Piše: Milo Lompar
Nekad se bezuzročne podudarnosti raspoređuju u začudnom skladu. U govoru Moskovskom sovjetu od 6. novembra 1941. godine, u okviru ratnog obeležavanja godišnjice Oktobarske revolucije, u času kada su se nemačke armije nalazile nekoliko desetina kilometara pred Moskvom, u nastojanju da do paroksizma razbukti rodoljubivo osećanje u privrženosti ruskoj zemlji, Josif Staljin je rekao: „nema toga ko će uništiti narod Lenjina i Černiševskog, Gorkog i Tolstoja, Timirjazeva i Pavlova.”[1] U drugim verzijama, vođa svetskog proletarijata pomenuo je i Puškina, Čehova, Glinku i Čajkovskog.[2] No, verzije ne donose da je pomenuto ime Dostojevskog: simbol ruskog nacionalizma, mesijanstva, slavenofilstva, vatreni rodoljubivi govornik na otkrivanju Puškinovog spomenika, ostao je nepomenut.
Moglo bi se pomisliti da je do toga došlo usled ozloglašenosti njegovog reakcionarstva u odnosu na revolucionarna i teroristička nastojanja u sedamdesetim godinama XIX veka. Nije mu zaboravljena proročka rečenica: „Krv je za njih jeftina.” U širenju rodoljubivih raspona komunisti nikad ne zanemaruju ideološke granice: i kad ih – pod teretom opasnosti – čine elastičnim, one ostaju da postoje.Ako uočimo da je, pored korifeja socijalističkog shvatanja društva, pomenut i Lav Tolstoj, dolazimo na misao da je on pomenut zbog Lenjinove ocene o njemu kao „ogledalu ruske revolucije”. No, pisac Rata i mira mogao je biti pomenut i zbog konteksta: njegovo ime se nalazi u blizini diktatorove reči o Napoleonovoj neuspeloj invaziji iz 1812. godine.To bi značilo da su odlučivale ideološka tolerancija i istorijska aktuelizacija.
Nekako u isto vreme, i gotovo u neposrednoj blizini, čuveni tenkovski general nemačke vojske Hajnc Guderijan smestio je svoj štab u Jasnu Poljanu: u kuću pisca Rata i mira. On je tvrdio kako su se „prema imanju… ponašali sa poštovanjem”. Otkuda to, kad su sve oko sebe robili i palili, isterivali seljake iz kuća, na sneg i mraz, otimali odeću i stoku i pljačkali hranu? Ali, u ovoj stvari ponašali su se drukčije: „zaista nije bilo dokaza da su Nemci oskrnavili Tolstojev grob.” Da li je to bilo poštovanje smrti – u vreme kada je njen ples bio nezaustavljiv – ili poštovanje piščevog genija, koji je potekao iz naroda koji je smatran za nižu rasu, pa otud nije obavezivao na poštovanje ratnog prava? Kao da je Tolstoj obavezivao nečim nevidljivim i u jačoj meri od očekivane. Jer, „Guderijan je s druge strane tvrdio, pošto je muzej korišćen za smeštaj njegovog štaba, da je on naredio da se sve Tolstojeve knjige čuvaju u zaključanoj sobi, pod stražom.”[3] Kao da je neka nevidljiva aura lebdela oko Tolstoja, pa je stvorila zapovednikovu brigu oko njegovih ličnih stvari i biblioteke.
Udaljeni par desetina kilometara, sukobljeni na život i smrt, manje razdvojeni blatom i snegom nego mržnjom, u meri da je Staljin nemačkog generala nazivao „onaj zlikovac”, njih dvojica nenadano stoje sasvim blizu jedan drugom: u odnosu prema Tolstoju. O tome, dakle, nije odlučivala ideološka bliskost pisca Ane Karenjine sa bilo kim od njih dvojice. Nije o tome odlučivalo ni rodoljubivo podsećanje na propalp Napoleonov pohod, koji opisuje Rat i mir,niti umetnička veličina njegovog dela: kao što izgleda u prednjem planu neočekivane podudarnosti. O tome je odlučivalo nešto izvan uobičajenih merila. Piščeva poistovećenost sa ruskim duhom u sovjetskom kulturnom području bila je važna za Staljina: taj duh se uzdiže u značenjima Tolstojevog imena. Ostaci nemačkog samorazumevanja kao naroda kulture kao da su opredeljivali Guderijana: nije on poštovao Tolstoja kao etalon i emanaciju ruskog duha nego zbog nemačke kulturne samoumišljenosti, tolikim zverstvima naočigled i uprkos.
Tolstoj je, dakle, odgovarao onom nevidljivom i dejstvenom u osećanju zakletih suparnika. Otud nije čudno da niko nije pomenuo Dostojevskog: u njemu je oduvek postojalo nešto što je izazivalo nelagodnost u merljivim rasponima bilo čijeg kulturnog očekivanja. Kao da se na Tolstoja uvek i svuda pristaje, dok se Dostojevski svagda samo bira.On je, dakle, subverzivan u odnosu na svaku kulturološku predstavu. Jer, on je zauvek negde izvan nje: u večitom izazovu koji nehotično upućuje svakom svetu, i onom koji ga slavi, i onom koji ga kune. On ostaje neuklopiv u odnosu na sve to: kao neki stranac zabasao u svet. Kao onaj čije ga je postojanje mučilo čitavog života: kao Hristos.
Izvor: milolompar.com
[1] „Referat J. V. Staljina održan na svečanom zasedanju Moskovskog sovjeta 6. novembra 1941. godine”, [b. m. b. i. 1941.], 3.
[2] Džonatan Dimblbi, Barbarosa – kako je Hitler izgubio rat, preveo Nikola Pajvančić, Laguna, Beograd, 2022, 469.
[3] Džonatan Dimblbi, Barbarosa – kako je Hitler izgubio rat, 501.
