(Ili: Između pravne sigurnosti i normativnog formalizma u praksi sudova Crne Gore — de facto vršenje funkcije i granice retroaktivnosti sudskog poništaja)
Piše: Dr Vladan S. Bojić
Nedavna odluka Višeg suda u Podgorici, doneta u predmetu po tužbi A.K. i Ž.B. protiv Nacionalnog javnog emitera —Jasvnog medijskog servisa Crne Gore Radio i Televizija Crne Gore (RTCG), za poništaj izbora, odn. imenovanja, otvarila je jedno od najdubljih i najosjetljivijih pitanja savremenog građanskog i radnog prava: Može li se faktičko vršenje funkcije retroaktivno pravno anulirati do nivoa potpunog negiranja njegovih pravnih posledica? Premda povodom konkretnog imenovanja B.R. ovo pitanje ima daleko širi značaj i ono suštinski zadire u ontologiju pravnog odnosa, u granice dejstva sudskih odluka, ali i u temeljne principe pravne sigurnosti — (legal certainty).
Odlukom drugostepenog suda u Podgorici, u predmetu koji je u javnosti već prepoznat kao test granica između formalne zakonitosti i stvarnog života, učinjen je korak koji prevazilazi okvir konkretnog spora. Reč je o presudi, koja ne samo da preinačava odluku prvostepenog suda, već uspostavlja jedno dublje i važnije pravno načelo: da pravo ne može i ni sme da briše stvarnost. U središtu spora nalazilo se pitanje koje na prvi pogled deluje tehnički, da li poništaj odluke o izboru na javnu funkciju proizvodi posledicu da se rad koji je na osnovu te odluke faktički obavljan smatra nepostojećim. Prvostepeni sud je prihvatio tezu da to brisanje ima pravno utemeljenje. Drugostepeni je tu tezu odlučno odbacio. I to ne samo kao pogrešnu, već kao pravno neprihvatljivu.
Ključni doprinos ove presude je u ključnom razdvajanju dve kategorije koje se u praksi često pogrešno mešaju: 1) zakonitosti imenovanja; 2) faktičkog vršenja funkcije.
Poništaj odluke može ukloniti pravni osnov, ali ne može poništiti činjenice koje su se u međuvremenu odigrale. Rad je obavljen. Odluke su donete. Sve odgovornosti su preuzimane. Znanja i iskustva su stečena. Sud je to formulisao jezgrovito: iskustvo se ceni kao činjenica a ne nezakonito stečena privilegija. Ova rečenica ima snagu opšteg pravnog načela i postavlja onu toliko potrebnu distinkciju ali i ranotežu granicu između prava kao sistema normi i života kao skupa činjenica koje pravo mora uvažiti.
Suprotan pristup, onaj koji je zauzeo prvostepeni sud vodi ka onome što bismo mogli nazvati pravnim nihilizmom. U krajnjoj posledici, lice bi moglo godinama obavljati poslove, upravljati sistemom, donositi odluke od javnog značaja, a da se to naknadno tretira kao da se nije desilo. To nije pravo, već fikcija. Protiv nje je presuda „ustala“. Pravo da bi bilo pravo mora počivati na principima pravičnosti, savesnosti i pravne sigurnosti — retroaktivno brisanje faktičkog rada poništva — sva tri.
Poseban značaj ima i deo presude koji se odnosi na samu ulogu suda u kontroli odluka organa koji raspolažu diskrecionim ovlašćenjima. Sud je vrlo precizno podvukao: ne kontroliše se svrsishodnost izbora, već zakonitost postupka. Konkretno, da sud nije pozvan da odlučuje ko je „bolji kandidat“, nego da li je taj postupak izbora sproveden u skladu sa zakonom. Svako drugo postupanje značilo bi zamenu institucionalnih uloga, isuviše opasno širenje i klizanje sudske vlasti u onu sferu koja joj jasno ne pripada.
Osvrt na sjednicu Građanskog odjeljenja
U obrazloženju presude navodi se da je odluka doneta i to nakon sjednice Građanskog odjeljenja suda. Ta činjenica je veoma značajna, a zahteva i precizno razumevanje. Sednice odeljenja imaju za cilj ujednačavanje sudske prakse i razmenu pravnih stavova. Ali one — ne predstavljaju izvor prava u formalnom smislu, niti mogu obavezivati sudijsko vijeće da odluči na određeni način u konkretnom predmetu.Upravo zato je važno što presuda izričito naglašava da veće odlučuje na osnovu zakona, dokaza i sopstvenog pravnog uverenja. To je suština sudijske nezavisnosti. Ali istovremeno, sama činjenica da je pitanje bilo predmet razmatranja na nivou odeljenja, ukazuje da se radi o pravnom problemu koji prevazilazi okvir pojedinačnog spora. Reč je o pitanju koje zahteva stabilan odgovor i standard sudske prakse. Ova presuda taj odgovor — nudi.
