Piše: Miloš M. Milojević
Teško je, čak i površnom posmatraču prilika da ne obrati pažnju na seriju vesti o bezbednosno interesantnim licima i sa njima povezanim događajima koje su poslednjih dana septembra i prvih dana oktobra nižu u beogradskim medijima. Ti događaji su uzajamno nepovezani. Kauzalno. No deluje da su povezani fenomenološki: grupisani u kratkom vremenskom razmaku, povezani sa spoljnim i unutrašnjim delatnicima, oni sugerišu da u bezbednosnom smislu Srbija ne stoji najbolje. Nasuprot tome što petparački obaveštajni rad čini bitan deo režimske medijske sedacije zabrinuti građanin ima razloga da bude zabrinut.
Paravojni kamp za delovanje u Moldaviji (Birn), kol-centri koji su opljačkali desetine hiljada ljudi za dvesta pedeset miliona dolara (Vreme, 30.9), hapšenje jedanaest lica sa područja Velike Plane i Beograda zbog navodne špijunaže i širenja rasne diskriminacije u Francuskoj i Nemačkoj (RTS, 29.9), slučajno aktiviranje eksplozivne naprave u stanu u jednoj od centralnih prestoničkih ulica koju je, prema pojedinim medijskim tvrdnjama, izrađivala još uvek neidentifikovana osoba sa još manje poznatim naumom (Blic, 3.10). Potom, u prigradskom beogradskom naselju, Višnjičkoj banji izvršen je napad na kafić u kojem je ranjeno petoro osoba. (Vreme, 30.9). Jedna od njih, pedeset jednogodšnja žena, preminula je u bolnici. (Vreme, 3.10) Naposletku, a što u ponečemu i najviše uznemirava nedeljnik Radar je izvestio da je zapaljen automobil Srđana Vulevića, brata policijskog pukovnika Spasoja Vulevića, donedavno komandanta elitne policijske jedinice SAJ.
Predsednik Srbije u nastupima inspiracije ponekad upućuje da Beograd podseća na Kazablanku po mreži interesa, intriga i špijunskih lakrdija koje se po njemu prepliću. Nedostaju smirujuće dejstvo Atlantskog okeana na klimu, orijentalni šarm tradicionalne arhitekture mada se marokanski tažin može pronaći u ponekom restoranu bliskoistočnih i arapskih kuhinja.
Međutim, sudeći po medijskim napisima, operativaca raznih fela ne manjka.
U Moldaviji su nedavno održani parlamentarni izbori. Proevropska koalicija dobila je natpolovični broj glasova i prevagu u odnosu na koaliciju onih koji su nostalgično zagledani u Sovjetski Savez. Uoči izbora, moldavska policija izvršila je opsežnu akciju u kojoj su uhapšene sedamdeset četiri osobe. Tobože su pripremale prevratničke aktivnosti za dan izbora. U korist proruske koalicije. Moldavsko tužilaštvo objavilo je materijale u kojima uhapšenici tvrde da su boravili u Srbiji te da su tamo dobijali instrukcije kako bi trebalo da se ponašaju prilikom eventualnih nemira. Pečat sa graničnog prelaza Srpska Crnja zabeležen je u pasošima. Obuku je prošlo, navodi se, tokom više meseci preko sto pedeset ljudi.
U vezi sa ovim slučajem uhapšene su dve osobe (Birn). Prema opsežnom izveštaju BIRN-a obuku u kompleksu Sunčana reka izvodili su državljani Ruske Federacije i Belorusije, između Loznice i Banje Koviljače.
Ovakva saznanja, uobičajeno, dalje se razrađuju kao informacioni sukob. Operativni, politički i medijski rad se čvrsto prepliću. Stvaraju se narativi o sveobuhvatnom delovanju jedne strane, naivnosti druge i upletenosti treće. Međutim, za neposredne srpske prilike ništa od ovoga i nije naročito važno. Važno je da se dešavalo nešto i da ovdašnji bezbednosni organi nisu o tome ništa znali. Dilema se sama pomalja: ne zna se da li je gore ukoliko su navodni zvaničnika tačni, odnosno ukoliko su pokušaj obmane javnosti. Ukoliko je posredi prvo, nešto ozbiljno manjka u prikupljanju podataka, ukoliko je drugo, iznova se potcenjuje obaveštajna sposobnost različitih činilaca te njihova sposobnost da ležernost ovdašnjih političkih i obaveštajnih činilaca iskoriste za sticanje ozbiljnog političkog preimućstva. Posle ‘slučaja Banjska’, koji se sudski razlaže u prištinskim ustanovama i stalno nadvija kao politička batina nad glavom beogradskih vlasti, takvi propusti više nisu greška. Oni su zločin.
Obe mogućnosti ukazuju da vlasti, da li voljno ili u neznanju, dopuštaju da se zemlja izlaže potencijalno teškom međunarodnom kompromitovanju zbog delovanja stranog činioca. To sugeriše i nedavno hapšenje jedanaest osoba ‘sa područja Velike Plana i Beograda’ koje su se udružile po instrukcijama strane obaveštajne službe da bi raspirivale versku i međuetničku mržnju na teritoriji Republike Francuske i SR Nemačke. I ovde se preplitao terenski rad sa borbom za utiske: osumnjičeni su lepili nalepnice, bacali farbu na muzej Holokausta i postavljali uvredljive životinjske delove kod muslimanskih bogomolja.
Dva su moguća objašnjenja ovakve bezbednosne konfuzije, da ne kažemo, meteža.
Jedan je da državna vlast ne zna šta se dešava. Veliki resursi policijskog, parapolicijskog i bezbednosnog aparata, i njihove ulične ispostave, uposlene su za anti-opoziciono delovanje. Da se bave onim čime bi trebalo da se bave – nemaju kad.
Druga je da se krunjenje bezbednosnog poretka dopušta, da u vladajućim strukturama postoje razni odvojeni interesi, da svako poguruje svoju omiljenu stranu silu, a ove, kada im se prilika pruža, nemaju razloga da ih i ne iskoriste. Neke za medijsko-obaveštajne diverzije, druge za obuku na neutralnom terenu.
Moguće je – ako ne i verovatno – da se nastavljaju tradicije nekadašnje autoritarne države: državni aparat sile služi za borbu protiv unutarnjeg neprijatelja, o opozicionim delatnicima, aktivistima i aforističarima narastaju pozamašni dosijei koji iz sata u sat beleže za kojim stolom u kojoj kafani i sa kime su seli, dok se, istih godina, na državnoj teritoriji obrazuju iredentističke militantne grupe. Spomenuta paljevina uz brojne slične incidente protiv nepoćudnih upućuje da se bezbednosni aparat koristi u, za autoritarne države uobičajenu svrhu – očuvanje položaja uske vladalačke klike.
Bila bi to medijsko-obaveštajna lakrdija, da uzgredno poneko ne pogine.
„Komedija, dragi moj. Šteta samo što se od toga umire“, pisao je Crnjanski.
