Piše: Lidija Glišić
Kada se prije deset dana i Mario Vargas Ljosa, poslednji „dječak“ latinoameričkog književnog buma dvadesetog vijeka, preselio na drugi svijet, prvo što sam pomislila bilo je – šta bi na ispraćaju svog prijatelja iz mladosti rekao Gabrijel Garsija Markes, koji je takođe na onaj svijet otputovao u aprilu, samo jedanaest godina ranije?
O tome razmišljam i danas, na Svjetski dan knjige, kada je pisac prvog modernog romana koji je takođe pisao na španskom jeziku, Migel de Servantes, stavio posljednju tačku na svoju ovozemaljsku priču.
Vargas Ljosa je o Markesu, svom cimeru i nekada najboljem prijatelju, poslije smrti govorio sve najbolje, iako je njihovo prijateljstvo 1976. prekinuo upravo Ljosin udarac posred Markesovog lica. Razlog ove burne reakcije bivšeg prijatelja do danas je ostao poznat samo njima dvojici.
Možda i više od pesnice u lice, ova dva nobelovca koja su otvorila vrata latinoameričkoj književnosti i proslavila je u svijetu, razdvojila su drugačija životna i politička opredjeljenja, budući da je Markes bio ljevičar blizak Kastrovom režimu, dok je Ljosa bio kritičar komunizma i liberal. Svoj politički angažman Ljosa je čak krunisao kandidaturom za predsjednika Perua, da bi se, poslije neuspjeha na izborima, odselio u Španiju.
Miroslav Zdravković: SFRJ u 1980: gde je bilo najviše knjiga po opštinama?
Moje iskustvo susreta sa magijom latinoameričkih pisaca poklapa se sa jednim zaljubljivanjem koje mi je otvorilo svijet Ljosinih i Markesovih knjiga. Kažu da za čitanje postoji inicijacijsko vrijeme, koje se poklapa sa onom osjetljivošću tijela i duha koju nosi ta svega gladna mladost. Momak koji me je tog davnog ljeta, držeći me za ruku, uveo u magični književni svijet Latinske Amerike, postaće neku godinu kasnije moj muž, jer su se djevojke moje generacije zaljubljivale i u čitalački ukus.
„Ukoliko čovjek nije doživio to bezmalo erotsko zadovoljstvo čitanja između, recimo, devete i šesnaeste godine života, nikada neće postati pravi čitalac“, tvrdi nobelovka Olga Tokarčuk.
Kasnije se ta glad i to uzbuđenje koje izaziva miris nove knjige kod nekih izgube, počinju previše da analiziraju, sve do onog za svijet knjige pogubnog pitanja „koliko su opisani događaji istiniti“.
Pomenuta poljska književnica kaže da upravo to pitanje znači „da smo izgubili sposobnost igranja svjetovima, balansiranja na granici i onoga što jeste i što je moglo biti, što se još uvijek nije desilo i čega nema“, gubeći sposobnost da stvaramo druge, alternativne svjetove, i da živimo živote drugih ljudi.
Danas se životi drugih ljudi žive na društvenim mrežama, a vještačka inteligencija (VI) je uveliko napredovala u pisanju. Vjerujem da sa onoga svijeta Mario i Gabo, koji su bili i novinari, sa negodovanjem posmatraju kako ovu njihovu profesiju kojoj su bili vjerni do kraja života, polako zamjenjuje vještačka inteligencija, čineći je suvišnom.
Da li će doći dan kada će i vrhunsku književnost koju su stvarali ugroziti algoritam sposoban da parira čovjekovoj kreativnosti, teško je reći. Slobodan Vladušić, i sam romanopisac, smatra da će se za razliku od književnosti koju piše čovjek i koja se obraća drugom čovjeku, književnost koju bi pisala mašina obraćati čovjeku tretiranom kao mašina.
Enciklopedijsko znanje puno činjenica kojim raspolaže VI ipak ne stvara književno djelo. Za to je potrebno iskustvo koje, kako kaže Vladušić, „nije puka sposobnost da zapamtimo neku činjenicu ili uspomenu, već moć da stvorimo nešto novo od onoga što znamo ili osjećamo, od onoga što smo vidjeli ili doživjeli.” Književni dar je upravo ta sposobnost – da se u „naoko običnom, neprimjetnom fenomenu ili činjenici vidi nešto više od onoga što je očigledno.”
Svjetski dan knjige je i dan autorskih prava, pa nam se nameće još jedno pitanje koje u prošlosti nije postojalo, a sada je više nego aktuelno: Ko je autor sadržaja koji kreira vještačka inteligencija?
Većina zakonodavstava i dalje jasno predviđa da autor može biti samo fizičko lice koje je stvorilo autorsko djelo. Takođe, autorsko djelo mora biti i duhovna tvorevina autora, što je nespojivo sa vještačkom inteligencijom.
Američka kancelarija za autorska prava za sada predviđa pravnu zaštitu samo materijalu koji je proizvod ljudske kreativnosti. Zakonodavstvo EU, koje se već dugo bavi prirodom tvorevina izrađenih od strane VI, predviđa da djela stvorena od strane vještačke inteligencije, ali odabrana od strane ljudi, ispunjavaju standard originalnosti neophodan za zaštitu autorskih prava.
U svakom slučaju, vrijeme će pokazati kojim će se čitalačkim iskustvom i čijom inteligencijom voditi nove generacije pisaca, za koga će pisati, hoće li knjige promijeniti samo „agregatno stanje“ ili i svoju dubinu i suštinu.
Nakon tri decenije od onog ljeta kada sam se zaljubljena zaljubila u Ljosine i Markesove romane, i dalje mislim da je staromodna knjiga „najbolji način koji smo pronašli da ublažimo našu smrtnost, da pobijedimo koroziju vremena, i da nemoguće učinimo mogućim“, kako je to rekao Mario Vargas Ljosa prilikom primanja dugoočekivane Nobelove nagrade za književnost.
Markes ju je dobio mnogo ranije.
Izvor: RTCG
