Piše: Mihajlo Pantić
Odlaze dragi ljudi. Sa Božom Koprivicom bio sam od 1984. godine jedan od urednika „Književnih novina“, lista koji će u toj i narednim godinama postati ključni prostor oslobađanja kritičkog mišljenja.
I to ne samo u Srbiji, već i u celoj bivšoj velikoj zemlji koja je „čipovala“ sećanje svih ljudi danas starijih od pedeset godina, bez obzira kakav lični odnos oni prema njoj imali.
Božo nije bio jugonostalgičar, on je do poslednjeg dana živeo u zemlji koje više nema, i ceo njen prostor smatrao je širim zavičajem. Fudbal smo igrali svega nekoliko puta, u dva- tri navrata u cipelama i pantalonama „za grad”, jer bismo se posle sedenja u redakciji ili kafani, odmah, na prvom slobodnom parkingu ili obližnjem parkiću, podelili na dva gola. Igrao je bez bilo kakve ideje o porazu i u tome se ogledao ceo njegov karakter.
Prvih godina, do prve svađe za koju sam zaboravio razlog, ali znam da je počivao u obostranoj gordosti, išli smo na Partizanove košarkaške utakmice i zajedno u „Književnim novinama” napisali tekst o odlasku Dražena Petrovića. Posle smo se i mirili i svađali, uvek znajući da su to prirodne etape svakog dubljeg prijateljskog odnosa.
Na jednoj tribini smo se baš dobro potkačili, on je govorio o mitsko-epskom karakteru fudbala, a ja, kao bivši košarkaš, o drami te igre koja u deliću sekunde postaje tragedija. Ima li tome sudije? Opet dobro: pisao sam o njegovoj knjizi „Volej i sluh”, on je pisao o mojim pričama.
Jedne godine produžili smo u Ninovom žiriju odlučivanje o dobitniku za nepristojna dva i po sata, od pet članova svih pet imali su drugog kandidata. Božo od svoga nije odustao. Fanatično posvećen porodici, pozorištu, sportu, prijateljima i književnosti pisao je svoje vrtoglavo asocijativne eseje uvek sa nepotkupljivom strašću, često, prečesto, „uz dlaku” vladajućim mišljenjima i, posebno, stereotipima.
Delili smo zajedničke uspomene na grad N. Prijateljsku odanost nikada nije izneverio: našem prijatelju, pesniku i neponovljivom duhu Miodragu Raičeviću posvetio je knjigu „Bluz dva prijatelja u 54 tjedna”, i time iskupio dug svih nas.
Tri priče Boža Koprivice: U čast majstora driblinga i književnosti
Ipak, posebno mesto u Božovom pisanju, uza sve njegove iskazane i neiskazane naklonosti, zauzima Danilo Kiš. Božova „Vježbanka Danilo Kiš II” zapravo je omnibus tekstova pisanih iz različitih perspektiva povodom Kišovih dela, ali i njihove recepcije.
Ta knjiga je u velikoj meri vrlo žustar polemički odgovor Kišovim neistomišljenicima i opadačima, komentar i analiza Kišovih pojedinačnih dela, ujedno album slika i sećanja, melanž izdašnih citata najrazličitije prirode i ne, na poslednjem mestu, Božova fragmentarna autobiografija i lična antologija pesama svetskih i ovdašnjih pesama koje posredno ili neposredno uspostavljaju asocijativnu vezu ili grade analogiju sa piscem „Ranih jada”, „Gorbnice” i „Enciklopedije”.
Dovoljno bi bilo samo napraviti (nedostajući) indeks imena pomenutih u „Vježbanci“ pa i tako potvrditi utisak stečen čitanjem: širinu Božovih interesovanja i znanja kojima se ne prenaglašava erudicija već potvrđuje i dubinsko interesovanje za Kišov opus i privrženost samom piscu.
Obimna bibliografija radova o delima Danila Kiša dobila je knjigama „Kiš, Borhes, Maradona” i „Vježbanka” sasvim apartan pristup tom autoru, rekao bih „iz kose perspektive” ili, Božovim rečima: – iz „voleja”, udarca u kojem je on video ovaploćenje idealnih antičkih proporcija.
I čini mi se da bi ne samo jednu rečenicu koju je izrekao povodom Kiša, na primer: „Kiš je u životu i literaturi uvek išao do kraja, do samouništenja.” – Božo Koprivica mirne duše i, ujedno, burne reakcije mogao pripisati sebi. Tako se i stiže do željenog cilja svakog pronicljivog hermeneutičkog puta, do stapanja misli i osećanja pisca i čitaoca. Itd.
U Zagrebu sam, skorijih godina, kupio Božovu knjigu „Samo bogovi mogu obećati”. Na moje traženje tog naslova mladi knjižar je rekao: – „A, znam, to je onaj navijač Partizana”.
Taj navijač i čitalac bio je i ostao svoj, dosledan u svim uverenjima, uvek sa raznobojnim čarapama, predan svojim kćerima koliko i poeziji u kojoj se ostvario kao pesnik koji, slutim, nikada nije napisao nijedan stih
(mistifikacije se ne računaju).
Nastaviću sa njim da razgovaram. Sada, kada je otišao, znam broj njegovog mobilnog telefona koji, eto još jedne Božove posebnosti i razlike, nikada nije nabavio.
Izvor: Danas
