Na jučerašnjem Svesrpskom saboru nastup Andrije Mandića unio je jednu nijansu kakvu, čini se, nijesmo mogli čuti od većine drugih učesnika. Nije toliko važno što je nastupio u maniru demokratije i tolerancije, koliko ohrabruje činjenica da smo tokom jednog sabranja sasvim usmjernog i posvećenog pitanjima i problemima srpskog naroda u savremenom trenutku, mogli čuti jedan razložan apel da sabornost srpskog naroda mora biti vrijednost i kvalitet koji valja graditi u kontekstu i uz uvažavanje kulturnih, nacionalnih i drugih različitosti.
Kazao je da postoji „dosta čudno ponašanje“, da „kada vas neko naljuti, onda u isti koš stavite i onoga ko vam je najbliži kao i onoga ko je izazvao opravdanu ljutnju ili uradio nešto na vašu štetu.“
„U slučaju Crne Gore, zamolio bih vas da imate osjećaj za vaše sunarodnike. Kojima mi pripadamo, koji su sve ove patnje našega naroda proživljavali zajedno sa vama, ali mi nismo svi isti u Crnoj Gori. Mi vjerujemo tvrdo da smo nasljednici istorijske Crne Gore koja je držala do velikih vrijednosti. U Crnoj Gori danas ne misle svi tako, ali je naša dužnost, kao srpskih političara, da pronađemo zajednički jezik i sa tim našim komšijama, prijateljima, rođacima, da tu malenu državu nekako učinimo boljom, složnijom, pomirenom, i to je naš zadatak. Vidim da od izbora do izbora građani to nagrađuju i nemam sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu, nego da budemo zajedno, jedni drugima najbliži, kao stotinama godinama unazad“, zaključio je lider NSD-a.
