Piše: Aleksandar Živković
Često se kaže kako je režim u Srbiji ispraznio sve institucije. Osim predsjednika Republike. I to je tačno. Samo se zaboravlja da je i opozicija značajna društvena institucija i da je i ona „ispražnjena“. O „nacionalnoj desnici“ da i ne govorimo, a nije ništa bolje na „evropskoj levici.“
U takvoj situaciji postoji samo dvorska politika, slična onoj s kraja 19. vijeka. Nije slučajno da je otpor toj politici nastao među omladinom, studentima, kao rijetkoj od dvora nekorumpiranoj strani.
Pri tome, studentski pokret je sada na prekretnici, on može da mobiliše politički značajan broj građana, ali, procjenjujemo, ne može da dovede do generalnog štrajka, što dobar dio studenata ističe kao cilj.
U takvoj situaciji Alfa Vuk je velikodušno stavio svoj mandat na, ustavno sumnjiv, savjetodavni referendum. Ostaci opozicije su odmah odbili taj danajski dar, a i da su ga prihvatili, njihovi glasači i mediji koji ih mobilišu to ne bi učinili.
Takav scenario sigurno je i očekivan na dvoru, no bilo je važno pokazati političku inicijativu, i po mogućnosti, preoteti je studentima. Tako je režim do sada najavljivao rekonstrukciju vlade, sada joj je pridružio referendum, ne bi bilo čudno da se upusti u neku obrenovićevsku promjenu ustava.
Došli smo u situaciju u kojoj srpski spin-vođa 21. vijeka, svjesno ili nesvjesno, oponaša kraljeve iz 19. vijeka. Njegovu političku vještinu nikada ne treba potcijeniti, kao što ni sadržinu njegove politike ne treba previše analizirati – to je puko održanje lične vlasti.
Tim ciljem zatvara se krug političke istorije Srbije, evo, skoro već vijek i po.
Potrebno je izaći iz tog kruga, razumije se, samo danas kao da je i svijet oko nas upao u taj krug.
Biće, bojimo se, to najveća prepreka promjenama u Srbiji.
