Početkom marta 1989: “Žestoka kampanja protiv višepartijskog sistema u Beogradu, koja se uspešno prenosi i na Hrvatsku (povodom Tuđmanove Hrv. Demokr. zajednice), uz istovremene pokrete Srba u Hrvatskoj, koje je svako politički budan trebalo da očekuje.” Početkom aprila je na njegova vrata uleteo kontroverzni Dalmatinac Simo Dubajić u društvu istoričara Petra Opačića. Oduševljeni su jedan drugim: “vrsta negdašnjih ustanika i hajduka” – opisuje Đilas partizanskog veterana koji je pod stare dane postao ubeđeni pravoslavac i optuženik šibenskog suda. Sredinom aprila beleži bombaški napad na dopisništvo beogradske Politike u Osijeku. Uz incidente u Kninu povodom obeležavanja 600. godišnjice Kosovske bitke, Đilas beleži: Gužva u Kninu… vidi se da hrvatska vlast nije sasvim neorganizovana, ali još uvek u iluzijama da ‘konstruktivnim pristupima’, preuzimajući u svoje ruke proslavu, može da smiri stanje. Naivci iz kninske vlasti zahtevaju da se Slobodan Milošević ogradi od nacionalnih aktivista (11. 7. 1989). Pet dana kasnije Đilas kaže Matiji Bećkoviću da je “delimično u pravu, ne samo kad se radi o podređenosti Srba u Hrvatskoj, nego i kad se radi o hapšenjima.” Ipak, tvrdi da su opravdani protesti u Hrvatskoj protiv šajkača u Kninu: “Nije isto (kad šajkaču nose u Kninu, prim. aut.), a Knin je srpsko mesto u državi Hrvatskoj! – grupa nosi šajkače i nasrće na govornicu sa svojim parolama i znamenjima: to asocira na kraljevinu i hegemoniju, na rat i četnike – primetio sam da to srpski narod tamo nije oduševljeno prihvatio.”
Optužuje Politiku da pravda nacionalističe ispade u Kninu “pod izgovorom” da Srbi imaju pravo da obeležavaju Kosovsku bitku, ali “i s realnim razlozima da su Srbi u Hrvatskoj zapostavljeni i podređeni”. Beleži i seriju međunacionalnih incidenata u Dalmaciji (18 — 25. 7. 1989). Početkom septembra podržava proteste u Beogradu protiv hapšenja Jovana Opačića, praveći paralelu s hapšenjem Azema Vlasija. Na Bećkovićevu opasku da Hrvati nemaju prava da se interesuju da li će Srbi obeležavati Kosovo, Đilas odgovara: “ali to je njihova država, još u velikoj meri policijska” (22. 9. 1989). Đilas je dočekao HDZ početkom 1990. kao hrvatski pandan Srpskom pokretu obnove Vuka Draškovića (9. 1. 1990), osuđujući ga kao desni, pravaški nacionalizam s proustaškim simpatijama.
U raskoraku: Srbi u Hrvatskoj u dnevniku Milovana Đilasa (Prvi dio)
Početkom aprila je posetio Zagreb. Nakon pobede HDZ registruje žestoku kampanju beogradske štampe, ali i ne očekuje “mnogo demokratije” pod Tuđmanom (2. 5. 1990). Primećuje da Srbi traže “kulturnu autonomiju” (25. 7. 1990) i slaže se s Dobricom Ćosićem da “Srbi u Hrvatskoj idu predaleko u zahtevima”, te da neko iz Srbije radi protiv Jovana Raškovića zbog neopreznih izjava u razgovoru s Tuđmanom (7. 8. 1990). Tri dana potom Đilas procenjuje da će Zapad popustiti Srbima, ali već 14. 8. na ručku s Jovanom Raškovićem tvrdi da će Srbi u Hrvatskoj biti poraženi ako dođe do eskalacije zbog njihovog referenduma. Inače se složio s Raškovićem da Srbi imaju pravo na kulturnu autonomiju, ali da je za “državu preuranjeno”. Ponovo pravi paralelu s kosovskim Albancima, tvrdeći da “niko u svetu” neće prihvatiti ukidanje albanske autonomije i stvaranje srpske, posebno zato što je “hrvatska vlast demokratski izabrana, a Srbi ne priznaju ni vladu ni ustav ni državu hrvatsku”. Raškovićevo slaganje Đilas tumači kao potvrdu da su ekstremisti oko Raškovića “uzeli maha”. Tri dana kasnije zapisuje da je srpski referendum o kulturnoj autonomiji u Hrvatskoj, te vezivanje političke autonomije za slučaj da Hrvatska zatraži konfederalnu Jugoslaviju – “srpska euforična ludorija”. Zatim na radiju sluša o sukobima oko Knina Zapisuje da ne veruje u građanski rat, ali ako ga bude – Srbi će stradati. Međutim, Đilas nije bio veoma postojan u ovoj proceni. Kroz ceo dnevnik se smenjuju njegovi zaključci o hrvatskim i srpskim ustupcima i porazima.
