Piše: Vojin Grubač
Jedanaesti decembar ove godine je bio dan u kojem je predsjednik Srbije, Aleksandar Veliki, riješio da premaši sve svoje dnevne rekorde po broju javnih nastupa, kojih inače ima sijaset.
Recimo, tokom ove godine, prema podacima „Istinomjera“, od 1. januara do 14. novembra imao je 349 medijskih obraćanja, što predstavlja vrlo čudno medijsko djelovanje. Ipak, 11. decembra 2025. je demonstrirao da taj ritam može biti i intenzivniji: toga dana komentarisao je Crnu Goru, BiH, Makedoniju, Hrvatsku, Rusiju i Brisel. Čak ni mediji pod njegovom kontrolom, koji nastoje da svaku njegovu izjavu pretvore u udarni naslov, nisu uspjeli da obuhvate sve poruke koje je toga dana plasirao.
Poruke kao „lekcije“ regionu, logička nepovezanost
Što se tiče Crne Gore, u medijama su dominirali naslovi u kojima „očitava lekcije“ Milojku Spajiću, uz propratne uvredljive tekstove uperene protiv crnogorskog premijera.
Vojin Grubač: Kataklizma civilnog sektora lažnih antifašista
Evo tih naslova: „Vučić Spajiću očitao lekciju: Mi smo drugačiji- Srbija sama donosi odluke, a ne čeka instrukcije iz Brisela“, „Mali berzanski spekulant u velikoj fotelji: Samo u današnjoj Crnoj Gori Spajić može biti premijer“. Time su obnovljeni ostrašćeni i maliciozni narativi koji su se ranije koristili protiv mitropolita Amfilohija. Sjetimo se naslova: „Amfilohije crta metu Vučiću na čelu, po nalogu Đukanovića“, ili „Amfilohije sprema sačekušu za Vučića“!? Interesantno i sumanuto, zar ne?
Zatim su u istom danu produžili naslovi: „Vučić: neću da glumim Crnu Goru dodvoravajući se Hrvatskoj, ne mogu da budem toliko jadan“, ili „Ne mogu toliko jadan da budem kao oni: insistiraju na Morinju a ne smiju izgovoriti riječ Lora“, sve sa porukom:„Vučić Spajiću: prvo skočite pa recite hop“.
Međutim, ovakvi pomamljeni istupi ostaju ideološki nejasni i logički nepovezani, naročito imajući u vidu da upravo Aleksandar Veliki godinama demonstrira političko klečanje pred Hrvatskom, čiji zvanični diskurs nikad nije bio lišen neoustaških tendencija.
Pokazatelj tog paradoksa jeste i činjenica da je Crna Gora usvojila Rezoluciju o Jasenovcu, Dahau i Mauthauzenu, iako je on tvrdio da se to neće dogoditi, dok je parlament Srbije odbio da usvoji Rezoluciju o Jasenovcu – i gotovo izvjesno je nikada neće usvojiti. Da ne govorimo o tome da je na višestruko ponovljeno pitanje od strane bosanskog voditelja Senada Hadžifejzovića u intervjuu 2021. godine: da li se u Jasenovcu desio genocid(?), rekao da „kao predsednik države nema pravo da to nazove genocidom“. Jadno, unižavajuće, zar ne?
Problemi položaja Srba u Hrvatskoj i pljačka vojvođanske zemlje
U svojim polemikama Aleksandar Veliki se nikad nije osvrnuo na brojne zabrinjavajuće procese u Hrvatskoj: više od 30.000 Srba koji su, radi egzistencijskog opstanka i izbjegavanja šikaniranja djece, uzeli rimokatoličke dokumente; oko 15.000 Srba koji su u popisima postali „Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti“; kao i institucionalizovanje tzv. Hrvatske pravoslavne crkve na osnovu formule preuzete iz NDH. Ignorisanje ovih pojava u Hrvatskoj ukazuje na duboki raskorak između njegove retorike i stvarnog odnosa prema gorućim nacionalnim pitanjima Srba, koji su vezani za obavezu poštovanja elementarnih ljudskih prava.
Isto se odnosi i na tvrdnje novinara Domagoja Margetića da su hrvatski tajkuni, putem koruptivnih mehanizama, došli do 300 hiljada hektara najkvalitetnije zemlje u Vojvodini – uključujući i zemljište koje je navodno kupio hrvatski ratni zličinac Branimir Glavaš. Umjesto institucionalnog odgovora, oduzimanja te zemlje zbog korupcije i lažnih tendera koji su sve to pratili, Margetić je proglašen osobom nepoželjnom u Srbiji.
Brisel, Vašington i Ohrid – stvarna mjesta ustupanja
Iako kritikuje navodno dodvoravanje Crne Gore Briselu, Aleksandar Veliki se saglasio na Briselski sporazum, kojim je, u zamjenu za nikad realizovanu Zajednicu srpskih opština, praktično prepustio institucionalni prostor sjevera Kosmeta Prištini. Uz to, potpisivao je i Vašingtonske sporazume, te prihvatio Ohridski, što je dodatno oslabilo poziciju Srba na Kosovu i ograničilo mogućnost zaštite njihovih prava. Danas se zbog takve politike opširno krše nacionalna i osnovna ljudska prava Srba na sjeveru Kosmeta, a Aleksandar Veliki prži palačinke, pravi sendviče i drugima svakodnevno dijeli lekcije. Čudno ponašanje, zar ne?
U takvom kontekstu, pozivanje na Morinj i Loru kao primjere „poniženja“ gubi težinu u poređenju sa unižavajućim strategijskim ustupcima koje je lično napravio. Gdje je, da čudo bude veće, sopstvena poniženja i mnogobrojne odluke kojima je unizio narod na čijem čelu se nalazi, uvijek proglašavao „pobedom“: dovodeći građane Srbije u zabludu i trajno stanje psihoze i paranoje.
Zato mu nije neophodno da drži lekcije bilo kome. Umjesto toga, svrsishodnije bi bilo da klekne na koljena i da sa suzama u očima moli građane Srbije za oproštaj. Ali i ne samo njih, već i Srbe na Kosmetu koje je brutalno „pustio niz vodu“, kao i Srbe u Hrvatskoj. Ponašanje Aleksandra Velikog u svemu tome je standardno: kuća gori, a baba se češlja! Ne samo da se češlja, već i trpa parizere u hljeb a ujedno prži palačinke na ognju koji satire kuću.
