Piše: Mihael Martens
Stotine bogatih muškaraca putuju u ratnu zonu i plaćaju velike svote novca da bi, iz zabave, ubijali bespomoćne civile: to je priča o „Sarajevskom safariju“, kako je posljednjih mjeseci prenose brojni mediji. O tome je izvještavao i F.A.Z. Poprište ove jezive priče jeste glavni grad Bosne i Hercegovine, koji su od 1992. do kraja 1995. godine pod opsadom držale trupe bosanskosrpskog generala Ratka Mladića, kasnije pred Tribunalom za ratne zločine osuđenog na doživotnu kaznu zatvora.
Potvrđeno je sljedeće: više od 10.000 stanovnika Sarajeva stradalo je tokom višegodišnjeg, sistematskog granatiranja grada. Posebno su se strahovali snajperisti, koji su vrebali sa visova iznad grada smještenog u kotlini.
Ali navodna otkrića iz proteklih mjeseci idu još mnogo dalje: bogati, bijeli muškarci, kojima je lov na krupnu divljač u Africi postao previše dosadan, navodno su u ubijanju ljudi u Bosni tražili novo uzbuđenje. Tako se može pročitati u stotinama izvještaja.
U mnogim publikacijama navode se tri ključna izvora za ovu priču. Najprije film „Sarajevo safari“ slovenačkog režisera Mirana Zupaniča iz 2022. godine. Potom je 2026. uslijedila knjiga „I cecchini del weekend“ („Vikend-snajperisti“), italijanskog pisca trilera Ecija Gavacenija. Takođe 2026. godine i hrvatski autor Domagoj Margetić objavio je knjigu na tu temu: naslovljena je „Plati i pucaj“.
Kada se pogleda pažljivije, od izvora ne ostaje gotovo ništa
Samo što nijedno od ta tri djela, kada je riječ o njihovoj upotrebljivosti kao izvora, ne može ni približno izdržati kritičku provjeru. Ko pogleda film i pročita knjige, poslije toga zna prilično tačno: ništa. Skandal o bogatim lovcima na ljude u tim se djelima doduše zloslutno nagovještava, ali se ne dokazuje niti se uvjerljivo objašnjava. To što se Zupanič, Gavaceni i Margetić u mnogim medijskim izvještajima pojavljuju kao „istraživački novinari“ nikako ne opravdava njihov rad.
Kada je Zupaničev film 2022. godine prikazan u Sarajevu, tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić podnijela je, zbog zločina koji se u filmu tvrde, krivičnu prijavu protiv nepoznatih počinilaca. Sarajevsko tužilaštvo, međutim, ni gotovo četiri godine kasnije nije podiglo optužnicu. Nije ni čudo: ne postoje dokazi koji bi izdržali sudsku provjeru. Najvažniji izvor navodnog dokumentarnog filma o navodnom lovu na ljude jeste jedan anonimni svjedok. Ne vidi se, ne zna mu se ime.
Taj čovjek priča da mu je 1991. godine u Ljubljani bilo ponuđeno da radi za „jednu važnu američku agenciju“, vjerovatno za neku obavještajnu službu. Ponudu je prihvatio, po svoj prilici privučen i novcem: „Veoma sam volio da igram rulet, i kada bih za jedno veče izgubio četiri ili pet hiljada njemačkih maraka, to za mene nije predstavljalo nikakav trošak, jer sam bio vrlo dobro plaćen“, kaže bezimeni protagonista o svom tajanstvenom poslu.
Tvrdi da je između 1992. i 1994. godine, za svoje nalogodavce, gotovo tri desetine puta putovao u Bosnu i da je tom prilikom vidio i strane lovce na ljude.
Jedva uvjerljivo obrazloženje
U kazivanja anonimnog svjedoka o tome kako je, navodno, posmatrao kako bogati stranci ubijaju djecu, umetnuti su autentični i teško gledljivi amaterski snimci iz ratnog vremena: žrtve snajperske vatre. Takođe se iznosi i potresna priča o bračnom paru koji je od snajpera izgubio malu kćerku. Snimci i priča jesu stvarni – ali oni dokazuju samo same zločine, a ne to da su ih počinili strani strijelci. Međutim, montažom koja djeluje manipulativno, takva se krivica barem ispod površine sugeriše.
