Piše: Vesna Dević
U okviru ovonedjeljne Dijaloške tribine, održane u utorak, 1. aprila, u parohijskoj sali Crkve Svetog Đorđa pod Goricom, protojerej Mirčeta Šljivančanin, starješina Hrama Svetog Đorđa pod Goricom i đakon Luka Pavićević, služitelj pri ovome hramu, govorili su o tome šta vrijeme Vaskršnjeg posta izdvaja od ostatka Crkvene godine, kao i o bogoslužbenim karakteristikama Časnog posta.
Protojerej Mirčeta Šljivančanin je kazao da za pravoslavne hrišćane period Časnog posta predstavlja posebno vrijeme, najljepši dio Crkvene godine, zato što je Vaskrs najvažniji praznik naše vjere, temelj i osnova naše vjere.
„Kako nas poučava bogonosni apostol Pavle: Ako Hristos nije vaskrsao, onda je uzalud vjera naša; sve je uzalud, mogli bi reći, iz perspektive vjere, onda je i život uzaludan. Međutim, kako je Hristos vaskrsao i kako je On temelj i osnova našega življenja, onda i ovaj period u kojem se nalazimo je važan, najvažniji, zato što nas on u stvari priprema za taj najvažniji praznik, događaj naše vjere – za Hristovo vaskrsenje. Zato se ovom periodu uvijek hrišćani raduju i to je svima nama nova šansa. Daje nam nadu da ćemo se potruditi, da ćemo uspjeti da u svom životu ostvarimo ono što je upisano u našem biću, ono što je osnova našeg bića, a to je da živimo po Bogu i da živimo sa Bogom. I zato nam je Vaskršnji post uvijek ta nova šansa, da to ostvarimo i da uđemo u radost Hristovog vaskrsenja, da ga slavimo, da doživimo nanovo tu radost, kojom inače hrišćani žive i koju hrišćani propovijedaju i koju pravi hrišćani uvijek svjedoče“, istakao je o. Mirčeta Šljivančanin.
Đakon Luka Pavićević govorio je po čemu se u bogoslužbenom životu Crkve ovi dani Časnog posta razlikuju od drugih dana, uz podsjećanje na pripremne nedjelje, koje nam pred sami početak posta daju pouke o pokajanju, ne osuđuvanju bližnjega, praštanju…
„Onda ulazimo u početak samog Velikoga posta i ulazimo u to pokajno, istovremeno tužno raspoloženje, svjesnosti sebe i svojih sagrešenja, što ćemo vidjeti i u molitvi Jefrema Sirina, koja se čita tokom svake službe večernje, a i drugih službi: Gospodi i Vladiko života mojego, duh prazdnosti, uninija, ljubonačalija i prazdnoslovija, ne dažd mi. Duh že celomudrija, smirenomudrija, terpjenija i ljubve, daruj mi rabu Tvojemu.Jej, Gospodi Carju, daruj mi zrjeti moja pregrešenija, i ne osuždati brata mojego, jako blagosloven jesi vo vjeki vjekov. I tu možemo sagledati suštinu raspoloženja koji čovjek hrišćanin treba da ima u Velikome postu – to pokajno raspoloženje. Jedna od razlika je i to što u toku sedmice, pet dana, nemamo svečane, saborne Liturgije, već srijedom i petkom imamo Liturgije pređeosvećenih darova. To su večernje službe sa tajnom Evharistije i sa dosta čitanja Svetoga pisma“, rekao je između ostalog đakon Luka Pavićević.
Kroz Dijalošku tribinu sabrane je vodio domaćin – protojerej–stavrofor Gojko Perović.
