Piše: Miloš Lalatović
Svaki grob skriva tajnu, neki i neku višu. Ali, tajna je uvijek golicava, sklona da izmišlja. Da, oko tajne se skrivaju brojne istine, poluistine i laži. A, grob ćuti.
Bez obzira što je onaj koji leži u njemu nekad bio grlat, prgav, odgovarao svakome trostruko više, e, pa, nema više druže, pričao si šta si imao, trebao ili nijesi, sad ćuti, pa makar najveću istinu imao da kažeš svijetu.
Isto važi i za one što su uvijek ćutali, mjerili svaku riječ, često pogrešno izmjerili, pa onda se izvinjavali, dodmjeravali, i ostala im uvijek mjera kriva. Ma, neka ide sve u k..ac, da oprostite, što na kraju i kažu ćutolozi. Jer, obično oni što najviše ćute, na kraju svojim jezikom i djelima, najviše i skandala naprave.
Dobro, dosta zezanja, svako ko se predveče, uveče, zatekao na groblju iz bilo kakvih razloga, osjetio je nelagodu ili strah. Nerazuman, prije svega. Da će mrtvi da ožive i itd. A, kako se odaljavao od groblja, posebno, ako je tu bio grob njemu neke poznate osobe, tugu. I tada shvati onu latinsku sentencu “omnia humana braevia caducca est“ ili “sve ljudsko je kratko“. Prvo strah, pa tuga. Neka nejasna, ne toliko za mrtvacem u grobu, već za onim sopstvenim ,,mrtvacem“, možda, u sebi, iako misli da pati za pokojnicima na groblju.
Groblje, jedno je od najmističnijih mjesta na svijetu. Neka su i turističke atrakcije, naročito, ako su tamo sahranjeni poznate ličnosti. Takav je slučaj sa pariskim grobljem Per Lašez. Na ovom groblju su sahranjene mnoge poznate ličnosti, pa tako ima oko tri miliona posjetilaca godišnje, što ga čini najposjećenijim grobljem na svijetu. Na ovom mjestu počivaju Džim Morison, Volter, Edit Pjaf, Šopen, Amadeo Modiljani, Oskar Vajld i drugi. Ali od svih, najviše pažnje, pa i neprijatnosti, stvara grob i za života i posle smrti nemirnog duha Džima Morisona, vokala benda “The Doors“. Morisonovu bistu je uradio hrvatski vajar Mladen Mikulin.
Bista je bila prvo devastirana, pa onda ukradena. I valjda je nađena, negdje sam pročitao, posle trideset i sedam godina. Morisonov grob je kultno mjesto okupljanja njegovih fanova, mjesto gdje počiva, kao da ne želi da bude usamljeno, traži društvo, kao i za života, iako je prošlo pedeset i kusur godina od njegove smrti, čuvenog ,,Kralja guštera“, kako je sebe nazivao. Na grobu mu ostavljaju boce sa alkoholnim pićima, drogu, i sve ono što je Morison za života volio. Pažnju privlači i epitaf na Džimovom grobu, koji bi u prevodu sa grčkog jezika značio “vjeran svom duhu“.
Interesanto je grobno mjesto Edgara Alana Poa, koji je živio u devetnaestom vijeku, jedan od pionira književnog žanra trilera, horora i misterija. Čuvena je njegova poema “ Gavran“. Smrt je jedan od vrlo prisutnih motiva u Poovom stvaralaštvu. Uticao je na brojne književnike i umjetnike širom svijeta do danas, pa i na pomenutog Morisona. Ono što je neobično je njegova smrt. Ne zna se od čega je tačno umro. Pomiješali su se motivi iz njegovih djela i stvarni uzroci, ali i dalje je nejasno. Pretpostavlja se da je najvjerovatnije preminuo od posledica alkoholizma u četrdesetoj godini.
U raskoraku: Srbi u Hrvatskoj u dnevniku Milovana Đilasa (Treći dio)
O, ovim događajima donekle svjedoči film “Gavran“, koji govori o Poovom životu, a glavnu ulogu tumači holivudski glumac Džon Kjuzak. Ono što jeste tačno, zaista, uliva jezu. Neko je pedeset godina do prije nekih desetak godina, kada je dotični, prestao sa tom praksom, iz nepoznatih razloga, a pretpostavlja se da je smrt u pitanju, donosio na grob Edgara Alana Poa, svake godine, na godišnjicu književnikove smrti, tačno u ponoć bocu viskija, vrstu, koju je književnik za života volio.
Jedan od ljudi na koga je Po itekako uticao je Šarl Bodler, skandalozni pjesnik devetnaestog vijeka, pa i do danas, bez obzira što su njegove pjesme poput “Albatrosa“, obavezno školsko štivo poodavno. Uživaoc hašiša, opijuma, alkoholnih pića poput tada čuvenog absinta, kojeg je toliko volio da je bojio kosu u zeleno, po boji njegovog omiljenog pića. Bodler je vodio raspusan život, drugovao sa prostitutkama, optuživan za širenje javnog nemorala, sam se izjašnjavao kao homoseksualac, iako nije bio, što je za ono vrijeme bilo u najmanju ruku vrlo sablažnjujuće, pa i zakonski kažnjivo. Dolazio je u konflikt sa svojim očuhom, koji je po nekim svjedočenjima, zaista, Bodleru želio samo dobro. Ipak, ovaj ga nije podnosio, nikako. Ono što je ironija sudbine da su sahranjeni u istom grobu. Njihov grob skriva neobičnu suprotnost između omraženog autoriteta, koji može biti i pravi otac, i buntovnika, a obadvojica na kraju završavaju na istom mjestu, groblju.
