da SAD imaju „izvanredne naftne kompanije“ koje će popraviti oštećenu naftnu infrastrukturu te će u te svrhe investirati milijarde američkih dolara.
Trampove predstave o venecuelanskoj nafti možda su odigrale ulogu u procesu donošenja odluke da ova zemlja bude napadnuta, ali predstave o nafti i realne mogućnosti eksploatacije nafte znatno se razlikuju. Naime, brojka od trista milijardi barela venecuelanskih rezervi nafte po svoj prilici je preuveličana u vreme vladavine Uga Čaveza. Rezerve su neupitno velike, ali je njihov najveći deo u teško pristupačnoj oblasti Orinoka, u istočnoj Venecueli. Čini ih super-teška sirova nafta sa velikim udelom sumpora i metala. Procenjuje se da je samo jedan deo ove nafte moguće eksploatisati dostupnom tehnologijom. Koliki deo je isplativo eksploatisati zavisi od stanja infrastrukture i prilika na svetskom tržištu. Cene nafte je daleko niža od one sa kraja prve decenije 21. veka kada je Ugo Čavez gradio bolivarski socijalizam sa ljudskim likom. Uprkos brojnim geopolitičkim izazovima prethodnih godina ona je stabilno ispod sto dolara po barelu.
Tajms: Kako britanski konzumenti kokaina finansiraju albanski mini Dubai
Povrh toga venecuelanska naftna infrastruktura je zapuštena. Zemlja crpi oko milion barela naftne dnevno, što je otprilike jedna četvrtina količine koju je crpela na vrhuncu svoje eksploatacije. SAD, iako su poslednjih godina postale najveći proizvođač sirove naftne na svetu zahvaljujući obilatim kapitalnim ulaganjima u tehnologiju hidrauličkog frakturiranja, veliki su uvoznik upravo teške nafte iz Kanade, pošto su američke rafinerije, počev od onih ranih u Kaliforniji do većine velikih postrojenja u južnom državama Teksasu i Luizijani, prilagođene za rafinisanje teške nafte. Pre dvadesetak godina SAD su bile veliki uvoznik venecuelanske nafte, ali da bi se sadašnji nivo crpljenja značajno uvećao potrebna su ogromna ulaganja, barem nekoliko godina u stabilnom pravnom i političkom okruženju. Ko bi tako nešto mogao da garantuje?
Šta će dalje biti?
Tramp bi, barem retorski, hteo da pokuša. Nagovestio je da će SAD uzaptiti venecuelansku naftu, prodavati je i starati se da taj novac bude potrošen na korist venecuelanskog naroda. Takođe je spomenuo mogućnost subvencionisanja američkih kompanija ukoliko se opredele da posluju u Venecueli.
Američka vlada pokazuje spremnost da prihvati produženje postojećeg političkog stanja – samo bez Madura – ukoliko nove vlasti budu poslušne. Nije bilo pokušaja da se uklone druge istaknute ličnosti režima, uključujući Delsi Rodrigez, potpredsednice koju je Vrhovni sud oglasio za vršioca predsedničke dužnosti. Vladimir Padrino Lopez, venecuelanski ministar odbrane, izjavio je da vlada nastavlja da deluje kao i ranije te da će vojska održavati javni mir i poredak. Diosdano Kabeljo, ministar unutrašnjih poslova, za kojeg mediji navode da predstavlja jednu od središnjih ličnosti Madorovog režima te da pod kontrolom drži različite prorežimske grupe i milicije koje se označavaju kao kolektivos, bio je prisutan na ceremoniji inauguracije. Dostupni snimci pokazuju prisustvo ovih militanata na ulicama Karakasa.
Američki mediji izvestili su da Tramp nije zadovoljan venecuelanskom opozicijom, odnosno njenim mogućnosti da ponudi uverljivi scenario političke tranzicije. Marko Rubio je naveo da će SAD nastaviti da održavaju pomorski karaktin oko Venecuele ali i da je gospođa Rodrigez „u suštini raspoložena da čini ono što smatramo da je neophodno kako bi Venecuelu učinila ponovo velikom“.
Vašington post: Kako je protekla vojna operacija zarobljavanja Nikolasa Madura
Dosadšanji tok stvari i pojedine izjave sugerišu da postoji spremnost da se prihvati venecuelanska vlada bez Madura. No, šta bi to praktično moglo da znači? Ukoliko se nastavi lišavanje ionako ograničenih prihoda od nafte to bi po krhku venecuelansku ekonomiju moglo biti pogubno.
Primirivanje situacije za Venecuelu je možda najpogodniji scenario ali taj mir zavisi od Trampove zlovolje, procene da se vladaju u skladu sa njegovim nalozima i nepredvidljivim finansijsko-poslovnim zamislima. Najgori scenario bi bio produženje sukoba, krunjenje skromnog upravljačkog kapaciteta države i sučeljavanje raznih režimskih i anti-režimskih frakcija, ilegalnih trgovaca zlatom, narkotrafikanata i plaćeničkog obezbeđenja naftnih postrojenja.
U tom slučaju, venecuelanska kriza će biti tema i kada Trampov predsednički mandat odavno bude okončan.
