Piše: Milorad Durutović
Bio sam na moru. Kakva fantazmagorija!
Nijesam očekivao da će ljudi na žalu prelistavati klasičnu literaturu, ali se, priznajem, nijesam nadao ni potpunoj odsutnosti knjiga. One su, bar do prošlog ljeta, opstajale kao lijepa plažna konvencija.
Za nekoliko dana tog nepreglednog defilea uspio sam da ugledam jednog jedinog čitaoca. Tačnije, čitateljku. Plavokosa bakica, sa diskretno stilizovanim naočarima, sjedjela je gotovo nepomično, čitajući knjigu čiji sam naslov, zbog nepovoljnog ugla, uspio samo djelimično da dešifrujem: „Intriga u Amer…“ Valjda „Intriga u Americi“. Možda „Intriga u Americi i…“ Odolio sam iskušenju da pretražim internet i razriješim tu zagonetku. Neka intriga ostane intriga, jer svakako patimo od viška informacija. U nekoliko poteza prstom znamo gdje je ko ljetovao, šta je jeo i kako se osjećao u trenutku kad je to zabilježio. Učinilo mi se, dakle, gotovo nepristojnim da jednu malu, analognu misteriju lišim njenog dostojanstva.
Bakica je na plaži boravila isključivo fizički. njeno tijelo bilo je tu, ali je njena pažnja bila negdje drugdje. Ni more, ni sunce, ni graja, ni djeca u trku nijesu je doticali. Nije fotografisala ni sebe, ni talase, ni knjigu koju je držala — što je u ovovremenom konceptu plažnog života djelovalo gotovo subverzivno.
Plaža je, naime, odavno prestala da bude samo prostor susreta sa prirodom; postala je i scenografija. Na more se, izgleda, dolazi i zato da bi se pokazalo da se na moru bilo. Nekada je fotografija bila uspomena na događaj, dok sada događaj sve češće postaje materijal za fotografiju. Inverzija je potpuna: više ne fotografišemo ono što nam se dogodilo, jer nam se, sve češće, događa samo ono što možemo da fotografišemo.
TV kolumna Milorada Durutovića: Čitanje stvarnosti XXIV: Druga strana šale
Dragan Jovanović Danilov je tu inverziju, povodom jednog drugog, ali srodnog iskustva, uhvatio u nekoliko izvanrednih stihova:
„Vide ono što gledaju, gledaju ono što ne vide.
Ništa za njih nije tako dovoljno nezanimljivo
da se ne bi moglo posetiti i fotografisati.“
More je tako istovremeno i stvarno mjesto i pozadina. Zato na plaži ponekad izgleda kao da ljudi najživlje borave pored svojih telefona, starajući se o njima kao o kućnim ljubimcima. Pojedini čak i ne ulaze u more. Podese kosu, podignu naočare, namjeste peškir, pronađu ugao iz kojeg tijelo izgleda kao da mu je lako i prirodno — i misija je završena.
Djeca su, srećom, još uvijek zarobljena u svojoj staromodnoj, naivnoj predstavi o obali. Ona ulaze u vodu bez kalkulacije, prskaju se i kopaju, vraćaju se na peškire sa pijeskom u svakom pregibu tijela. njihova igra još nije sasvim naučila da pozira. Odrasli ih, naravno, povremeno fotografišu. „Hajde još jednom!“ Jer skok je dobar tek kad je dobro snimljen.
Ipak, u toj istoj predstavi postoji jedan lik koji mi je bio draži od svih filozofskih zaključaka o savremenom čovjeku. Čovjek sa krofnicama. On prolazi kroz plažu sa svojom kutijom i periodično izgovara ono jednostavno: „Krofnice!“ Nema filtera, nema poze, nema priče o životnom stilu, samo proizvod i njegova cijena, ako je uopšte čujemo. On je, na neki način, najdirektniji čovjek na plaži, jer nudi nešto što stvarno postoji, što se može pojesti i što ne zahtijeva nikakav filter ni profil…
No pogled mi se stalno vraćao i onoj plavokosoj bakici, na njenu knjigu „Intriga u Amer…“ Bakica je bila više od intrige, možda i nesvjesna da je i ona dio inverzije: nepoznatom posmatraču poslužila je kao slika o svijetu u kojem još postoji nešto što nije potrebno zabilježiti da bi se dogodilo. Nijesam želio da je fotografišem.
Izvor: RTNK
