Piše: Miloš Lalatović
Često se o ljudima sudi na osnovu njihovih spoljašnjih karakteristika i djela, koje stvarno mogu biti užasne. Ono što nas uči hrišćanstvo da je razlika između navodno dobrih i loših ljudi često diskutabilna. Teško je reći o nekome u stvari da li je dobar ili loš, ili da je bio takav ili onakav posle njegovog upokojenja.
Čitav Novi zavjet je priča o osudi tzv.besprekorno moralnih i pobožnih ljudi, a opravdavanje navodno zlih, kradljivaca, kurvi, ubica, razbojnika, bludnika, kriminalaca, čarobnjaka, pijanica, carinika i saradnika okupatora, jednom riječju onih koje su ljudi i toga i ovoga doba žigosali imenima poput baraba, bitangi, ološi, moralno smeće. Možda je ova riječ baraba dobila i to ne bez razloga posebno značenje za navedene osobe, koje su zbog pomenutih moralnih karakteristika bile skrajnute.
Po Bibliji, Stradalnim Jevanđeljima, gdje se opisuju događaji o poslednjim satima Gospoda Isusa Hrista, njegovom izdajstvu od strane učenika Jude Iskariotskog, hvatanje od strane prvosveštenika, ponižavanje od strane njihovih slugu, predavanje ,,patriotskih“ prvosveštenika rimskim okupacionim vlastima, izdajstvu i okretanje leđa Spasitelju od strane naroda , čije je gubavce i bolesnike iscjelio i osuda na tešku kaznu raspinjanja na krst.
I u ovim teškim momentima i sami apostoli, osim Svetog Jovana Bogoslova su se razbježali, ostale su žene sa Isusovom Majkom Presvetom Bogorodicom.
No, ono što sam htio reći odakle potiče riječ baraba. Kada je Pilat htio da oslobodi Isusa, prvosveštenici su nagovorili narod, da im umjesto njega pusti čovjeka razbojnika, osuđenog za ubistvo i za neku pobunu, po imenu Varava ili Baraba. Očigledno se radilo o osobi teško ogrezloj u zlu. Oni, koji su optuživali Isusa zbog družbe i razumijevanja moralno odbačenih osoba, sad sami traže da se krajnje iskvarena osoba pusti umjesto potpuno nevinog čovjeka, koji nije ubijao nego liječio i iscjeljivao.
Nije nanosio bol nego ga odnosio. Sve suprotno od Varave. Nepoznata je sudbina ovoga čovjeka u biblijskim tekstovima. Ali njegovo oslobađanje i zamijena njegove kazne Isusovom i Njegovim mukama, u prenesenom značenju može se podvući da je Spasitelj došao ne da zatvori u tamnice i osudi, nego da oslobodi sve barabe ovoga svijeta, iako mu ovaj nijednom nije ni zahvalio, samo je likovao u svom zlom uličarskom slengu. Isus bez obzira na Varavinu nezahvalnost, nije se naljutio, niti žalio, prigovarao, korio ga. Ništa. Smireno je prihvatio svoju krajnje nepravednu kaznu, najnepravedniju od postanka svijeta pa do njegovog kraja.
Varava je bio vjerovatno čovjek potpuno i spolja i iznutra loš, tačnije, toliko se predavao zlu, da je sam postao demon, likujući što umjesto njegove zaslužene kazne drugi potpuno nevin čovjek strada, preuzimajući njegova stradanja, pa bar da je jedan sažaljiv i zahvalan pogled uputio, Isus bi shvatio i prihvatio zahvalnost. Ali, ništa, i to ne samo ništa, nego je vjerovatno dok se Isus mučio, negdje pijančio i bludničio, nemajući nikakvu mjeru u svom zlu, proslavljajući svoju nezasluženu slobodu. Ovo nije osuda Varave, jer i sam sam često poput njega, moguće i drugi ljudi. Možda se na kraju i pokajao, ko zna. Božiji putevi su tajanstveni.
Ono što je interesantno, da je Isus bio razapet sa druge dvije barabe, od kojih se jedna pokajala pred samu smrt i prva ušla u Carstvo Nebesko, od svog ljudskog roda, čak i prije najvećeg rođenog od žene, Svetog Jovana Krstitelja i Preteče Gospodnjeg i velikih starozavjetnih svetitelja i proroka. Jedna teška baraba i ubica, vođa razbojničke grupe udostojava se takve časti. Čak je i on sa razbojnikom sa lijeve strane ismijavao Isusa u početku, ali kako se približavalo vrijeme smrti, nešto se u njemu prelomilo.
Ovo je mogla samo luda Božija ljubav da uradi. Šta je bio uzrok ovako velikog dostojanstva razbojnika sa desne strane Dismaza? Duboko smirenje, svjesnost stvarnosti svojih nedjela i skromnost. Kao vođa razbojničke bande iskorištava taj jedini sramni u očima ljudi autoritet da smiri svoga potčinjenog druga, drugog razbojnika, koji se do kraja rugao Hristu, roptao i tražio zemaljsku slobodu poput Varave. Unutrašnje stanje ovoga čovjeka je bilo slično Varavinom, samo suptilnije i ciničnije. Moguće da je imao i lošije unutrašnje osobine i od samog Varave.
Nažalost, Varava i nepokajani razbojnik, nijesu samo neke tamo propalice, koje valja zaobilaziti. Oni su na neki način slika većine čovječanstva, a koje se manifestuje u osobinama poput traženje spoljašnje slobode bez unutrašnjeg oslobođenja od grijeha, traženje pošto-poto da se dobije nešto potpuno nezasluženo i to drskim tonom i magijskim putem, ruganje i ismijavanje drugom čovjeku, u kojem oni ne vide ništa drugo osim stvari koju će trenutno iskoristiti, a posle se i sami pridružiti masi koja uživa u mučenju nevinog čovjeka.
Za razliku od ova dva razbojnika, pa i većine čovječanstva, teški zločinac u očima svijeta, u jednom kratkom momentu shvata svu promašenost sopstvenog života, koji je otišao tako kako jeste iz ko zna kakvih razloga, možda najmanje njegovom krivicom, on je moguće na ovaj ili onaj način činio zlu volju ljudi koji su ga mučili od kad se rodio svojim postupcima. Sav taj bijes, muka, zločini, nagomilani u njemu zbog kojih je ko zna koliko puta bio teško šiban i kažnjavan od vlasti i drugih razbojnika je bila samo muka, koja se u njemu skupila od zle i teške energije ovoga svijeta čitavog njegovog jadnog života. Ipak, on se ne žali, ova dobra baraba, u potpunosti prihvata svoju krivicu, ne osuđuje nikog, samo moli da ga se Isus ,,sjeti u Carstvu svome“.
Gospod Isus Hristos kao da biva duboko potrešen pokajanjem ovoga čovjeka, iako i sam u teškim, preteškim mukama, koga on nesvjesno prinosi u ime čitavog čovječanstva. Ne gleda na njegova užasna djela zbog kojih je osuđen, gleda u njegovu dušu i srce, koje kao da u ritmu umno-srdačne molitve ponavlja,,sjeti me se Gospode, kada dođeš u Carstvu Tvome“, iako to kaže samo jedanput. Neka bi Bog dao da i mi molitvama pokajanog razbojnika ove dobre barabe Dismaza, steknemo barem jedan mali djelić njegove smirenosti i skromnosti.