Neobično zvuči i objašnjenje koje anonimni svjedok daje za to što govori samo kao silueta: Srbi su ga, navodno, upozorili da nikada ne smije govoriti o onome što je vidio u Sarajevu. Na drugom mjestu, međutim, tvrdi da su ga sami Srbi vodili do položaja svojih stranih snajperskih „klijenata“ – iako su znali da radi za jednu, po svoj prilici američku, obavještajnu službu.
Ali zašto bi Srbi Amerikancima na tacni isporučivali dokaze o sopstvenim ratnim zločinima?
Još jedan izvor u filmu barem ima ime: bivši pripadnik bosanske obavještajne službe Edin Subašić kaže da je jedan zarobljeni srpski vojnik 1993. godine, tokom ispitivanja, ispričao kako je na putu prema frontu primijetio petoricu Italijana, od kojih su trojica navodno tvrdila da su platili novac kako bi u Sarajevu ubijali ljude. Ta se anegdota pojavljuje i u Gavacenijevoj knjizi. To bi, u najmanju ruku, bio nekakav izvor.
Da li su svjedoci uopšte postojali?
Postoji li još zapisnik sa tog ispitivanja? Da li je zarobljenik preživio rat? Da li je još živ? Ako jeste, gdje je? Da li bi ponovo svjedočio? Ta pitanja, koja se sama nameću, ne postavljaju ni Gavaceni ni film. A iz njih proizlaze nova pitanja: da li je zarobljeni Srbin na tom ispitivanju govorio istinu? Šta je tačno rekao? Da li je uopšte postojao?
Film ostavlja još mnoga pitanja bez odgovora, ali ona su gotovo bezazlena u poređenju sa ponekad nehotično komičnim festivalom bizarnosti koji Gavaceni nudi svojim čitaocima. Gavaceni, koji nije smatrao potrebnim ni istraživanje na mjestu događaja ni razgovore u Sarajevu, korača kroz teren o kojem piše s veselom bezazlenošću neznalice. Tako se, recimo, pominje neka jugoslovenska pješadijska jedinica koja je, navodno, bila stacionirana u Noriljsku – samo što se taj grad ne nalazi u Jugoslaviji, nego u sibirskoj zoni vječitog leda.
Šef kuhinje glasina Gavaceni svojoj publici na svakih nekoliko stranica servira poneki uzorak svoje izrazite sposobnosti da ne razumije balkanske veze i odnose. Čas su to njegove sopstvene zablude, čas bez komentara prenosi zablude svojih sagovornika. Tvrdnja da je vijest o masakru u Srebrenici u javnost prodrla tek dvije sedmice nakon zločina, u julu 1995. godine, jednako je netačna kao i tvrdnja da su u vrijeme rata u Bosni bombardovani autoputevi u Srbiji – to se dogodilo tek 1999. godine — ili da je u Rumuniji u to vrijeme takođe bjesnio rat.
Kako se sljeće na zatvoreni aerodrom?
Važnije od tih grešaka jesu, međutim, osnovne pogrešne pretpostavke. Tako su „vikend-snajperisti“ navodno dolazili avionom. Na jednom mjestu, kao polazište tih lovačkih izleta, u citatu se pominje „nekoliko evropskih aerodroma“. Gavaceni tvrdi da je otkrio kako je ta krvava „tura“ „vjerovatno“ svaki put počinjala u Trstu, ili pak u Parmi, letom za Beograd, odakle bi se nastavljalo kopnom.
Ali beogradski aerodrom i čitav srpski vazdušni prostor bili su, Rezolucijom 757 Savjeta bezbjednosti UN iz maja 1992. godine, zatvoreni za vazdušni saobraćaj. Izuzeci su morali biti pojedinačno prijavljeni i odobreni. Blokada je ukinuta tek krajem 1994. godine.
Da je predstava po kojoj su se tokom rata iz inostranstva mogli organizovati vikend-izleti u Sarajevo prilično pustolovna, potvrđuje i britanski novinar Tim Džuda, koji je 1992. godine bio dopisnik „Tajmsa“ i „Ekonomista“ iz Beograda i izvještavao sa svih frontova. Sjeća se da je bilo potrebno beskrajno mnogo vremena da se uopšte uđe u Bosnu i da se potom po njoj kreće, već i zbog brojnih putnih blokada. „Nešto od onoga što sam pročitao – recimo o logistici, sa letovima iz Trsta za Beograd — mogli su napisati i u to povjerovati samo ljudi koji nemaju pojma da je beogradski aerodrom bio zatvoren“, kaže Džuda.
