Drama „popisa” u Crnoj Gori traje od Kosova. Niko to bolje nije osjetio od Njegoša. Istina, u njegovo vrijeme nije bilo institucija da se popis materijalne i duhovne imovine izvrši demokratskim i statističkim instrumentima. Ali, postojala je pjesma, postojao je najprecizniji metar: deseterac.
I, ne samo da je Njegoševa božanstvena trilogija opisala: Ko smo? i Kakvi smo? – nego se o tome propjevalo i u nekim ne tako poznatim pjesmama.
Primjera radi, o tome govori pjesma „Zarobljen Crnogorac od vile”. Njenog junaka Draga Dragovića iz ugodne pastorale odnese vila na vrh Lovćena. Ona ga posestrinskom ljubavlju najprije zamađija, te ga lakokrili labud vine u teatar čuda, u pećinu sjećanja. A tamo, na pozornici:
Ah, pećina zvati se ne može,
Već raj mnimi đe praoci žive
(…)
Glednem, viđeh potpis oko v’jenca;
Izgovor mu ovo pravi bješe:
„Mač i hrabrost silnoga Dušana
I valjatnost Srbah vitezovah…”
Nadalje, pjesma kazuje o razdorima unutar istorijskog pamćenja, što je samo ovozemljaska verzija „Padenija” što je Njegoš opjevao u onozemljaskom iskustvu „Luče mikrokozma”. Takođe, Njegoš veze istorijski lanac mučenika, što je ekvivalent onom „lancu mirodržnom” iz „Luče”.
Kako Božje slovo drži Univerzum, tako i pjesnikovo slovo drži istoriju na okupu.
Tako, dakle, dolazimo do Popisa, jedinog koji je stvarno relavantan da opiše intimno i Lično(sno) osjećanje naše istorije. „Nav’jek zađe sunce Nemanjino/ od srpskoga roda i plemene”, kaže pjesnik, te nadalje veze lanac suza, što su odjek, dostojna tugovanka za izgubljenim Kosovom:
Malo mi se suze ustaviše,
Dok započnem glasak vilah slušat
Đe plačući malo prip’jevaju
Neke boje s Turcima crnogorske,
Carskog Laza, pak i Vrtijeljke,
Mekog Dola, Kčeva i Trnjinah,
I Crnice, pa i Bukovice,
Od Piperah, pa Bjelopavilićah,
I od Krusah, pa i Martinićah.
Sve poviše glasak izdigahu,
I ja srcem sve veseli stajem;
Viđu v’jenac đe se osušio,
Al’ su dva tri porasla cvijeta
Iz prosute krvi Crnogorstva.
Dok odjednom, ka da munja sinu,
Sva se zasja velika pećina
Kako danak, no s oblačnom nebom.
Zatrubješe trube i svirale,
Staše pojat pjesne od hrabrosti.
Sin Topole, ogledalo Srpstva,
Početak im i pripjev bješe.
Viđu – malo carica oživje,
Đorđe k njojzi mačem golim trči;
O maču mu v’jenac vidi kitni.
Pećina je metafora majke-istorije. Pećina je arhetipski kanal što nas vodi do prvine i čistine. A, ovaj Njegošev katalog bitaka, spisak vitezova od Nemanje do Karađorđa jeste „beskrajni spisak”, baš u Ekovom smislu riječi. To je popis najvažnijih i najzaslužnijih imena i događaja bez kojih današnji naraštaji ne bi postojali. To je Popis duhovnog nasljeđa.
Milorad Durutović