Činjenično — procesni kontekst i normativni okvir
U nizu postupaka vođenih povodom imenovanja generalnog direktora RTCG, prvostepeni sudovi su uspostavili pravni rezon koji se može svesti na sledeću tezu: ako je odluka o imenovanju nezakonita, pravne posledice koje iz nje proizlaze ne mogu biti priznate. Iz ove opasne premise izvođen je zaključak krajnje radikalne prirode: da radno iskustvo stečeno vršenjem funkcije po poništenoj odluci – ne postoji u pravnom životu. Takav pristup implicira: retroaktivno brisanje pravnih činjenica, negaciju faktičkog rada i transformaciju sudske odluke iz efektivno korektivnog u destruktivni instrument.
Dr Vladan S. Bojić: O jedinstvu građanskog i nacionalnog u doba histrionizma
Preinačenje: Ratio decidendi Višeg suda u Podgorici
Nasuprot tome, Viši sud u Podgorici je zauzeo suštinski drugačiji a fundamentalan održiv pravni stav, čiji se ratio decidendi može svesti na sledeće: poništaj odluke o imenovanju nikako ne povlači automatski ništavost ugovora o radu, niti eliminaciju pravnih posledica faktički izvršenog rada. Ovaj stav uvodi jasnu održivi i snažnu distinkciju između: pravnog osnova (titulus) i faktičkog izvršenja (modus operandi). Tačnije pravna nevaljanost pravnog izvora — ne znači pravnu nevidljivost posledica.
De facto doktrina kao neizgovoreni temelj odluke
Iako eksplicitno neimenovana odluka Višeg suda jeste na klasičnoj pravnoj doktrini: doktrini de facto — organa. Prema toj doktrini: akti i radnje lica koje faktički vrši funkciju proizvode pravne posljedice, radi zaštite pravne sigurnosti i poverenja u pravni poredak. Ova doktrina nije izraz pragmatizma, već nužnost sistema: summum ius, summa iniuria, krajnji formalizam vodi krajnjoj nepravdi. Jer, prihvatiti suprotno značilo bi da rad ne postoji, jer je pravni osnov naknadno osporen, da vreme onda može biti pravno „izbrisano“ i sudska odluka „dobija“ ontološku moć brisanja stvarnosti.
Granice retroaktivnosti ex tunc vc ex nunc
Ključni doprinos ove odluke ogleda se u implicitnom ograničavanju retroaktivnog dejstva sudskog poništaja. Poništaj odluke može delovati ex tunc u pogledu samog akta, ali ne može proizvesti retroaktivno dejstvo na sve pravne posljedice koje su nastale u realnom vremenu. U suprotnom bi sâm pravni poredak dozvolio fiktivno poništenje istorije, što je nespojivo s principima pravne sigurnosti i savesnosti (bona fides).
Ugovor o radu kao izvor trajnih pravnih posledica
Posebno je značajno što je Viši sud u Oodgorici odvojio odluku o imenovanju i ugovor o radu kao samostalni pravni odnos. Tim se reafirmiše fundamentalno načelo: ugovor proizvodi pravne posledice sve dok postoji faktičko izvršenje. Rad nije apstraktna kategorija, već konkretna, merljiva i pravno relevantna činjenica. Njegovo negiranje bi značilo povredu dostojanstva rada i potpunu negaciju osnovnog postulata radnog prava.
Unutrašnja neujednačenost sudske prakse
Posebnu težinu ovom pitanju daje činjenica da je isti Viši sud u Podgorici u jednom predmetu zauzeo stav o nepriznavanju radnog iskustva, dok je u drugom zauizeo potpuno suprotan stav. Ova dihotomija proizvodi pravnu nesigurnost, nepredvidivost sudskih odluka i potencijalnu povredu prava na pravično suđenje. U terminima Evropski sud za ljudska prava, takva situacija može predstavljati: neumesno narušavanje principa konzistentnosti sudske prakse kao konstitutativnog elementa — pravičnog postupka.
Između formalizma o pravde: kritički osvrt
Prvostepeni pristup može se kvalifikovati kao normativni formalizam ali bez korektiva realnosti. On počiva na pretpostavci da pravni nedostatak automatski anulira sve posledice. A nasuprot tome, pristup Višeg suda u Podgorici uvodi: funkcionalni realizam u okviru pravnog sistema koji priznaje: kompleksnost pravnih odnosa, vremensku dimenziju prava i potrebu zaštite faktičkih situacija.
Između fikcije i stvarnosti
Predmetna odluka nije samo o jednom izboru, jednoj funkciji ili jednom kandidatu. Ona je o granici do koje pravo može ići u konstruisanju pravnih posledica. Postoji jedna tačka iza koje pravo više ne tumači stvarnost, već je ulazi u autodestrukciju negiranja. Ta tačka je u ovom slučaju prepoznata. I odbijena. U tome leži njen dalekosežan načaj.
Zaključak: Pravo ne može brisati stvarnost
Odluka Viši sud u Podgorici predstavlja važan korektiv u pravcu reafirmacije temeljnih pravnih principa.Njena suština može se izraziti u jednoj rečenici:pravo može ocijeniti zakonitost, ali ne može poništiti činjenicu da se rad desio.U tom smislu, ova odluka:potvrđuje granice retroaktivnosti,afirmiše doktrinu de facto vršenja funkcije i vraća pravni sistem u potunu ravnotežu između norme i stvarnosti.
Jer, na kraju: pravni poredak koji negira faktičko postojanje rada negira sam sebe.