Naravno, on ne može isključiti mogućnost da je bilo ponekog pojedinačnog slučaja stranih strijelaca koji su plaćali za takvo nešto. Ali da je godinama postojala masovna pojava sa stotinama učesnika, a da je nisu primijetili ni novinari, ni radnici humanitarnih organizacija, ni osoblje UN-a na terenu? To je, kaže, „senzacionalistička priča koju prihvataju ljudi koji tamo nisu bili i koji ne mogu ni da zamisle da bi nešto takvo, u bilo kakvom većem obimu, bilo krajnje malo vjerovatno“.
Logičke slabosti i kružna dokazivanja
Takvoj skepsi Gavaceni i njegovi brojni anonimni svjedoci — „Francuz“, „Bezimeni“, „gospodin X“, „NNN“ – uglavnom suprotstavljaju beznačajnosti. I Gavacenijevi brojčani podaci otvaraju mnoga pitanja. Prema Mirsadu Tokači, vodećem stručnjaku za broj žrtava bosanskog rata, snajperisti su u Sarajevu tokom opsade bili odgovorni za oko 350 ubijenih. Prema Gavaceniju, u istom periodu je samo iz Italije u toj ubilačkoj igri učestvovalo oko 230 strijelaca, „iz Francuske i Belgije nešto manje, nekoliko iz Švajcarske, a i poneki iz Austrije“. Mnogi počinioci su, navodno, tokom jednog izleta ubijali više žrtava.
Jedan italijanski strijelac „za šest sati je likvidirao dvoje djece, jednu ženu i, na kraju, troje staraca“, citira Gavaceni navodnog svjedoka. Ako se takve brojke projektuju na cijelu priču, onda srpske trupe, izgleda, sa snajperskim terorom nad Sarajevom nisu imale nikakve veze – sve žrtve snajpera morali bi, po toj logici, ubiti stranci, dok bi Mladićeve trupe bile tek zainteresovani posmatrači.
Nabrajanje Gavacenijevih logičkih slabosti i kružnih dokazivanja ispunilo bi čitave stranice, ali knjiga Domagoja Margetića sve to još jednom baca u sjenku. „Frankfurter Rundschau“, „taz“, „Bild“, Švajcarski radio, „El País“, „Politico“, „Times“ i drugi mediji citiraju tog Hrvata kao „istraživačkog novinara“. U Hrvatskoj ga ozbiljni novinari ocjenjuju drugačije. Ugledni hrvatski autor i publicista Boris Rašeta, na primjer, Margetića naziva „pripovjedačem bajki za odrasle“. Njegova navodna otkrića, kaže Rašeta, u principu i ne prati, „jer mu ništa ne vjerujem“. Poznati hrvatski pisac Ivica Đikić naziva Margetića „nevjerodostojnim i nepouzdanim izvorom“ i teoretičarem zavjere. Sličnih ocjena u Hrvatskoj ima napretek. Margetićeva knjiga „Plati i pucaj“ potvrđuje takva mišljenja.
Margetić, koga je Haški tribunal za bivšu Jugoslaviju 2007. godine osudio na tri mjeseca zatvora i novčanu kaznu od 10.000 evra, zato što je objavio imena zaštićenih svjedoka u procesima za ratne zločine i time ih doveo u opasnost, ima izrazito bujnu maštu. U svojoj knjizi, recimo, tvrdi: „Jedan evropski kralj dolazio je da ubija djecu iz Sarajeva i siluje žene.“ Među lovcima na ljude u Sarajevu bila je, navodno, „najmanje“ jedna krunisana glava iz Evrope: „Kralj je volio da ubija djecu. (…) Ponekad je birao malu djecu koju su majke držale u naručju, ili barem za ruku“, stoji u knjizi.
