Piše: Milorad Durutović
Verbalni mehanizmi emocionalne ucjene stariji su od psihologije koja ih je imenovala. Postali su toliko obični kao da smo s njima odrasli. Doduše, uglavnom i jesmo.
Od porodice do politike, od ljubavnih odnosa do religije, stalno nas neko poziva da nešto učinimo, ali ne iz sopstvene potrebe ili uvjerenja, već zato što bismo se, u suprotnom, mogli osjetiti i krivim i grešnim. Tako se karakter „školuje“ od najranijeg djetinjstva: „Uzmi za mamu. Uzmi za tatu. Uzmi za baku.“ Kasnije stižu samo složenije varijacije iste gramatike: „Ako me voliš…“, „Učini to meni za ljubav…“, „Ako si pravi prijatelj…“
Otpor, negodovanje ili protivljenje često se premještaju u prostor emocija, jer tamo argumenti više ne važe ili se jednostavno zaobilaze, budući da je srce osjetljivije od razuma. Naravno, da ne budem grub, namjera nije uvijek rđava. Roditelj najčešće samo želi da nahrani dijete. Možda zatečen i nesnađen pred pravilima dječijeg svijeta, ili već iscrpljen brojnim obavezama, počne i sam da popušta i traži efikasnije načine da dijete podstakne na saradnju. I zaljubljen čovjek sličnim metodama traži potvrdu bliskosti i prisustva.
Međutim, taj obrazac, kojim se unutrašnja sloboda pretvara u mjesto emocionalne obaveze, lako se preliva i na sve druge sfere života. Tako se postepeno oblikuju figure ucjenjivača i onoga koji ucjenu uvijek plaća. Taj društveni obrazac prisutan je svuda, pa i u prostoru religijskih sloboda.
Društvene mreže preplavljene su fotografijama svetinja, ikona i svetitelja, ispod kojih stoji jednostavan poziv: „Napiši Amin i Bog će ti pomoći.“ Na prvi pogled, nema tu ničeg spornog. Napisati „amin“ nije grijeh, ali ostaje pitanje šta se u tom trenutku događa sa samom riječju. Jer razumijevati „amin“ kao magičnu formulu ili lozinku kojom kupujemo Božju naklonost, to već zalazi u domen (po)grešnosti.
TV kolumna Milorada Durutovića: Čitanje stvarnosti XX – Fatalni susret
„Amin“ je riječ koja sažima čitavu teologiju, riječ koja podrazumijeva potvrdu onoga što je već prihvaćeno cijelim bićem. Ona može doći tek na kraju molitve, a ne umjesto nje. Uostalom, tokom same liturgije postoje tačno određena mjesta kada se izgovora „amin“, jer toj riječi prethodi čitav jedan duhovni prinos i podvig.
S druge strane, logikom algoritma iznuđena mehanička upotreba riječi doprinosi doista tome da živu vjeru zamijenimo mahinalnom radnjom, a odnos sa Bogom pretvorimo u digitalizovani postupak.
Pomoću tehnološkog alata izgleda da jedino uspješno obnavljamo stare oblike prazne pobožnosti.
Nije li i sam Hristos često upozoravao na opasnost spoljašnje pobožnosti? Čak i molitva, post i obred mogu biti bezvrijedni ukoliko postanu zamjena za unutrašnji život. Jevanđelje ne poziva da pravimo mantre, niti traži dokaze ljubavi u formi mehaničkih postupaka, niti od vjere pravi sistem uslovljavanja.
Ako je, najzad, Tvorac čovjeku ostavio slobodu da ga i odbaci, teško je povjerovati da će ga pridobiti algoritmom.
Preobražaj, pokajanje i ispovijedanje nijesu operacije koje će nas beskonačnim ponavljanjem približiti Bogu. Zato Jovan Zlatousti poručuje da je moguće „ne samo za pet dana, nego i u jednom trenutku promijeniti život“, odnosno iznenada se promijeniti i od glinenog postati zlatan, kao razbojnik raspet zajedno sa Hristom.
Amin je, prema tome, riječ koja se izgovara iznutra — kao pečat slobodnog pristanka na ono što je u molitvi već izrečeno.
Izvor: RTNK
