Piše: Milovan Urvan
Tokom nedavnog gostovanja na televiziji „Vijesti“, ministar spoljnih poslova i potpredsjednik Vlade Ervin Ibrahimović, osim što je rekao da su njegovi odnosi sa Đukanovićem „skoro [isti] kao i ranije“, ustvrdio je kako je inicijativa da srpski jezik postane službeni „populistička politika“. Doista, ne znam kako bih drugačije postupio nego da predložim da se u Ibrahimovićevu čast uvede nova riječ „ervinizam“ koja bi značenjski pokrivala specifičnu vještinu političke mimikrije; naime, vještine prilagođavanja svakoj vlasti, ali sa očuvanjem DPS gena. Otuda i naslov moga obraćanja: „Ervin vlade mijenja, ali ćud nikada!“
No, rekao bi netko, ta šta će nam onda riječ „ervinizam“, kada u srpskom jeziku postoji obilje sinonima. I to je tačno.
Dočim, najprije bih „ervinizam“ posmatrao u kontekstu jedne zvukovne analogije. Ne znam zašto, ali čim sam skovao riječ „ervinizam“ pomislio sam kako slično zvuči kao jedna neobično duga riječ, što sam je pročitao davno još u „Vujakliji“, a to je: environmentalizam. Osim što se pojam rabi u ekologiji, u psihologiji označava „psihološki pristup koji naglašava uticaj sredine na ljudske osobine i ponašanja“. Eto, ova zvukovna analogija doima se i kao semantički relevantna.
Dočim, što bih se time iscrpljivao! Što bih, također, pojašnjavao Ibrahimoviću zašto je srpski jezik temelj, i stub, i krov crnogorske istorije!? Nema to svrhe. Ervin to svakako zna i sam, no je njegova politička priroda nestalna, svakoj vlasti prilagodljiva, a to mu upravo omogućava njegov DPS gen. Štaviše, „ervinizam“ je vjerovatno najdulji konac ispao iz Đukanovićevog šinjela.
P. S. Ibrahimovićevu opasku da je odnos prema Đukanoviću ostao „skoro [isti] kao ranije“ ne vrijedi analizirati, jer to je ervinovski banalna diplomatija.
