Piše: Elis Bektaš
Cetinjske svjetovne vlasti odlučne su u namjeri da podignu spomenik Josipu Brozu, kojeg istorija lišena emocija pamti kao kompozitnu pojavu sazdanu od totalitariste i autokrate koji je u Jugoslaviji ugušio sekularizam i pretvorio je u teokratsku državu sa sobom kao božanstvom i sa zakonima koji su bili potčinjeni monolitnoj partijskoj volji.
Duhovne vlasti sa Cetinja simultano proglašavaju junakom i podvižnikom notornog kvislinga Pavla Đurišića, koji u kolaborantski savez nije ušao samo sa Tođovim imperijalnim japanskim trupama, po svoj prilici isključivo zato što nije došao u neposredni dodir s njima.
Hrvatski državni sabor donio je zakon po kom se imaju ukloniti svi spomenici koji vrijeđaju nacionalna i moralna osjećanja državljana Republike Hrvatske, pri čemu zakonodavac ne nalazi za shodno da izrijekom objasni minimalni zajednički sadržaj i nacionalnih i moralnih osjećanja, niti objašnjava način za njihovo premjeravanje i utvrđivanje u svojstvu činjenice, a pogotovo ne daje tumačenje zbog čega ta osjećanja jednih državljana Hrvatske imaju primat nad tim osjećanjima drugih državljana te zemlje.
Dok samozvani i počesto karikaturalni antifašisti današnjice obilaze poprišta partizanskih bitaka, dotle se po južnoslovenskim državicama kočopere spomenici i spomen-ploče ne samo u čast običnih domaćih kvislinga već i onih za koje je pouzdano utvrđeno da su naređivali i činili zločine nad civilnim stanovništvom, poput Osmana Rastodera koji danas ima svoju ulicu i u crnogorskoj Petnjici i u Sarajevu.
Za to vrijeme traje opštejugoslovenski medijski ali i akademski, te kulturološki odnosno, da budem precizniji, estradni i folklorni rat brojevima žrtava pa se tako danas na prste jedne ruke mogu prebrojati masovni zločini u posljednjih stotinjak i više godina za koje postoji konsenzus oko broja žrtava.
Sve su to prilozi za neoborivu tezu o civilizacijskoj i humanističkoj nedozrelosti južnoslovenskih političkih, nacionalnih i građanskih svijesti. Idolatrijski odnos prema političkim i vojnim vođama te zločincima iz prošlosti, pri čemu je zločinačka komponenta po pravilu prisutna u svakom objektu idealizacije i obožavanja, te sitnošićardžijski, hohštaplerski i šibicarski odnos prema žrtvama, govore da je među južnoslovenskim zajednicama još uvijek dominantna ideja države kao spoja krvi i tla, dok ideja države kao koncepta i kao prostora legaliteta i javnog dobra još uvijek nosi pelene i kenjka bolujući svoje dječje bolesti.
Zajednice koje nisu u stanju da izgrade svijest o tome ko zaista zaslužuje spomenike i memorijalizaciju, ujedno su zajednice osuđene na shizofreno i entropično vrtloženje koje ih na kraju izvodi iz povijesti. Nakaradna idolatrija i sakralizacija onoga što je po sebi uniženo zlom nije samo osveta đuturuma budućim naraštajima, ona je i odbacivanje ljudskosti, pri čemu rezultat tog odbacivanja postaje vidljiv obično onda kada je već kasno da ljudskost bude vraćena.
Sunovrat današnje Evrope i bujanje rasizma, šovinizma i ksenofobije u njoj plod je, između ostalog, nesposobnosti te iste Evrope da na vrijeme uspostavi principijelno etičan odnos prema kreaturama poput, recimo, belgijskog kralja Leopolda čije biste i spomenici još uvijek krase belgijske gradove. Ili da barem na simboličkom nivou uskrati počasti 1. i 2. južnoafričkoj diviziji koje se u Sjevernoj Africi jesu borile protiv fašizma i nacizma, ali su i dalje bile trupe u službi vlade koja je u svojoj zemlji održavala legalizovani rasizam i koja je strukturalno bila fašistička. Da preispita etičku supstancu Vinstona Čerčila koji je nepokolebljivo vjerovao da su demokratija i civilizacija monopolske privilegije bijelog čovjeka, te Šarla de Gola koji još 1945. godine šalje vladine trupe u Indokinu da tamo nizom masovnih zločina protiv civilnog stanovništva suzbiju narodni antikolonijalni bunt, a po povratku na vlast toleriše zločine francuskog vojnog i bezbjednosnog aparata nad žiteljima Alžira i Indokine.
