Ali mi koji smo ih „odavno pročitali“ znamo da njima nije do govorničkog stila, ni do psihološke karakterologije. Oni žale za režimom koji je vodio onaj koji je urušavao crnogorske institucije dok je istovremeno mogao da izgovori „Crna Gora“ češće i više puta na sat, nego Milatović ličnu zamjenicu u prvom licu. Za njim oni žale. I za svojim pozicijama unutar njegovog „crnogorskog sveta“

Ovdašnji su CDM-ovi i Antene zapljusnuti zgražavanjem prefinjenih estetičara bivšeg režima, o gramatičkim greškama i stilskim propustima predsjednika CG Jakova Milatovića: te da li apeluje (na) nekog, te koliko puta „na sat“ kaže „ja“ …. i sl. U tome im se, neviđenim cjepidlačenjem pridružuje slobodoumni Brano Mandić. Rekao bi neko sa strane, ko ih čita, kako CG nema drugih problema do retoričke sređenosti predsjednikovih iskaza i skrivenih psiholoških i karakternih tema koji vire iz njegovih verbalnih greška. Reklo bi se to, kad ih čitamo, njih i njihov pjenušavi zanos u kritici ove predsjednikove mane.
Ali mi koji smo ih „odavno pročitali“ znamo da njima nije do govorničkog stila, ni do psihološke karakterologije. Oni žale za režimom koji je vodio onaj koji je urušavao crnogorske institucije dok je istovremeno mogao da izgovori „Crna Gora“ češće i više puta na sat, nego Milatović ličnu zamjenicu u prvom licu. Za njim oni žale. I za svojim pozicijama unutar njegovog „crnogorskog sveta“.
Ma kako nevjerovatno zvučalo, izgleda da su te i takve stilske greške Mila Đukanovića, bile bliže srcu i draže kritičkom peru mudraca Mandića, nego ove bezazlene nedorečenosti Milatovića. Valjda je u onom zatvorenom i jednosmjernom sistemu svoj glas čuo kao jedini, najbolji i najljepši, a sad, kad su svi progovorili osjeća da njegova „filozofija“ više nije nikom toliko interesantna. Pa se ostrvio na one koji personalizuju takvu promjenu.
Jedino tako mogu da objasnim toliku neprincipijelnost i ostrašnjenost u kritici Milatovićevih tikova.
Filip Dragović