Piše: Donko Rakočević
Janko Vukotić je poslednji velikan klasične Crne Gore. Veliki komandant crnogorske vojske iz dva rata, onog s Turskom i onog s Austrijom. I jedini koji je imao pravo da se služi titulom – serdara. Ta riječ je dospjela u Crnu Goru s turskim najezdama, a značila je vojnog starješinu nekoliko plemena. U narodu njegovu titulu nijesu od njega odvajali: serdar Janko – jedan, poslednji.
Ima još jedna velika ličnost Mojkovačke bitke. To je Miloš Medenica, komandant Kolašinske brigade. Da nije bilo Mojkovačke bitke proživio bi neprimijećen. Udar je i njegovu varnicu iskresao. Mojkovačka bitka je probudila u njemu snagu i vrijednosti što spasavaju od zaborava.
Kostas Dardanos: Kada se Vještačka Inteligencija pravi bogom i hrani svijet sa “slop”
Ostavljao je utisak neokretnog, sporog čovjeka. Govorio je malo i kao sa mukom. Mnogi oficiri su do Mojkovačke bitke bili nezadovoljni njegovim sporim i malo nespretnim načinom upravljanja. No, u toku Mojkovačke bitke ga nisu mogli prepoznati. Stizao je svud, kao okrilatio, a iza njega su izvijale vedra zanesenost i jedva primjetna briga, čak nježnost prema vojnicima i podređenima.
Serdar Janko nije mogao da neposredno komanduje na Mojkovcu. On nije imao kome drugo da preda komandu na Mojkovcu do komandantu najjače jedinice – Milošu Medenici, kojeg je dobro poznavao i kao čovjeka i kao starješinu. Serdar se za tu priliku nije prevario u izboru svog zamjenika.
Naredbu za Mojkovačku bitku, serdar Janko je pisao u Podbišću, u kući Gavra Radenovića. Iako se spremala velika bitka, serdar Janko je na Badnje jutro pošao u šumu da posiječe badnjak. Ali baš kad su se vraćali, počela je iza brda bojna vreva, koja se oko osam sati, uprkos padanju gustog snijega, glasno razigrala na kosama mojkovačkim…
Ostalo je istorija…
Izvor: Donko Rakočević/ Fejsbuk
