Piše: Milorad Durutović
Bilo iz revolta, bilo iz krajnje ozbiljnosti, jedan moj profesor je svojevremeno tvrdio da bi Njegoša trebalo ostaviti na miru bar sto pedeset godina — ne čitati ga i ne spominjati. I sve mi se više čini da je bio u pravu. Njegoša možda najbolje razumijevamo onda kada prestanemo da ga objašnjavamo i pokušamo njegova djela čitati taman u njegoševskoj samoći.
Samoća je temelj Njegoševog svijeta: prisutna je u pismima, spjevovima, ali i u samoj istorijskoj poziciji u kojoj se našao. Slavno pitanje „A ja šta ću, ali sa kime ću?“ lebdi nad njegovim stihovima kao najkraći autoportret, ali nigdje ta samoća ne doseže do samih čovjekovih početaka kao u Luči mikrokozma, do onog mističkog „siromaha“ koji traži izgubljeni dom i pravog oca. Njegošev čovjek tu izrasta kao kosmičko siroče koje živi u svijetu, a zna da mu svijet nije konačni dom.
Ista se samoća spušta i u istoriju, u lik vladike Danila, kojeg precizno definiše jedna jedina didaskalija: „Među svima kao da je sam.“ Danilo je okružen plemenima i glasovima, a ipak stoji izdvojen pred odlukom koju drugi ne mogu da ponesu. Raspet između surovog prava sile i dužnosti da se tirjanstvu stane nogom za vrat, on se osamljuje ne da bi razbistrio misli, nego da bi sačuvao srce u svijetu koji je potamnio.
Možda je upravo u njemu, kao u pjesnikovom alter egu, ocrtana ona „tragična dvogubost“ o kojoj je Andrić pisao. Možda je u njemu i ona duboka lična jeza koju je Isidora Sekulić prepoznala u pjesniku što djeluje kao najsamlji čovjek rođen još od praoca Adama. Onaj isti otšelnik i samotnjak koji je mogao da vidi vjekove ispred sebe — i koji je, možda baš zato, u jednom pismu zavapio: „da mi je da ostavim sve i odem na ostrvo nečesovo“.
Izvor: RTNK