Ali zajednica ima potrebu za spomenicima, uzviknuće neko. Tačno, ali da bi ta potreba bila usklađena sa vlastitom ljudskošću u koju zajednica čvrsto i slijepo vjeruje, nužno je preispitati ne samo istorijske i etičke principe memorijalizacije, već i svaki pojedinačni slučaj. Ne treba Balkan čekati da se Evropa nakani i načini prvi korak, može jednom i Balkan biti predvodnik u nečem valjanom, recimo u uspostavljanju principijelnog odnosa prema junacima prošlih vremena i uskratiti počast onima koji su svoje zasluge ukaljali zločinom.
Znam, znam, takva čistka bi po svoj prilici ostavila uglavnom prazne postamente ali korist koju bi društvo imalo ne bi bila iskazana samo u vrijednosti pretopljene bronze i mermera pretvorenog u građevinski materijal. Sve dok jedan dio društva insistira na istorijskoj beatifikaciji Broza, dotle će, po načelu tuka na utuk, drugi dijelovi društva beatifikovati neke druge, etički jednako suspektne likove. Naravno, ovaj poziv na, kako se to popularno kaže, dekonstrukciju Broza nipošto ne treba shvatiti kao istovremeni poziv na idealizaciju drugih istorijskih subjekata, kako onih koji su mu prethodili, tako i onih koji su mu bili savremenici i protivnici ali i onih koji su došli nakon njega. Ozdravljenje je u dekonstrukciji a ne u smjeni Kurte i Murte u sedlu.
U međuvremenu se spomenici mogu podizati onima koji su odista zaslužni, možda i zato što nisu imali priliku u prostoru iskustva čovječnosti ukaljati se i uniziti. Recimo, Sandokanu, Don Kihotu, Modesti Blejz, Bafi, Alanu Fordu, Hogaru Strašnom…
Što se tiče memorijalizacije žrtava, ona ne zahtijeva tako temeljito preispitivanje i pospremanje kao kada je riječ o političkim i vojnim likovima. Ali zahtijeva uspostavljanje konzistentnog i poštenog odnosa prema stvarnim žrtvama, kako bi se sjećanje na njih zaštitilo od zagađivanja i infiltracije onih koji status žrtve ne zaslužuju, odnosno onih koji su taj status izgubili vlastitim djelovanjem. Ne postoji saglasje oko pitanja kada započinje civilizacija, ali jedan od presudnih momenata u njenoj genezi nesumnjivo je trenutak u kom Atina precizno prebrojava svoje žrtve iz Maratonske bitke. Tih 196 poginulih atinsko društvo ne zaokružuje niti ih uvećava a pogotovo ne dopušta da se među njih ušunja neko ko u tom boju nije učestvovao.
Bez ljudskosti i etičke konzistentnosti u odnosu prema prošlosti zajednica je osuđena na lutanje po lavirintu prepunom zamki i otrovnih isparenja, nalik onom iz serijala o Hariju Poteru. To je lutanje na kraju uvijek dovodi do suočavanja sa demonom i monstrumom, ali zajednica nije mladi čarobnjak i iz tog duela teško da može izađi kao pobjednik. Umjesto toga, osuđena je na propadanje skupa sa svojim zabludama, da bi na njeno mjesto došlo nešto novo.
Da li će to novo biti bolje? Naravno da neće, ali će biti drugačije pa samim tim i zanimljivije. Ovo sadašnje kenjkanje i šibicarsko muljanje sa prošlošću dosadilo je, što se kaže, i Bogu i narodu. Kamo sreće da dosadi i onima koji uživaju moć i vlast, i svjetovnu i duhovnu, u ime naroda i u ime Boga.
