Piše: Elis Bektaš
Ne mogu se sjetiti kada se tačno u bosanskohercegovačkom javnom prostoru pojavio pojam konsocijacije i ko ga je prvi uzviknuo, ali sjećam se da je on u jednom periodu bio tačka oko koje su se lomila mnoga koplja i vodile beskonačne a počesto i besmislene polemike na samoj granici kafanske svađe. Sam pojam konsocijacije nikada nije ponuđen javnosti kao jasno artikulisan i rastumačen politički koncept i filozofsko-politička ideja već se ta latinska složenica koristila kao jedna od onih nerazumljivih alhemijskih ili kabalističkih formula, pa su jedni u njoj vidjeli čudotvorno rješenje a drugi demonsku prijetnju. Oni malo staloženiji u njoj vide ili smrtnog neprijatelja modernog i građanskog društva a drugi posljednju barikadu pred raspadom odavno nefunkcionalne državne tvorevine.
A konsocijacija, koju je kao pojam skovao i u upotrebu uveo holandsko-američki politolog Arend Lijphart, predstavlja projektovani model upravljanja duboko podijeljenim društvima i njegova je svrha sprečavanje konflikta između etničkih, vjerskih, jezičkih i drugih segmenata tog društva tako što će ih prinuditi na saradnju na vrhu administrativno-upravne piramide.
Konsocijacijski modeli u raznim varijetetima primjenjuju se tamo gdje ne postoji demos, odnosno moderno građansko društvo i gdje se to društvo pokaže kao nesposobno da nadraste i nadjača podjele i konflikte, dakle tamo gdje društvo funkcioniše kao zbir plemena ili kasti, pa je nužno uspostaviti mehanizam koji će spriječiti njihovo međusobno uništavanje i osigurati kakvu-takvu funkcionalnost administrativnog i upravnog aparata.
Četiri ključna elementa konsocijacije su: velika koalicija, svojevrstan politički brak iz nužde, odnosno raspodjela vlasti na političke reprezente svih grupa u društvu, pri čemu imperativ postojanja takve koalicije može nadjačati i izborne rezultate; fragmentirana autonomija, odnosno omogućavanje svakoj grupi da relativno samostalno upravlja svojim područjima kroz sistem federalnih jedinica, entiteta, kantona, kulturnih autonomija i slično; proporcionalnost odnosno paritetna raspodjela resursa, političke moći i budžetskih sredstava po ključu i na kraju veto kao zaštitni mehanizam kojim svaka grupa preko svojih političkih reprezenata može odbaciti i blokirati političke odluke koje smatra štetnim po svoj vitalni interes.
Konsocijacija, dakle, nije varijetet demokratskog ustroja, već sistem ravnoteže uspostavljen između elita na čelu društvenih grupa kako bi se spriječilo produbljavanje sukoba, ali ona ujedno predstavlja neprelaznu prepreku na putu ka razvoju, modernizaciji i funkcionalnosti i države i društva. Konsocijacija nije ni uzrok ni rješenje, ona je tek simptom, odnosno terapija koja se prepisuje društvu koje više ne zna ni šta ga boli ni šta je uzročnik bola.
A da bi se moglo razumjeti zašto je neko društvo stiglo do tačke u kojoj konsocijacija može izgledati kao rješenje, potrebno je razumjeti bolest koja je prethodila – nasljednu bolest koju uzrokuju predmoderne i paranoidne mitomanske projekcije identiteta, ali ne identiteta kao rezultante zbira kolektivnih iskustava već identiteta kao ideološkog konstrukta koji se zahvaljujući istorijskim okolnostima nametnuo kao nužnost i kao tabu koji se ne preispituje.
Za liječenje takvih društava postoje neuporedivo efikasnije terapije i lijekovi, ali njih bolesna društva odbijaju jer kao propratnu posljedicu imaju razorno dejstvo na predmodernu fantaziju društva ili društvene grupe o sebi kao identitarnom stožeru.
Kada je pojam konsocijacije uveden u arsenal ideoloških oruđa i kada je pokrenuo žučne rasprave u bosanskohercegovačkom društvu, bilo je jasno da su oni koji zastupaju ideju konsocijacije ujedno i oni koji je ne razumijevaju ni kao pojam ni kao ideju. Jer zašto uvoditi nešto što činjenično postoji – Bosna i Hercegovina je dva puta u prošlom vijeku konstituisana kao konsocijacijska zajednica, prvi put u Mrkonjić-Gradu 1943. godine a drugi put u američkoj vazduhoplovnoj bazi Rajt-Peterson 1995. godine.
