Piše: Havijer Blas
Prevod za Žurnal: M. M. Milojević
Svi ovi petrodolari ubrzaće obnovu štete nastale izraelskim i američkim bombardovanjem
Dok se i dalje naširoko raspravlja o šteti koja je naneta iranskom nuklearnom programu u američkim i izraelskim napadima, jedna druga stvar je daleko jasnija: iranski bujajući energetski sektor, režimski rog izobilja, izašao je iz sukoba neoštećen.
Brojevi ne lažu. Iranska proizvodnja nafte dosegla je četrdeset šestogodišnji rekord 2024. godine, prema nedavno objavljenim podacima. Ako nam nešto govore, svi dostupni podaci za prvih šest meseci 2025. upućuju da će se ove godine zabeležiti još jedan rast proizvodnje.
Svakog puta kada čujem da američki zvaničnici govore o američkom naftnim sankcijama protiv Irana, ne mogu da se uzdržim a da se ne zapitam: ‚Kojim sankcijama?‘ Sve više one postoje samo na papiru, dok Bela kuća naširoko razglašava nepostojeću politiku ‚maksimalnog pritiska‘ na iranski naftni sektor. Jedino što vidim jeste maksimalna proizvodnja nafte.
‘I dalje sprovodimo sankcije‘, rekao je Donald Tramp za Foks njuz u jednom nedeljnom uključenju, kao da ova politika daje rezultate. ‚Ukoliko mogu da budu miroljubivi, i ukoliko mogu da pokažu da neće nanositi više štete, ukinuću sankcije‘. Svakako, Islamska republika želi da sve sankcije – a en samo one koje se odnose na energetski sektor – budu uklonjene, ali kada je posredi nafta, Tramp ima manje uticaja nego što se može naslutiti iz njegovih izjava. I Teheran to zna.
Pripovest kako je Iran uspeo da potuče režim američkih sankcija proteže se unazad nekoliko decenija – i u njoj se sjedinjuju u različitoj meri američka realpolitika sa iranskim preduzetništvom i novom kineskom geopolitičkom snagom. Povremeno, odražava vašingtonsko pretvaranje da ne vidi očigledno kršenje sankcija, te sklonost da se umesto striktnog sprovođenja sankcija održava niska cena nafte i inflacija pod kontrolom. U drugim vremenima, odražava snaženje sofisticiranosti i odlučnosti Teherana i Pekinga da zaobiđu sankcije.
Bez obzira koji su razlozi ishodi su isti. Islamska republika zarađuje više petrodolara nego što su mnogi mislili da je moguće. Prošle godine, prihod iranskog energetskog sektora dosegao je dvanaestogodišnji vrhunac od sedamdeset osam milijardi dolara, što je rast sa osamnaest milijardi dolara 2020. godine – koja je obeležena pandemijom Kovida – prema podacima konsultantske kuće Ef-dži-i Enerdži.
Naftna industrija ove države bila je meta mestimičnih američkih sankcija još od novembra 1979. gdoine kada je Džimi Karter uveo prve sankcije kao odgovor na talačku krizu dugu četiristo četrdeset četiri dana. One su olakšane 1981. nakon Alžirskih sporazuma koji su vodili oslobađanju talaca ali ih je iznova uveo Ronald Regan 1987. godine. Pojačane su 1996. kada je Bil Klinton potpisao Iransko-libijski sankcioni akt (Iran-Libya Sanctions Act) a potom od 2010. pa na dalje serijom novih mera uvođenih tokom predsedničkih mandata Baraka Obame.
Ali često je tokom ovog perioda Vašington pokazivao da mu je prevashodno stalo do održavanja niskih cena nafte. Na primer, američko Ministarstvo finansija dopustilo je istaknutom trgovcu naftom Oskaru Vajatu da kupuje iransku naftu 1991. godine nakon što je Irak napao Kuvajt. (U to vreme Sadam Husein je smatran za veću opasnost od ajatolaha Ali Hamneja).
