Piše: Milorad Durutović
Zbornik radova „Anđeli u književnosti“ značajno nadilazi striktno književnu potrebu.[1] „Anđeli su gramatika naše svakodnevice“‒ glasi misao kojom Milan Gormović, urednik Zbornika, otvara angelološku priču srpske književnosti, kako u dijahronijskom tako i u sinhronijskom presjeku. Promišljanje o anđelima važno je, dakle, iz perspektive našeg svakodnevnog života, koliko i zbog svih drugih saznajnih pobuda.
Od vremena starozavjetnog, ili od vremena kada su anđeli kroz sve tri abrahamske religije djelovali kao jedva zamisliva čudovišta, pa preko otkrivanja njihovih ognjenih, krilatih i drugih insignija, sve do izobražavanja anađela u formi ljudskog lika – dospijevamo u vrijeme kada anđeli postaju amblemi opšte i popularne kulture; muzike, filma, stripa, dječije čiterature, čak i trivijalnih namjena, kao u kozmetici ili marketingu.[2]
Pa ipak, kontakt sa starim znanjima o anđelima ostao je sačuvan, možda i nadograđen u prostoru srpske književnosti, sve od Dimitrija Kantakuzina[3] pa do Vaska Pope, Ivana V. Lalića[4], Branka Miljkovića[5], Novice Tadića[6], ili proznog velikana Gorana Petrovića[7]. Razumije se to važi i za svjetsko pjesničko iskustvo. Anđeli su s nama čak i kada se nađu „na žici za veš“ kod Čarlsa Simića, ili na primjer kada se svedu na mjeru čovjeka – kada se desakralizuju kao u poeziji latinoameričkog velikana Nikanora Para.[8] Tako to biva. Iz biblijskog teksta anđeo se seli na fresku, kako bi se opet vrati u pjesmu.
Milorad Durutović govorio na temu „Orfejstvo u savremenom svijetu – autopoetički komentari“
Pojava zbornika „Anđeli u književnosti“ važan je događaj u srpskoj kulturi, koji sa pojavom nekolike studije našeg prvog i pravog angelologa Đorđa Đurđevića možemo razumivjevati kao temelj formiranja književne angelologije u našoj književnoj nauci. Angelologija je ukorijenjena davno u abrahamskim religijama, ali u smislu koji nas zanima danas – kao književna angelologija koja teži da se diferencira koliko je moguće od teologije – opstaje kao veoma mlada disciplina i relativno nezavisna disciplina budući da se po nužnosti svoga predmeta služi alatima drugih disciplina: „semiotike, istorije umetnosti, estetike, teologije, teolingvistike, teopoetike, geometrije, teorije boja, fizike, geopolitike, istorije“ (Milan Gromović). Neophodna su intertekstualna oruđa kako bi se moglo razumijevati značenje i funkcija anđela – tih neuhvatljivih čuvara našeg zemnog iskustva. Osim toga, kada su anđeli u književnosti modelovani iz konteksta hrišćanskog značenja njima se ne može pristupiti kao bićima ili konstruktima fantastičke književosti. Angelološka semioza ipak predviđa nešto drugo – susret s radikalnom drugošću.
O anđelima znamo ponešto, a što više saznajemo to nam anđeli vještije izmiču; ćute u svojoj ikoničnoj statičnosti ili poetskoj figuraciji. Nešto kao u pjesma „Freska“ Ivana V. Lalića, čije se molitveno obraćanje anđelu poentira stihom: „Nestaću, bojim se, pre nego što me primetiš“. Može namah djelovati kao cinizam. Ali nije tako. Susret s anđelima teži samorefleksiji, bez koje nema preobraženja, metanoje, ili katarze. Lice pred ikonom u izvjesnom smislu jeste lice pred ogledalom sopstvene ikoničnosti.
Književost nastanjena anđelima, slično teologiji, teži da dovede Boga u pristunost, dok književna angelologija teži da Boga i njegove nebeske žitelje dovede u čitljivost. Da bi to bilo moguće potrebno je anđele, uslovno govoreći, spustiti u horizontalnu ravan ljudskog iskustva. Na primjer, kao u pjesmi Kalenić Vaska Pope: „Otukda moje oči/ na licu tvome/ anđele brate“ – to je već jedana horizontalna, čitljiva, ravan. Ili na primjer kod Njegoša u Luči: „U noć, strašnom burom razječenu,/ sinu meni zraka pred očima/ i glas začuh kano glas anđela“.[9] Naravno, ovi angleofanijski zanosi ne ukidaju vertikalnu ravan (nad)iskustva, već nebeski prevode na zemljaski, čovjeku razumljiv jezik. Otprilike tako. „Pružih ruku, zgrabih/ za nogu ga ja,/ da anđeo šta je, gospodo doznam“ – kaže, „ismijava“/desakralizuje anđela Nikanor Para. No, to samo svjedoči koliko su pjesnici i anđeli fleksibilna bića.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
[1] Zbronik radova „Anđeli u književnosti“ (Filozofski fakultet Novi Sad: Izdavaštvo Bitije, 2023) nastao je kao rezultat rada na istoimenom Međunarodnom naučnom skupu održanom u organizaciji Odseka za srpsku književnost i Izdavaštva Bitije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
[2] Vidjeti u Zborniku rad Đorđa Đurđevića: „Književna angelologija u kontekstu teopoetskih istraživanja: Pokušaj sinteze“, 35‒52.
[3] Vidjeti u Zborniku rad Nataše Polovine: „O anđelima u delu Dimitrija Kantakuzina“, 15‒35.
[4] Vidjeti u Zborniku rad, recimo, Marka Radulovića: „Figura anđela u posleratnom modernizmu (Vasko Popa, Ivan V. Lalić), 187‒207.
[5] Vidjeti u Zborniku rad Milice Milenković: „Anđeli sa srpskih srednjovekovnih fresaka u poeziji Svetislava Mandića i Branka Miljkovića“, 345‒369.
[6] Vidjeti u Zborniku rad Žarka Milenkovića: „Anđeli su kokoške: Krilata bića Novice Tadića“, 301‒319.
[7] Vidjeti u zborniku radove: Jelena Mladenović, „Bližnji Gorana Petrovića – anđeo u pripoveci i na filmu“, 371‒390; Biljana Turanjanin Nikolopulos, „Mjesto kino-novele Ispod tavanice koja se ljuspa u angelološkom opusu Gorana Petrovića“, 391‒408; Dragana Smiljanić, „Angelološki diskurs u romanu Opsada crkve svetog Spasa Gorana Petrovića, 409‒436.
[8] Vidjeti u Zborniku rad Antonija Simića: „Protivpoezija, protivpesnik, protivanđeo – Desakralizacija anđeoskog u pesmi Nikonora Para Uspavanka“, 285‒300.
[9] Vidjeti u Zborniku rad Milorada Durutovića: „Potencijal angelološkog čitanja spjeva Luča mikrokozma“,169‒184.
