Piše: Milorad Durutović
Početak trećeg milenijuma obilježen je agresivnim potiskivanjem privatnosti, intimnosti i svakog oblika tajnosti i diskretnosti. Time su i tradicionalne vrijednosti, koje su podrazumijevale stid, pristojnost i jasnu granicu između javnog i privatnog, izgubile društvenu relevantnost. Vidljivost je postala nova mjerna jedinica postojanja.
U današnjem svijetu lice koje nije izloženo, osvijetljeno, digitalizovano ‒ koje nije kreiralo svoj virtuelni identitet ‒ jedva da se može smatrati živim. To nas je vratilo nigdje drugo doli u Platonovu pećinu, samo što je pećina sada osvijetljena ekranima, kao jedinim izvorom svjetlosti. A ta mala svjetlost monitora ili telefonskog displeja postaje osnovni uslov egzistencije. Ali i njen limit. Jer: bez očuvanja sjećanja, bez očuvanja stabilnog odnosa prema vrijednostima i znanjima starog svijeta savremeni čovjek može jedino preživjeti kao zatočenik metaverzalnog, imerzivnog iskustva, koje potajno teži još jedino Boga zadržati u carstvu nevidljivog, ne-viralnog. Iz perspektive tehnološke religioznosti, nevidljivi Bog posebno je opasan, budući da samo On može čovjeka usidriti ili vratiti na pravu Zemlju i ispod pravog Sunca. Otuda vrijedi promišljati i o tome da li religijski život uopšte može opstati kao posljednje utočište „tajnovitih“ i „nevidljivih“ mogućnosti spasenja.
Naime, paradoks savremenog trenutka jeste i to što je vidljivost, kako stvari stoje, nametnuta kao uslov čak i duhovnog života. Očekivanje da rođeni u ovom vijeku neku crkvu pored puta mogu prepoznati kao crkvu, a ne kao još jednu notifikaciju, već djeluje iracionalno. U tom svjetlu možda ne treba da čudi pojava digitalnog monaha Tumanka, koji je stekao izvjesnu slavu među vjernicima. Da li to onda znači da nova tehnologija nije stvorila samo novi oblik univerzalne pismenosti, nego i novi oblik religijske komunikacije, koji se odvija unutar digitalne kelije?
Uz snižavanje napetosti, moglo bi se govoriti o pastirski opravdanom prilagođavanju novim uslovima života na zemlji. No, ipak, moramo strahovati da algoritmi ne postanu psalmi nove religioznosti, a čet-platforme hramovi u kojima se Logos simulira, umnožava, optimizuje, a ponekad i politizuje. Ova pomisao, premda na to nalikuje, ispada iz registra distopijskih fantazija. Realnije izgleda scenario da zapravo stvaramo poredak u kome se smisao više ne otkriva kroz tajnu ‒ kroz lični napor, žrtvu i podvig, nego se konzumira kao gotov proizvod ‒ kao digitalna pilula koju samo treba progutati.
Milorad Durutović: „Lovac na vjetar“ – Lirski noar Slavice Ilinčić
Pravoslavna pastirska psihologija vjekovima je počivala na nevidljivosti, na skrivenosti i tajnosti susreta: na strpljivom udubljivanju u ranu ili traumu čovjeka, a sve u kelijama zaštićenim od pogleda, buke i strasti svijeta. I sam Hristos u Jevanđelju kaže: „A ti kada se moliš, uđi u klijet svoju, i zatvorivši vrata svoja, pomoli se Ocu svome koji je u tajnosti; i Otac tvoj, koji vidi tajno, uzvratiće tebi javno“ (Mt 6,6). Koliko se tek isihazam predavao tišini, tihovanju, kako bi se mogli čuti samo otkucaji molitvenog srca. „Tišina je tajna budućeg vijeka“, govori još Isak Sirin.
Skrivenost i tajna bile su, dakle, ključni mehanizam produhovljenja i iscjeljenja. Pa nije slučajno što je sličan okvir, makar u sekularnom obliku, preuzela i savremena psihoterapija.
Danas pak uveliko svjedočimo da i pastiri i terapeuti užurbano napuštaju entelehiju klasičnog svijeta. Susret se premješta u prostor ekrana, ispovijed u objavu na društvenim mrežama, a unutrašnja borba u virtuelni sadržaj. Kao da rane, traume, nevolje, nedaće i nesreće zahtijevaju javni performans, a ne iscjeliteljski tretman. Nije li to onda samo novi krug samoobmane ‒ u kojem se potvrda spolja pogrešno prepoznaje kao autentičnost.
Izvor: RTNK
