Piše: Milorad Durutović
Nema ničeg banalnijeg od liste bogatih ljudi − osim pitanja šta oni sanjaju.
Vijest da se možemo podičiti četvoricom milionera (Ivan Ubović, Dragan Bokan, Komnen Laković, Risto Drekalović) na listi sto najbogatijih ljudi u regionu, koju je za 2025. godinu sačinio magazin Nedjeljnik, zatekla me je u trenutku kada sam čitao obimnu knjigu Psihologija snova i njihovo tumačenje Ivana Nastovića, možda najvećeg autoriteta u oblasti naučnog tumačenja snova. Otuda je i stiglo iznenadno pitanje: šta sanjaju milioneri? − na koje, dabome, nisam u stanju da odgovorim.
Makar bi bilo potrebno sprovesti anketu ili provjeriti da li je neko u svijetu već radio slične upitnike, stručne analize i ispitivanja. Doduše, čak i kada bih raspolagao mjerljivim rezultatima, ne bih bio naročito zainteresovan da na postavljeno pitanje odgovaram iz te vrste znatiželje. Moja upitanost, dakle, ne dolazi iz naučne znatiželje. Misao o milioneru, odnosno o posjedovanju nezamislivog bogatstva, užasava me jednako kao i samo pitanje koje klizi ka apsurdu egzistencije.
Stoga se vraćam snovima − jedinim pješačkim zonama koje još nijesu u potpunosti privatizovane.
Odmah na početku svoje studije Nastović tvrdi da „i zdravi, odnosno normalni ljudi sanjaju“, ali dodajmo da sanjaju i pjesnici, proroci, pa i bogataši. U drevnoj Kini − a to pokazuje vrsni sinolog Radovan Pušić u Filozofiji stare Kine − carevi i dinastije imali su svoje profesionalne tumače snova. Posao je bio toliko poštovan da se nijedna značajna odluka vladara nije donosila bez konsultacija sa dvorskim snovotumačem. Takve su imali i faraoni. Slavan je i starozavjetni Josif, sin Jakovljev, prvi blagajnik carskih snova; blagosloveni čuvar žita za gladne godine; taj krunski dokaz da je san artefakt kolektiva, a ne puka psihička privatnost pojedinca. Jer san vrijedi jedino ako se tiče svih nas. Vidjećemo kasnije i zašto.
Iz perspektive naučnog tumačenja snova, koje je započeo Sigmund Frojd, a utemeljio Karl Jung, iz starog vijeka niko nije bolje kotiran od Artemidora iz Daldisa. Ovaj antički hvatač snova i košmara ostavio je čak pet knjiga, objedinjenih pod nazivom Sanjarica (Oneirocritica). I više od toga − gotovo da je postavio temelje onoga što će se razviti u pravu hermeneutiku sna, kroz Frojda, Junga i Leopolda Sondija. Artemidor je putovao i sakupljao snove onako kako je Vuk Karadžić sakupljao narodno blago.
Međutim, ništa manje izazovan nije ni povratak primitivnim kulturama, toj prividnoj naivnosti i lakoći tumačenja snova. Kako u knjizi Primitivni mentalitet (1922) pokazuje Levi-Bril, san i stvarnost pripadaju istom sistemu iskustva i drhtanja. Ako neko izvrši preljubu u snu, na javi je dužan da plati kaznu za preljubu; ako usni da vrši neki lopovluk, na javi je dužan da vrati sve što je u snovima pokrao. Mogao bih navoditi i bizarnije primjere, ali smijeh nije moj cilj. Za čovjeka primitivne kulture san je činjenica − akt zajednice. San izvan nje ne može imati značaj.
San je bio instanca kolektivne odgovornosti, kolektivne korekcije moći. I danas to više nije.
San je prognan iz javnog života upravo zato što ograničava kontrolu i relativizuje moć. Savremeni milioner nema zajednicu koja bi mogla njegov san − pa čak ni njegovo bogatstvo − uzeti ozbiljno. On nema kome da ga položi na tumačenje. On ne može nastupiti kao nekada Martin Luter King i reći: „Ja imam san… da će jednog dana ovaj narod ustati i živjeti ono u šta vjeruje…“. To se ne može finansirati novcem, ali se može dijeliti sa drugima.
Možda je baš u tome prava razlika. Dok je nekada san pripadao zajednici i služio kao korektiv moći, danas je moć ostala bez sna, a san bez javnosti. Zato i ne znamo šta sanjaju milioneri. Ne zato što je to njihova tajna, nego zato što njihovi snovi − ako ih uopšte ima − više nikoga ne obavezuju.
Izvor: RTNK