Navodni svjedoci su ili mrtvi ili anonimni
Izvor? Izvjesni „Dragan“, koji je na srpskoj strani navodno pripadao jedinici zaduženoj za „logistiku“ kraljevske posjete. U pauzama od ubijanja djece, kralj je, piše Margetić dalje, rado nalazio zabavu u silovanju mladih djevojaka, koje bi potom nestajale, da bi zatim pustio jednog od svojih navodnih svjedoka da kaže: „Poslije rata ovdje su djelovali kraljevi ljudi, kako bi provjerili ima li ikakvih tragova njegovih ubistava i silovanja, ima li dokaza ili svjedoka koji bi ga mogli prepoznati; kopali su svuda, samo da spriječe da se o tome išta sazna ili da išta izađe u javnost.“
Ipak, Margetićevi svjedoci ponekad nisu samo anonimni „Dragani“ ili „Jovani“, nego i ljudi navedeni punim imenom. Takav je, recimo, nekadašnji hrvatski premijer i šef obavještajne službe Josip Manolić. Prema intervjuu koji je u Margetićevoj knjizi prenesen na mnogo stranica, Manolić je navodno još 1995. godine do najsitnijih pojedinosti govorio o tobožnjem lovu na ljude u Sarajevu. Pri tome upadaju u oči dvije stvari: Manolić je mrtav. Umro je 2024. godine, u 105. godini života. Postoji li tonski snimak koji bi mogao potvrditi Manolićeve navodne izjave, u knjizi prenesene gotovo do posljednjeg zareza? Ili je Margetić umjetnik pamćenja?
Upadljivo je i to što je Manolić, navodno, priču o „Sarajevo safariju“ Margetiću ispričao u raskošnom obilju detalja, ali o njoj ćuti u svojim obimnim memoarima. Zar u dva toma od 800 stranica možda nije bilo dovoljno mjesta?
Obrazac kod Margetića u svakom slučaju upada u oči: najmanje četiri svjedoka, jasno navedena imenom i prezimenom, znala su, izgleda, nevjerovatno mnogo o „Sarajevo safariju“ i baš su sve o tome ispričala Margetiću, koji u Hrvatskoj ne uživa naročito dobar ugled. Samo što su sva četvorica mrtva. Margetićevi živi svjedoci, naprotiv, najčešće se ne mogu identifikovati – ili su sumnjive vjerodostojnosti.
U skladu sa dosjetkom da i paranoike zaista mogu progoniti, to ne mora značiti da je sve u Margetićevoj knjizi netačno. Za razliku od Gavacenija, Margetić barem poznaje region i kontekst. A i teoretičari zavjere možda ponekad naiđu na zrnce istine.
Ali u cjelini, i Margetić prije svega doprinosi lovačkim pričama o lovcima na ljude, koje su mnogi mediji, nažalost, previše željni klikova, rado širili kao navodni „Sarajevo safari“. Pritom nisu problem Zupanič, Gavaceni i Margetić. Na kraju krajeva, nije zabranjeno snimati loše filmove i pisati loše knjige. Zabrinjavajuće je, međutim, novinarstvo koje takve rukotvorine uglavnom nekritički usvaja kao svoje, samo ako im ideološki pravac odgovara – zli, stari bijeli muškarci kao počinioci.
Možda je lov na ljude u Sarajevu postojao. Ali iz izvora koji se iznova i iznova navode kao dokaz za to, takav zaključak se ne može izvesti.
Mihael Martens je njemački novinar i publicista, rođen 1973. u Hamburgu, dugogodišnji politički dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga, koji se od devedesetih bavi istočnom i jugoistočnom Evropom: najprije je radio iz Kirgistana, Kazahstana, Ukrajine, Rusije i izvještavao o Avganistanu, a od 2002. postaje FAZ-ov dopisnik za jugoistočnu Evropu, sa sjedištima u Beogradu, Istanbulu, Atini i potom Beču. Njegove glavne teme su Balkan, postjugoslovenski prostor, Turska, Grčka, ratno nasljeđe devedesetih, nacionalni mitovi, evropska politika i odnosi regiona sa Zapadom. Pored novinarstva, autor je knjiga i istorijsko-publicističkih radova, među kojima se posebno izdvaja biografija Ive Andrića „Im Brand der Welten. Ivo Andrić. Ein europäisches Leben“, u kojoj Andrića tumači kao složenu jugoslovensku i evropsku ličnost 20. vijeka.
Izvor: FAZ.net