No pojam i ideju konsocijacije ne razumijevaju ni oni koji joj se najžešće protive i zato joj po pravilu suprotstavljaju maglovite i neartikulisane utopijske i idealističke koncepte koji izrastaju iz nerazumijevanja stvarnosti i iz nekritičkog prihvatanja određenih političkih, društvenih i istorijskih kategorija, kao što je na primjer kategorija građanina i građanstva, kao neupitnih i samorazumljivih. A u poslovima mišljenja ne postoji ništa opasnije i pogubnije od onoga što se predstavlja kao samorazumljivo.
Kao što zastupnici konsocijacije smatraju da je kolektivno jedini prostor u kom treba tragati za rješenjem, tako i njeni protivnici jednako pogrešno smatraju da je rješenje u zamjeni uloga i u pretpostavljanju individualnog kolektivnom, jer čvrsto vjeruju da nacija i građanin stoje u antagonizovanom i međusobno poništavajućem odnosu. Zbog toga svoje protivljenje konsocijaciji svode na apstraktne idealizacije i moralne parole lišene uporišta u stvarnosti, na pozive za transpoziciju jednog okoštalog identitarnog okvira kao ideološkog konstrukta drugim, jednako okoštalim, identitarnim okvirom koji je i sam ideološki konstrukt.
Bitno je ukazati i na to da pobornici građanskog individualizma po pravilu dolaze iz kolektivnog okvira koji računa na svoju brojčanu nadmoć, što ukazuje da je njihovo protivljenje konsocijaciji kao rudimentarno nacionalističkom konceptu i samo prožeto duhom nacionalizma, istina, kriptičnim i pervertiranim, odnosno da oni u građanskom individualizmu vide alternativni put za stizanje do ciljeva koji nisu mogli biti ostvareni kroz zakašnjeli nacionalni preporod i rat.
Sve ovo znači da rješenje problema podijeljenih društava ne leži u dihotomiji konsocijacija – građansko društvo, već se do njega stiže promjenom paradigmi i vrijednosnih struktura. To je, međutim, dugotrajan proces, izuzev u revolucijama, i zahtijeva, kao nužnu pretpostavku, upotrebu artikulisanog jezika koji neće zamagljivati pojmove emocijama i propagandnim slikama jer je jedino takav jezik dovoljno potentan da demistifikuje kanonizovanu mitomaniju i tabue te da izgradi podnošljiv i funkcionalan odnos između nacionalnog i građanskog. Avaj, takav jezik, kao i mišljenje, javlja se isključivo na marginama društva zbog čega i samo razumijevanje problema, a kamoli njegovo rješavanje, ostaju nemogućnost.
Da stvar bude još sumanutija i još nerješivija, i pobornici konsocijacije i pobornici građanskog društva svoje ideje nude kao puteve kojima će se doći do idealnih rješenja a pozivanje na idealna rješenja u politici uvijek je znak ludila ili prevare, jer je idealno statično a politika i društvo su dinamični pa stoga rješenja moraju biti dinamična i adaptivna.
Ukoliko bi se desilo čudo i društvo krenulo putem samoprosvjećivanja i emancipacije, a njegove elite mu postale saborci u obračunu sa pogrešno i nakaradno shvaćenim pojmovima nacije i građanina te u obračunu sa nakaradnom i malignom mitomanijom koja sadašnjost zaslužuje u ime prošlosti, tada bi i konsocijacijski model postao funkcionalan, kao i onaj građanski, jer bi u njima uloge i granice kolektivnog i individualnog, odnosno nacionalnog i građanskog, postale jasnije. Ovako, sa nacijom koja je rob istorijskih trauma i sa građaninom koji je rob infantilnih i utopijskih projekcija, te sa elitama lišenim svijesti o odgovornosti i o ideji javnog dobra, najviše čemu se to društvo ima nadati jeste status quo. Alternativa tome, za društvo koje ne želi i ne umije da učestvuje u oblikovanju vlastite budućnosti jeste ponavljanje prošlosti.
Elis Bektaš: Tužna i nadasve istinita pripovest o zlatokosom dečaku Ernstu Hajnesu
Za kraj, kao uslovni zaključak, konsocijacija je kao tehne i kao funkcionalni model prihvatljiva jer u tako shvaćenoj konsocijaciji može stasati i građanska svijest, ali se konsocijaciji kao idealnom i konačnom rješenju valja opirati zato što tako shvaćena konsocijacija društvo pretvara u makabristički festival u kom leš nacije pleše sa lešom građanina. No da bi konsocijacija postala tehne i funkcionalni model, preduslov je da društvo, a pogotovo njegove elite, ovladaju pojmovnim sadržajima i mišljenjem. A to se, da se ne lažemo, neće desiti.
