Piše: Vuk Bačanović
Priština je 12. septembra priredila nešto što bi se, da se dogodilo nekoliko stotina kilometara sjevernije, vjerovatno zvalo „zastrašujućim povratkom nacionalizma“, odnosno nemogućnošću distance od Devedesetih. Desetine hiljada ljudi, zastave OVK, portreti Hašima Tačija, Kadrija Veseljija, Jakupa Krasnićija i Redžepa Seljimija, poruke da ih narod već proglašava nevinim i da OVK „ujedinjuje zauvijek“. Pozivi su stizali daleko izvan veteranskih organizacija: od političara, sindikata, poslovnih udruženja, sa univerziteta, iz sporta, pa čak i iz džamija po direktivi vrha Islamske zajednice Kosova. Albanski premijer Edi Rama je suđenje nazvao farsom i najavio Tačijev trijumf.
Evropa je, međutim, ovaj put izgleda imala kvar na razglasu.
Kada je nekoliko dana ranije sahranjen Ratko Mladić, kvarova nije bilo. Ursula fon der Lajen i Antonio Košta našli su i glas i rječnik: scene su bile „šokantne“, veličanje osuđenih ratnih zločinaca nespojivo je sa evropskim vrijednostima, a Srbija time – za razliku od Ukrajine koja bez ometanja rehabilituje nacističke zločince iz Drugog svjetskog rata – ugrožava i sopstveni evropski put. Tačno je da Mladić nije čovjek čija se krivica tek utvrđuje, nego pravosnažno osuđeni komandant za cijeli spektar najužasnijih ratnih zločina. Njegovo pretvaranje u svojevrsnog ratničkog svece je bez daljeg moralna i politička katastrofa.
Ali čini se da se za Evropu sve mijenja kada se promijene zastave.
Tači i ostali doduše nisu Mladićev pravni ekvivalent: protiv njih presuda još nije izrečena. Ali masovni miting nije bio seminar o prezumpciji nevinosti. Niko nije nosio transparent „sačekajmo dokazni postupak“. Ljudi su unaprijed glorifikovali OVK i njene vođe kao već kanonizovane oslobodioce. A među tim oslobodiocima nalaze se ljudi čije su biografije, blago rečeno, ipak utoliko raznovrsne da se teško uklapaju u eventualne osnovnoškolske udžbenike u kojima Tači naređuje liječenje povrijeđenog kanarinca pronađenog u srpskoj kući koja se, naravno, sama zapalila, a Veseli kako a Veseli kako, pod kišom granata, vlastitom maskirnom jaknom pokriva uplakanu srpsku baku i vraća joj novčanik koji je maloprije pronašao na putu.
Prema izvještaju švajcarskog tužioca Dika Martija, Tači je stajao na čelu takozvane Dreničke grupe, kruga koji su različite obavještajne i policijske službe povezivale sa narkoticima, krijumčarenjem, reketom, nezakonitim pritvaranjima i drugim disciplinama slobodnog tržišta koje se uobičajeno ne predaju na ekonomskim fakultetima. Veselji je u toj arhitekturi bio vezan za obavještajni aparat i mrežu pritvora. Tu je i vrlo dobro dokumentovana priča o trgovini organima: istraga američkog tužioca Klinta Vilijamsona došla je do uvjerljivih indikacija da se takvo nešto u ograničenom broju slučajeva jeste dogodilo, dok je Karla del Ponte još 2008. u svojim memoarima zapisala da su „rukovodioci srednjeg i visokog nivoa OVK bili dobro obaviješteni i aktivno uključeni u krijumčarenje organa“.
Drugim riječima, Tačijev životopis se ne može svesti na „borac, premijer, predsjednik, neshvaćeni humanista“. Ima tu, kako bi se reklo u godišnjem izvještaju prosječne balkanske holding kompanije, i prilično razgranatih sumnji o dodatnim poslovnim aktivnostima. Diverzifikovan portfolio. Pomalo politika, pomalo obavještajni poslovi, pomalo logistika i pomalo nešto što je evropska policijska terminologija svojevremeno mnogo manje poetično nazivala organizovanim kriminalom.
U tom smislu, čudno što je Mladićeva sahrana izazvala ogromnu pažnju i zgražavanje. Problem je što se desetine hiljada ljudi u Prištini, okupljenih da unaprijed proglase nevinim optužene za progone, zatvaranja, mučenja, ubistva i nestanke, uglavnom presele na margine regionalnih vijesti. Dok su o Mladiću govorili evropski politički vrhovi, za prištinsku manifestaciju do 14. septembra nema uporedive javne reakcije vrha EU. Naprotiv, najglasnija međudržavna reakcija stigla je iz Tirane, i to kao podrška Tačiju.
Međutim, najgori odgovor na tu dvoličnost bio bi onaj koji srpski nacionalizam radikalsko-naprednjačkog tipa konstatno nudi: ako oni slave svoje, zašto mi ne bismo svoje. Ta logika nije samo etički jadna nego i politički samoubilačka, jer svaku tuđu sramotu pretvara u dozvolu za vlastitu. Isto, naravno, važi i za Albance, Bošnjake i sve ostale.
Svaki put kada minijaturni balkanski narod od ratnog komandanta, nalogodavca ili izvršioca zločina, vođe paravojne ili kriminalne strukture napravi nacionalnu ikonu, susjednom narodu isporučuje novi dokaz za njegovu vlastitu mitologiju straha i samoopravdavanja. Tako jedni drugima neprestano obnavljamo razloge za nepovjerenje, a istovremeno aktivno učestvujemo u vlastitoj periferizaciji: sami sebe svodimo na mikro zajednice zarobljene u mileniumskoj spirali ratova, nesposobne da proizvedu išta politički važnije od novog kruga neoriginalnih i jednako čudovišnih provokacija.
Vuk Bačanović: Od Praljka do Mahmuljina – ko sve ima pravo da Mandiću drži lekcije
Jer unatoč svemu tome, geografija je okrutno jednostavna: jedni drugima smo istovremeno najbliži narodi. Neće Srbija Dunavom otploviti do Sevastopolja, Kosovo postali ostrvo nadomak Floride, niti će Bosna i Hercegovina biti premještena negdje između Švedske i Norveške.
Zato pitanje nije ko ima pravo na svoga Mladića, Tačija ili nekog trećeg nacionalnog lara ili penata. Pitanje je koliko još generacija želimo trošiti dokazujući da je tuđe čudovište čudovište, a naše samo čovjek kome istorija, eto, tragično i nepravedno nije dala priliku da dovoljno dobro objasni kontekst svojih nepočinstava.
Takvi kultovi ne čine male komšijske narode velikim. Oni ih drže u savršenom stanju za periferiju: zavađene oko grobova, razdrobljene u mala uvozna tržišta i tako onemogućene da zajednički imaju bolju pregovaračku poziciju kada su u pitanju rad, dug, resursi i investicije. Dok se svađaju čiji je počinilac masovnih zločina opravdaniji pred sudom istorije, konkretni ljudi se – a ne samo njihovi organi zasebno – prodaju za sve manju i manju cijenu.
