Pošto se u nekim medijima i na društvenim mrežama pojavila nezvanična informacija da bi na ustoličenje novog episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija, koje je planirano za 26. septembar u Beranama, mogao doći i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, valja na vrijeme skrenuti pažnju na moguće „posljedice“.
Najbolje bi bilo, ako možeš, da ne dođeš ovaj put.
Mi bismo nekako pretekli bez tebe, a ni ti ne bi mnogo izgubio.
I sam vidiš da ni premijer Zdravko Krivokapić, a ni novi mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije ne izgorješe za divanluk s tobom.
Nije to neprijateljstvo, a tek ne mržnja. Prosto, različita su vam interesovanja.
Posebno nema neprijateljstva među dvije bratske države i dva dijela istog naroda.
Ako mi ne zamjeri Nikolaidis, Adžić neće, evo se čak odvažio da svoju kćerku na studije pošalje u mrski i okupatorski Beograd. Ne skontah je li toj djevojci, kojoj želim dobro zdravlje i uspješne studije na ekavici, majka Draginja Ivičina Vuksanović.
Nije, dakle, nikakva netrpeljivost od strane Krivokapića i mitropolita Joanikija prema tebi. Samo nemate iste svjetonazore, ni stvarnosti, ni politike, ni srpstva, a ponajmanje Crne Gore.
Tvoje shvatanje nas ovamo bliže je nazorima onog Rakovića što stanuje na Hepiju i Pinku.
Ili tvog političkog oca Šešelja.
Mi ovamo to malo drugačije percipiramo i kažemo „pomozite nam“ samo kada ti tražimo pomoć i na način na koji nam najviše odgovara. I to kada te ne košta mnogo.
A ovaj put je besplatno, čak isplativo za tebe da ne dižeš avion i trošiš druge resurse Srbije i to na štetu ovdašnjih Srba i ostalih pravoslavaca.
Jedino bi možda malo političkog šićara od tvoje posjete imali Andrija i Pipun.
Pomoći ćeš nam da ovdje ovi restlovi prethodnog kriminalnog režima ne dižu dreku i vrisku po medijima i džadama.
Ne ostade nam rezevne gume, sve neke žene barjaktari odnesoše na čuveni Belveder.
Osim Andrije i Pipuna, ovaj put bi ti se najviše, čak još više od njih, obradovao tvoj stari pajtos Đukanović. Ako više nijeste pajtosi, izvini brate.
Kad bi te vidio negdje krišom Đuka, ovaj naš, ne onaj tvoj Đuka moler, bi te prigrlio kao nekad. Ovaj put bi i zavapio – blagoš mene ko mi je došao!
Sad bi mu ti bio najdraži gost. Mogao bi da drvi staru i otrcanu priču o okupatorskoj Srbiji i stvaranju srpskog sveta.
Rekao bi – evo, vidite čija to crkva na ustoličenju njenih episkopa ima mjesta za predsjednika tuđe države, a nema za našu glavu (opljačkane) kuće, itd, itd.
Vjerovatno bi i Veljović morao opet sjesti za pisaći sto i napregnuti se da sroči neko zaumno patriotsko štivo.
Znaš da je to njemu teret golem, ruka koja je naučila na pendrek ne umije s olovkom. Lako to pa pišeš bez veze s mozgom iako si doktor nauka, koji je odlično prepisao pola udžbenika svog mentora, profesora Kreće.
Ne zamjeri, brate Vučko, i reci Vulinu i Vučku iz „Informera“ da ne uzimaju k srcu.
Nije ništa lično.
Sad malo pospremamo kuću i nijesmo za goste. Imali smo neke jako nemarne stanare, a i obijali su nam kuću tri decenije mnogi lupeži, pa smo, da se ne lažemo, u velikim mukama.
Sad te ne bi ni mogli ugostiti kako valja.
To je kao ono kad krečiš a bane ti strina za koju si, inače, baš ponešen.
Ne zamjeri što pišem ovako neformalno. Sa bratom se zbori slobodno i najjednostavnije.
Posebno kad ga iskreno zamoliš za pomoć.
Mirko Plamenac
