Kada je grupa mladića prije desetak dana prekinula sjednicu Skupštine opštine Andrijevica, na kojoj je trebalo Demokratska partija socijalista da preuzme vlast uz pomoć tri odbjegla odbornika, i kada je ta partija nakon toga saopštila da je u tom gradu suspendovan pravni poredak, pomislio sam kako i danas imaju smisla Galilejeve posljednje riječi – ipak se okreće.
(Foto: Gatewayoss)
Naravno da ne odobravam nasilje i nikakve nedemokratske mehanizme, kao što nisam odobravao ni onda kada su aktivisti Demokratske partije socijalista uz pomoć i podršku kriminalaca iz Andrijevice onemogućili Slavka Perovića da održi predizborni skup u Beranama.
Ne mogu tačno da se sjetim koje godine je to bilo i pred koje izbore, nije više ni važno. Moj prijatelj Erko, predsjednik Opštinskog odbora Liberalnog saveza Crne Gore (LSCG) u Beranama, u najtežim vremenima za tu stranku, bio je vrlo ushićen kada je vidio punu bioskopsku salu.
Meni je upravo to bilo sumnjivo. Sjedio sam na balkonu i jednostavno predosjećao da nešto nije kako treba. Da Slavko ima ovoliko pristalica u Beranama, Crna Gora bi odavno bila nezavisna, pomislim. Čekao sam da vidim šta će se desiti.
Sve je teklo lagano dok Slavko nije uzeo riječ. Toga trenutka pola bioskopske sale je ustalo i počelo da zviždi. Ispostavilo se da su to sve bili aktivisti DPS-a, koji je u to vrijeme još čvrsto stajao na velikosrpskoj ideologiji. Nekoliko poznatih kriminalaca ih je potpomagalo prijetnjama i psovkama upućenim lideru liberala. Bilo je to mučno gledati i slušati. Da nabrojim ko je sve bio među mladim depeesovcima, i gdje su sada, nemam namjeru i ne želim, ali se svakoga sjećam odlično.
Slavko nije ustuknuo, pričao je iz sveg glasa bez mikrofona koji je odjednom prestao da radi. Bio je kao i uvijek u takvim prilikama, što bi se reklo, “do kraja lud”. I kada im nije uspjelo da na taj način prekinu skup, posljednja i sigurna mjera je bila nestanak struje. Gdje je isključena, u elektrodistibuciji ili na glavnoj sklopki u bioskopu i ko je isključio, ne znam ni danas. Još malo govora u mraku, i Slavko je zamolio svoje članove i simpatizere da se mirno raziđu iz bezbjednosnih razloga i spriječe teže incidente.
Nedugo zatim, vraćajući se sa skupa Liberalnog saveza sa Cetinja, Erko je dobio takve batine od policije koja ga je zaustavila u “rutinskoj kontroli”, da su ga mrčeni mu roditelji danima uvijali u svježu ovnujsku kožu, nebi li mu izvukli uboje i modrice. U bolnicu, naravno, nije smio da ode. Kada se oporavio toliko da može da hoda, Slavko mu je završio azil u Holandiji, i od tada je tamo. Vidimo se nekada kada dođe da obiđe rodnu kuću u Beranama.
Onda se prisjetim kako je DPS prisvojio ideju LSCG o nezavisnoj Crnoj Gori i usred Andrijevice uspio da uzme vlast. Na isti način kao što pokušava i sada. I tada je bio samo jedan odbornik razlike u odnosu snaga u lokalnom parlamentu. U zagrljaj DPS-u je potkupljen ili ucijenjen preletio jedan odbornik Pokreta za promjene, a Nebojša Medojević je uzalud prizivao tužilaštvo da ispita očiglednu političku korupciju.
Nakon toga Demokratskoj partiji socijalista nije bilo teško da krene ofanzivno po terenu, pa su obradili čak i Seočane. Da li se još neko sjeća one priče o tome kako su stanovnici sela Seoce kod Andrijevice odlučili da u znak revolta zbog referenduma prodaju selo? Od ljutih Srba, DPS ih je samo njima poznatim mehanizmima, više od polovine premetnuo u svoje redove, i od prodaje sela je ostala samo priča.
Ni DPS, ni bilo ko drugi u Beranama one godine nije pominjao, niti je smio pomenuti “suspendovani politički poredak”. Nije pominjao kriminalce. Ako se u nastavku sjednica Skupštine opštine Andrijevica, koja je zakazana za ponedjeljak, opet prekine, nova odbornička većina može je održati bilo gdje. U hotelskom restoranu, kao i 2011., kada su preuzimali vlast sa odbornikom PZP.
U međuvremenu sam shvatio još nešto. Razgovori se u Andrijevici najbolje vode poslije trećeg piva. Rekao bih da su vremena bitno drugačija, nekako liberalnija, i predložio bih da odbornici sjednicu ovog puta održe na Bandovića mostu. Tamo svi dolaze, bez razlike. Zatim da jednoglasno donesu rezoluciju da će raditi na tome da ovaj maleni grad ne bude simbol siromaštva i socijalne bijede u Crnoj Gori. Da će svi zajednički učiniti nešto korisno za Andrijevicu, umjesto što vode rat za fotelje. Možda se uz pivo dogovore.
Nedavno dam sreo Erka, došao malo na odmor. Pitamo se prijateljski, u godinama smo kada prvo pitamo za zdravlje. Onda neizostavno počinjemo i priču o politici. Dotakosmo se Andrijevice. Erko pita, šta bi ono gore? Ništa, rekoh, vidiš, ipak se okreće.
Aha, jeste, baš se okreće. Eno, kaže mi on, Aco Đukanović kupio kuću od tri i po miliona eura u Luksemburgu, i tamo prebacio biznis, a od naših ljudi u dijaspori ne smiješ reći ružnu riječ protiv njega.
Erko je studirao novinarstvo kada i ja u Sarajevu u vrijeme bivše SFRJ, ali je mnogo prije mene shvatio da je to posao od koga se ne živi i naslijedio frizerski zanat svojih roditelja. Pitam ga pošto šišanje u Holandiji? Trideset eura, kaže on. A možeš li ti mene, druže moj, naučiti da šišam, pa da me odvedeš u Holandiju, da ti pomažem kada je navalica, makar nekoliko mjeseci. Taman da vratim neki kredit, a možda još jednom vidim i Džonija Štulića, to mi je želja, dodajem. Neka tebe dolje, kaže Erko. Htio si da budeš novinar, mora neko i to da radi. Nego, javi mi, molim te javi odmah šta je bilo u Andrijevici. U tom gradiću sam imao nekoliko prijatelja, žestokih liberala. Ako su to oni moji, znaš ti koji, i ako ti kažu da vraćaju DPS-u ono za Berane i za moje batine, reci im da to ne čine. Davno je bilo, leđa me više ne bole, možda malo, po neki fisak na promjenu vremena. Ljudski je da se oprosti, pomirenje nam je potrebno.
Tufik Softić
Izvor: RTCG