Đilas je krajem 1990. relativni optimista: ne predviđa rasplamsavanje sukoba oko Knina nakon poziva Boljkovca da Srbi predaju oružje (8. 9. 1990), dok kninsku “pobunu” smatra samo “izduvavanjem”, pa ne veruje ni u građanski rat ni u raspad (28. 10. 1989). Isto tvrdi i 13. 12. ruskom novinaru.
Tokom januara 1991. Đilas prati natezanje između Predsedništva SFRJ, JNA, Knina i Zagreba oko vraćanja oružja i hapšenja virovitičke grupe povezane s Martinom Špegeljem. To bi bio građanski rat ne samo u ime komunizma, već i u ime “srpske hegemonije”. Đilas smatra da JNA nema snage da razoruža hrvatsku policiju, te da će hrvatsko vođstvo dobiti podršku iz sveta: “Velikosrpski planovi nastoje da ujedine sve Srbe, kao i velikohrvatski hoće državu sa Srbima, ali bez Srbije, a kad ojačaju, pravac na Bosnu.” Piše: “…ne očekujem sukob, nego natezanja, razvlačenja i kompromise” (24. 1. 1991). Nakon izbijanja “afere Špegelj”34 dolazi do klimavog sporazuma Zagreba i Predsedništva SFRJ o deeskalaciji kroz demobilizaciju. Đilasa ne napušta optimizam: “U svakom slučaju je to događaj od izuzetne važnosti za čitavu Jugoslaviju: otvaraju se novi procesi, s izgledima na održanje jugo-zajednice i dalje demokratizacije – slabljenjem nacionalizma” (26. 1. 1991). Đilas se slaže sa sestrićem Stojanom Cerovićem i suprugom Štefkom da Srbija “jugoslovenskom pričom”, a “velikosrpskom praksom” razbija Jugoslaviju, ali istovremno tvrdi da se Hrvatska nije samo branila, već i spremala na pobunu.
Dodaje da, pored milicije postoje i “divlje” ustašoidne i šovinističke naoružane grupe, u prvom redu u HDZ-u, a ne samo proustaškom HSP-u. U zaveri su i Srbi, ali i drugi. Već sledećeg dana, Đilas piše da je Špegelj “brljao i prelazio legalne kompetencije: jer sve je sračunato kao početak rušenja hrvatske vlade, koju vođ iz Knina Babić naziva ustaškom i na osnovu toga traži obaranje režima u Hrvatskoj!” (31. 1. 1991). Đilas očigledno ima poteškoća da uspostavi koherentnu liniju zaključivanja o karakteru sukoba i njegovim uzročno-posledičnim mehanizmima.
U raskoraku: Srbi u Hrvatskoj u dnevniku Milovana Đilasa (Drugi dio)
Ako je Srbija imala velikosrpske planove, onda se Hrvatska nužno branila. Ako je Hrvatska vlast spremala pobunu i gajila ustašoidne naoružane grupe, a istovremeno nije opravdano tu vlast nazivati ustaškom i raditi na njenom obaranju (jer bi to bila velikosrpska praksa koja ruši Jugoslaviju), šta je trebala biti alternativa? Đilas ostaje nedorečen, u raskoraku. Đilas beleži da srpske izbeglice iz Hrvatske pristižu “zbog pravog ili sugerisanog straha”. Registruje da Srbi “plebiscitima osvajaju Vukovar”, jer traže da mu se priključe srpska sela iz drugih opština (17. 2. 1991). Smatra da su sukob u Pakracu izazvali Srbi zauzimanjem stanice milicije. “Ako se rat razbukti, Armija će se svesti na srpsku, Srbi će taj rat izgubiti.” Zahvaljujući mešanju Armije, u Pakracu nije bilo “toliko krvavo” (2. 3. 1991).
Sukob na Plitvicama pripisuje “širenju kninske države” i rečima “svakome bi godila onakva lepota” (31. 3. 1991). Mesec dana kasnije, zajedno s Dobricom Ćosićem osuđuje kninsku deklaraciju prisajedinjenja Srbiji kao provokaciju i pretvaranje Miloševića u njihovog zarobljenika, te da se Knin “od poluge za destabilizaciju Hrvatske pretvorio u polugu za destabilizaciju Miloševića” (1. 4. 1991; 15. 6. 1991). Na vesti o sukobima u Borovu Selu i Splitu piše: “Slažem se – već poodavno sam kritičan prema JNA – s odlukom Armije da ne dozvoli da je šikaniraju i da spreči građanski rat, mada nisam ubeđen i da će to sprovesti” (7. 5. 1991).
Slično, ali opet u raskoraku s neprestanom kritikom JNA i upotrebe nasilja, kritikuje odricanje Ante Markovića od upotrebe sile nakon slovenačkog i hrvatskog proglašenja nezavisnosti (25. 6. 1991). Istog dana, Đilas u prolazu upoznaje Milorada Pupovca tokom skupa “Društva za Evropu”. Dva dana kasnije smatra besmislenim da Mesić bude predsednik Predsedništva SFRJ, te da rata u velikim razmerama neće biti, a bez rata nema hrvatske nacionalne države. Reći će Adilu Zulfikarpašiću da Tuđman ne može ugušiti pobunu Srba (19. 7. 1991).
Izvor: Tragovi – časopis Arhiva Srba u Hrvatskoj, god 7, br 1(2024)
