Piše: Miloš Lalatović
Jedan od tipova ljudi koji su danas jako prisutni u svim državama Balkana i svijeta, uopšte, jesu poniženi ljudi. Šta to znači? Ljudi, koji nemaju snage svojim unutrašnjim trzajem da se odupru pritisku okoline.
Zbog toga često bivaju predmet kritike, vike, uvreda, ponižavanja, ismijavanja, a ovi to najčešće mirno podnose, ne zato što su smireni i otporni na navedeno, nego moraju, da ne bi izgubili i tu najčešće bijednu poziciju na kojoj se nalaze.
Ovo ponašanje od strane šefova na poslu, supružnika, pa i bliskih srodnika, taloži se godinama i decenijama u poniženima, tako da su i ta poniženja na svoj račun prihvatili kao tačna, bez obzira da li ponižena osoba kriva ili ne, objektivno. U svakom slučaju niko nije zaslužio da bude predmet uvredljivog i inferiornog odnosa okoline prema njemu, pogotovo ako je navedeno ponašanje takvo, da i toga poniženog nesretnika ubijede da se sve to radi za njegovo dobro. Zaista, treba razaznati kad se nešto radi za dobro čovjeka, a kad se ta granica prelazi bez obzira na neku zasluženu ili nezasluženu kritiku.
Ljudi su po pravilu vrlo gordi i sujetni, imaju potrebu da vrate kad im se nešto prebaca ili ih neko uvrijedi, bez obzira na bilo kakve kao što već rekoh objektivne krivice i zaslužene kazne. A oni koji stvari prihvataju zdravo za gotovo, to su oni koji su izgubili zdravi ego-imunitet, ubijeni su u pojam kao neznalice, nesposobni i itd, a to prihvataju ne iz hrišćanskog smirenja, nego iz osjećaja i kompleksa niže vrijednosti. Pitanje je da li čovjek i kad je sto posto za nešto kriv treba da dozvoli da neko neograničeno vrši verbalnu torturu nad njim, koja zna da bude gora od bilo koje fizičke, a često ni ta ne zaostaje.
Najgora stvar je što ovi tzv.mali ljudi, i kad ostanu sami umjesto da zaborave na psihičko mučenje, ponavljaju sami u sebi spontano ili namjerno riječi mučitelja, analizirajući šta im je uvrijedioc i ,,dobronamjerni savjetnik“ ili još bolje ,,profjesor“ saopštio. Osoba nastavlja da ,,kolje“ samu sebe. Ako već mora da nekog sluša, može ga slušati za taj period dok te nazovi mudre riječi traju, ne, ovaj nastavlja sa zlom mantrom. Čak i te ,,pametne“ pričalice u strahu od baš efekta zaborava ili dovoljnog ne poklanjanja pažnje njihovim riječima znaju da ponavljaju ,,dobro me slušaj“, ,,zapamti“ i itd, kao da su njihove riječi Sveto Pismo.
I tako ti tzv.mali ljudi žive u osjećaju neprestane krivice i nesposobnosti, a možda će se jednom saznati da su u stvari toni, neuporedivo veći od svojih ,,profjesora“. Samo je pitanje kako će ovi tzv.akademski građani to prihvatiti.