Generalno, mnogi ljudi, vjerovatno nebrojano njih, iz ekonomskih prije svega, ali i tradicijskih razloga su sahranjeni zajedno, iako se za života nijesu podnosili, mrzjeli se, svađali, pa čak i radili o glavi jedni drugima, a neki su to stvarno i uspjeli. Sjetimo se samo iz naših banatskih krajeva Baba Anujke, i njenih čuvenih zloglasnih napitaka, koje su otjerali u grob, ko zna koliko ljudi, a naručeni su obično bili od njihovih najbližih. A onda se, paradoksalno, zajedno sahranili.
Groblje je bila i ostala inspiracija brojnih književnih djela. Jedan od poznatijih primjera je knjiga Isidore Sekulić “Hronika palanačkog groblja“, gdje idući po raznim porodičnim humkama, opisuje sudbinu, uglavnom tragičnu svaku od tih porodica. Ovdje se može vidjeti da je u palanki bilo nešto specifično. Iako, kako je govorio Radomir Konstaninović u svom čuvenom eseju “ Filozofija palanke“, istu predstavlja kao nešto negativno, ostatke plemenskog mentaliteta, koje u Srbiji i krajevima, gdje je ovakva zajednica bila zastupljena nije ni moglo biti postojati, iskreno govoreći tamo nijesu ni postojala plemena, a, vjerovatno jesu neki slični oblici zajednica.
Plemena su karakteristična za Crnu Goru i Albaniju. Palanka, nosi neki pomiješani duh Habzburške monarhije i orijentalne turske kulture. Iako, često jeste primitivna, sklona ogovaranju, neprilogođavanju na promjene, ,,nije ni selo ni grad“, provincija u najmanju ruku, odakle dolaze i uzroci srpskog nacionalizma, koje po Konstantinoviću, čak, prelazi i u nacizam. Bez obzira na sve, palanka nosi neku vrlo blijedu sjenku velikih gradova, ali u kojima se svako zna. Pa takav odnos se odražava i na groblje. Opis groblja po Isidori Sekulić, pomalo podsjeća na one ,,uštirkane stolnjake“, starogradske pjesme, stare boemske kafane. To, ipak nije plemenski duh. Pa i groblje palanke je tiše nego plemensko. Tajnovitije, a samim tim i sklonije za one horor priče, kad se neko vraćao iz krčme posle ponoći, u gluvo doba, prolazio pored groblja, pripit ili ne, i susreo se čovjek sa natprirodnom, nečistom silom. Slično, kao u filmu režisera Đorđa Kadijevića, “Sveto mesto“, gdje glavnu ulogu glumi kralj domaće komedije mlađe i srednje generacije Dragan Jovanović i Branka Puić, koja u filmu glumi vješticu, kćerku bogatog veleposjednika, koja ima sve u životu, ali joj je toliko dosadno, da maltretira poslugu, ne samo svojim bahatim ponašanjem, psihičkim i fizičkim zlostavljanjem, nego i crnom magijom. Inače, film je rađen po Gogoljevoj pripovijetci “ Vij“, ali radnja je prilagođena balkanskom podneblju. Ovdje se na čudan način upliće mladi bogoslov, koga glumi Jovanović, koji nakon nejasne smrti mlade i lijepe vještice treba da joj čita svenoćne molitve u crkvi.
On nakon što je imao već neprijatno mistično iskustvo sa dotičnom za njenog života, koja mu se javila i u liku svoje pokojne majke, koja je i sama umrla pod nerazjašnjenim okolnostima, a koju je fenomenalno odglumila Mira Banjac, to odbija na sve načine, ali pošto je djevojka za života ostavila oporuku da joj taj bogoslov čita molitve, pod pritiskom svog strogog rektora i oca bogate pokojnice, nema kud. Portret Mire Banjac u filmu je mnogu djecu koja su odrastala devedesetih toliko plašio, da nijesu mogli da spavaju. Slično kao i lik ,,crnog djeteta“ iz ekranizovane Glišićeve drame “ Glava šećera“, gdje se prvi susret Aleksandra Berčeka, koji glumi u obadva filma, dešava sa neobičnim dječakom na groblju u gluvo doba.
Jedan od neobičnih stvari, ali i vrlo ružnih vezanih za groblja su nesporazumi po društvenom, istorijskom, kulturnom pitanju i raznoraznim. Ovo se dešava uglavnom sa poznatim i istaknutim ličnostima, ali je često i u životima tzv. običnih, malih ljudi. Mada niko pred Bogom nije mali, ali dobro. Ovo se odnosi recimo na posmrtne ostatke naučnika Nikole Tesle, koje se nalaze u muzeju, a Crkva zahtijeva da počivaju u crkvi.
Slično, mada mnogo dublje izazvalo je podjele i nesuglasice u društvu Crne Gore Njegošev mauzolej ili kapela. Pošto se jedni zalažu za jedno, drugi za drugo. Uglavnom vrlo neprijatno pitanje za građane Crne Gore.
Jedno od najružnijih stvari koje neko može da uradi je oskranavljenje groblja ili groba iz različitih pobuda. Nekad je vandalizam u pitanju, nekad djelovanje vjerske sekte, nekad nacionalna i vjerska netrpeljivost i mržnja, koja se manifestuju i prema pokojnicima, a nekad i lična mržnja.
Groblje ili grob je tajna, ne treba tu mističnost remetiti ili se bar truditi da se što manje remeti.
“ O, zašto te zaboravljam grobe moj, kad u tebe moram poći“…
