Najavljeni ulazak Finske i Švedske u NATO predstavlja ozbiljan udarac Rusiji, a u Stokholmu i Helsinkiju su svesni da je želja Ukrajine da uđe u alijansu bila jedan od povoda Putinovog rata

„Mogu da razumem da je neka zemlja neutralna, ali je važno na čijoj je strani neutralna”, izjava je koja se pripisuje Vinstonu Čerčilu.
Posle decenija neutralnosti, Finska, a verovatno i Švedska, na putu su da, u jednom od najdramatičnijih geopolitičkih zaokreta, odustanu od tradicionalne politike nordijskog mira i da najavom ulaska u NATO iscrtaju nove konture evropske bezbednosti.
Očekivano napuštanje neutralnosti, koja se zasnivala na uverenju da se mir bolje čuva bez otvorenog svrstavanja, direktna je posledica straha od prelivanja ukrajinskog rata. Prošle godine istraživanja su pokazivala da tek 26 odsto Finaca želi u NATO. Taj procenat je sada skočio na 68. Slično je i u Švedskoj, gde je većina građana „za” – što pre ruske invazije nikada nije bio slučaj.
„Rusija nije sused kakvog smo zamišljali”, izjavila je finska premijerka Sana Marin, pa je gotovo sigurno da će njena zemlja zatražiti članstvo. Konačna odluka biće doneta danas. Prvo se očekuje da svoju saglasnost da predsednik Sauli Ninisto, a potom sledi odluka parlamenta, koji neće glasati, već će šefovi stranačkih grupa saopštiti stavove svojih partija.
Finska je 1939–1940. bila meta Staljinovog režima kad je napao Sovjetski Savez, a posle njegovog raspada otvoreno se pridružila Zapadu, iako je, kao i Švedska, sačuvala politiku vojne neutralnosti. Ova zemlja deli 1.300 kilometara granice s Rusijom, a drugi najveći ruski grad, Sankt Peterburg, samo je 170 kilometara daleko od te granice. Moskva poluostrvo Kola smatra strateškim bastionom svoje nacionalne bezbednosti i tu je komanda ruske Severne flote.
Šef finske diplomatije Peka Havisto izrazio je ranije nadu da će sličnu odluku u isto vreme doneti i Švedska. Dve zemlje su članice Evropske unije i već imaju snažno partnerstvo s NATO-om, učestvuju u zajedničkim vežbama, čak i u strateškom i operativnom planiranju.
„Postoje glasovi za i protiv članstva u NATO-u, kao što postoje i za i protiv kad je reč o drugim bezbednosnim izborima”, izjavila je švedska premijerka Magdalena Anderson pozivajući na ubrzanje parlamentarne debate o moguće najznačajnijem bezbednosnom zaokretu zemlje u poslednja dva veka.
Rezultat bi trebalo da bude saopšten sutra, ali iako je Švedska nešto opreznija, već postoji većina koja podržava članstvo u NATO-u kako zemlja ne bi ostala jedina u Skandinaviji van struktura zapadne vojne alijanse.
Očekuje se da vladajuće Socijaldemokrate, najveća partija na svim izborima u poslednjem veku, posle unutarstranačke rasprave odustanu od dugogodišnjeg protivljenja ulasku u NATO. Konačna odluka trebalo bi da bude poznata do 24. maja, kako bi zahtev za prijem mogao da bude podnet već na junskom samitu NATO-a u Madridu.
Ratifikacija sporazuma može da potraje godinu dana, ali i Finska i Švedska, pošto očekuju rastući pritisak Rusije, volele bi da dobiju neke vrste garancija da će ih NATO braniti i u periodu tranzicije, pošto zahtev za članstvo ne znači i automatsko aktiviranja člana 5 Povelje NATO-a o kolektivnoj bezbednosti, koji kaže da je napad na jednu članicu napad na sve.
„Ne postoji put nazad u prošlost iluzionističke neutralnosti”, poručio je bivši švedski premijer Karl Bilt.
NATO je zvanično diskretan i ponavlja da alijansa vodi politiku otvorenih vrata, a generalni sekretar Jens Stoltenberg konstatuje: „Ne postoje druge zemlje koje su bliže NATO-u” i obećava „brz” postupak prijema, uz poruku da je siguran da će biti pronađeni aranžmani za prelazni period.
SAD su javno podržale ideju članstva koje bi ojačalo bezbednost severne Evrope i Amerikancima omogućilo da se više fokusiraju na Kinu i region Indopacifika.
Pomalo paradoksalno, gotovo proruski, jedina pretnja nordijskom putu ka NATO-u mogao bi da bude predsednik Hrvatske Zoran Milanović, koji odluku smatra „opasnim šarlatanstvom” i najavljuje da će staviti veto ukoliko se pre toga ne donese novi izborni zakon – u Bosni i Hercegovini.
„Što se mene tiče, nek uđu u NATO, nek bockaju besnog medveda penkalom u oko. Ali dok se ne reši pitanje izbornog zakona, dok Bakir Izetbegović ne bude nateran da promeni izborni zakon, Sabor ne sme ratifikovati ničiji pristup u NATO”, kaže šef hrvatske države.
Moskva je od prvog pominjanja zahteva za članstvo upozoravala Finsku i Švedsku na „ozbiljne političke i vojne posledice” precizirajući da će ojačati svoje kopnene, pomorske i vazduhoplovna snage na Baltiku i ostavila otvorenu mogućnost raspoređivanja nuklearnog oružja i hipersoničnih raketa u enklavi Kalinjingrad.
U Stokholmu i Helsinkiju svakako su svesni činjenice da je želja Ukrajine da uđe u NATO bila jedan od povoda Putinovog rata. Kad je objavio početak „specijalne vojne operacije” u Ukrajini, Putin je čak 40 puta pomenuo NATO, najčešće u kontekstu optužbi širenja na istok i namere Zapada da „uništi” Rusiju i destabilizuje Evropu.
Ako je u nečemu Putinova invazija uspela, to je da dve vojno neutralne zemlje zbog rastuće opasnosti po sopstvenu bezbednost krenu ka NATO-u. Očekivano proširenje zapadne vojne alijanse sa 30 zemalja na 32 člana bio bi ozbiljan geostrateški udarac Vladimiru Putinu, koji je svojevremeno govorio da je NATO relikt prošlosti i da treba da ode u istoriju.
Ako se nadao da će invazija Ukrajine uneti razdor među saveznike iz NATO-a i Evropske unije, njegova agresija ostvarila je rezultat dijametralno suprotan njegovim ambicijama: Moskva ne samo da je suočena s jedinstvom atlantskih saveznika kakvo se ne pamti od vremena Drugog svetskog rata, već bi ulaskom Finske njena granica sa NATO-om bila udvostručena.
Izvor: Politika (Boško Jakšić)