Piše: Miloš Lalatović
Jedna od izreka kojim se želi opisati krajnje nemoralna osoba, jeste ona ,,Boga se ne boji, ljudi se ne stidi“. Ova izreka bi po samom nekom apofatičkom značenju na koji je narod uputio i predstavio, trebalo da znači osoba lišena svake moralnosti, psihopata, razbojnik, ona, na koju se motri poput divlje zvijeri.
Ne znam, mislim da to nije tako.
Osoba, koja se Boga ne boji, može biti neki ateista, a, ljudi ne stidi, onaj okrenut prema ekscentričnim pogledima na svijet. Na kraju krajeva ta osoba ne mora biti ni uopšte ateista. Ne mora se svaki vjernik bojati Boga i dobijati anksiozno, opsesivno-kompulsivni poremećaj u iščekivanju njegove kazne.
Može takav čovjek biti i veliki vjernik, sa ljubavnim zanosom prema svedobrom Bogu, gdje je svaki strah i tjeskoba od Njegove kazne isključen. Radi se samo o poštovanju zasnovanom na ljubavi.
Sve ovo povlači još jednu osobinu, ćutanje. Djeca se od ranog djetinstva uče da ćute i da ne iskazuju pobunu pred autoritetom, bez obzira na stvarnu njegovu važnost. On služi kao strašilo koje plaši vrane. A vrane su ljudi. Čak, njegova uloga je često i neodređena, međusobno podijeljena između više osoba, ali bitna je njegova uloga strašila. Niko neće pitati da li je mačak crn ili bijel, sve dok lovi miševe.
Uloga strašila je nevjerovatno značajna, kako za domaćina u porodici, tako za domaćinovog nadležnog na poslu, tako dalje i ovoga i onoga, na kraju dođe na državni nivo, pa je jedna država strašilo drugoj.
Ma, neka sve ide bestraga.
Nije ni važno, uglavnom se sve svodi na čovjeka kao svezano biće, tačnije pašče, koje je dresirano da ako zamucka, a kamoli zalaje, a ne daj Bože zareži, ostaće bez kore hljeba, bijednog pasjeg ugleda, koji je dotad uživao, a biće poslan i u azil neznano kuda, a možda i uspavan, na kraju ubijen nekim kamenom kao pseto, što kažu.
Ćutite, ćutite, vjerni psi, neznano kojem sistemu služili, na kraju i na početku su tu neki najbliži koji vas ucjenjuju sa korom hljeba, onda nadređeni, pa nadređeni nadređenih, pa okupacione vlasti ove ili one države. Ma, sve je to strašilo.
Smrt je jedino sigurno utočište, iako ljudi oplakuju pokojnika. Da, onda je pitanje hoće li završiti na dobroj ili lošoj strani posle te nesrećne smrti.
Posle svega, srećan je čovjek koji ne ugleda svjetla ovoga svijeta, iako to nikad neće saznati. Nerođeni čovjek je istinski slobodan čovjek.
Mada, u globali ljudi su zloupotrebili Boga, predstavljući ga svojim izopačenim likom, govoreći podređenima, evo ga Bog, rekao je to i to, a pokazujući svoje nakazno, odvratno lice i jezik.
Ne, Bog, nijesu ti ljudi. Bog kaže, budite slobodni, a ti ljudi koje govore u ime Boga, budite paščad. Pa ti biraj, ali sloboda nije laka, često je psima ugodnije nego ljudima.