U međuvremenu je došlo do preobražaja i same iranske naftne industrije. Iako sirova nafta privlači gotovo celokupnu pažnju izveštača, tokom poslednjih deset godina Teheran je pospešio razvoj onih segmenata naftne industrije na koje je Vašington u prošlosti obraćao malo ili nimalo pažnje: kondenzate i prirodni gas preveden u tečni oblik kao što su etan, butan i propan.
Havijer Blas: Za naftu, ovo nije ponavljanje 1973. godine – ali opet bi moglo biti nezgodno
Ovi segmenti energetske industrije možda ne privlače pažnju, ali oni ulaze u ukupnu iransku proizvodnju ugljovodonika – i takođe pribavljaju prilično veliku količinu petrodolara. Prošle godine, Iran je proizvodio oko 4,3 miliona barela sirove nafte dnevno plus još 725.000 barela drugih goriva u tečnom obliku, što je ukupno bilo skoro 5,1 milion barela. Procena koju je prošlog meseca objavio Britanski energetski institut (UK Energy Institute) kao deo Svetskog energetskog statističkog pregleda (Statistical Review of World Energy), godišnjaka koji se smatra referentnim izvorom podataka u ovoj industriji. Teheran nije crpeo više od 5 miliona barela dnevno još od 1978. godine, godinu dana pre nego što je Islamska revolucija okončala vladavinu šaha Mohameda Reze Pahlavija.
Razvijanje eksploatacije zamašnog bogatstva kondenzata i prirodnog gasa bez strane pomoći nije bilo lako. Ali kada su sankcije onemogućile rad evropskih i azijskih kompanija, Korpus zaštitnika Islamske revolucije, moćna vojna organizacija koja upravlja velikim brojem lokalnih kompanija je stupila na scenu. Tokom prethodne decenije, Katal-al Anbija, graditeljski konglomerat kojem upravlja Revolucionarna garda, izgradio je ključne insstalacije potrebne za preradu kondenzata i tečnog prirodnog gasa u stabilne proizvode.
Ova opklada se isplatila. Danas je ‚prirodni gas u tečnom obliku najisplativiji izvozni proizvod posle sirove nafte i prirodnog gasa‘, izjavio je u aprilu iranski ministar za naftu. Samo je propan prošle godine doneo 3,6 milijardi dolara uz dodatne 2,2 milijarde od butana. ‚Ulaganje u proizvodnju prirodnog gasa u tečnom obliku nije samo ekonomska prilika već i stratešna nužnost da se poveća priliv strane valute‘, dodao je.
Osiguravši novi i rastući naftni sektor ispred samog vašingtonskog nosa, Teheran je usmerio svoju pažnju ka osiguranju izvoza sirove nafte. Peking je oformio lanac snabdevanja koji je uglavnom potpuno otporan na sankcije i u koji su uključeni naftni tankeri, transferi sa broda na brod te poslovni entiteti koji deluju izvan američkog dolarskog sistema.
Pomoglo je što je Bajdenova administracija zatvorila jedno oko na ono što su činili Teheran i Peking. Bela kuća, zabrinuta za održanje niskih cena nafte pošto su Rusiju pogodile energetske sankcije zaključila je da je za nanošenje štete Moskvi zbog invazije na Ukrajinu 2022. godine nužan krajnje liberalan pristup sino-iranskoj trgovini naftom. Danas, Kina kupuje 90 odsto iranskog izvoza nafte.
Dvanaestodnevni rat između Izraela i Irana – u koji su se na kraju uključile i Sjedinjene Američke Države – nije promenio situaciju na terenu za naftnu industriju Islamske republike. U ograničenim vazduhoplovnim napadima Izrael je oštetio samo nekoliko iranskih naftnih postrojenja koja su brzo popravljena. Bela kuća je tiho intervenisala kako bi sprečila da se rat prelije na energetski sektor. On će dobro doći Teheranu za predstojeću obnovu.
Izvor: Bloomberg
