Piše: Denis Švrakić
Izbijanjem Oktobarske revolucije i vrtložnog građanskog rata 1917. godine, više od dva miliona ljudi napustilo je Rusiju, nošeni silinom izgnanstva koje će obilježiti čitavo stoljeće. Prvi talas izbjeglica, predvođen generalom Petrom Nikolajevičem Vrangelom, stigao je na tlo Kraljevine SHS krajem 1919. godine. U njegovoj pratnji nalazili su se uglednici iz svih sfera tadašnjeg ruskog društva: Mihail Vladimirovič Rodzjanko, bivši predsjednik Državne dume, čitav Sveti Sinod Ruske pravoslavne crkve u egzilu s mitropolitom Antonijem na čelu, general Mihail Aleksejev, načelnik Glavnog štaba carske armije, kao i brojni drugi visoki dostojanstvenici.
Procjenjuje se da je oko 60.000 bjelogardejaca i njihovih porodica našlo utočište na tlu rojalističke Jugoslavije, države izrazito antiboljševičkog opredjeljenja.
Već 1920. godine, odlukom regenta Aleksandra Karađorđevića, formirana je posebna državna komisija zadužena za prihvat i zbrinjavanje ovih prognanika. Među njima su se našle stotine izuzetnih pojedinaca – akademika, umjetnika, ljekara, inženjera i arhitekata – čiji je dolazak snažno obilježio intelektualni i kulturni krajolik nove države. Vrijedi istaknuti da su Rusi u to vrijeme činili gotovo četvrtinu nastavnog kadra Beogradskog univerziteta, dok je na fakultetima poput medicinskog njihov udio premašivao polovinu. Na temeljima njihovog znanja i predanosti podignute su ključne institucije poput interne klinike Medicinskog fakulteta u Beogradu, dok je rusko stvaralaštvo prožimalo umjetničku scenu – od baleta i opere u Narodnom pozorištu u Beogradu do baletnih trupa u Zagrebu.
Među istaknutim stvaraocima koji su ostavili neizbrisiv trag u oblikovanju novog urbanog identiteta jugoslovenskih gradova ističe se i znameniti arhitekta Nikolaj Petrovič Krasnov – majstor monumentalnog stila i autor reprezentativnih zdanja poput današnje zgrade Vlade Srbije, Ministarstva spoljnih poslova i Kraljevskog dvora na Dedinju. Prije nego što ga je sudbina izbjeglice odvela sa rodnog tla, Krasnov je projektovao čuvenu palatu Livadija na Krimu, mjesto gdje će nekoliko decenija docnije Staljin, Ruzvelt i Čerčil urezati novi poredak u izranjavano meso istorije, tokom Jaltske konferencije. Njegova arhitektura ne svjedoči samo o majstorstvu forme, već i o onome što je Dostojevski smatrao najuzvišenijim zadatkom duha – u vremenu pada i nihilizma pronalazak unutrašnjeg stuba smisla i dostojanstva.
U Dubrovniku su ruski emigranti dali nemjerljiv doprinos kulturnom životu grada: osnovali su savremeno pozorište, zatim biblioteku koja je, zahvaljujući njihovom entuzijazmu i prilozima, ubrzo okupila impozantnu zbirku od nekoliko hiljada naslova na ruskom jeziku, te podigli vilu Šeherzadu – danas arhitektonsku ikonu u raskošnom orijentalnom stilu. Kako mi je jedne prilike povjerila Ines Sabalić, bijeli Rusi su prema Splitu gajili poseban, gotovo eteričan odnos. Među njima je bio i otac dragocjenog pozorišnog kritičara i hroničara grada pod Marjanom, Anatolija Kudrjavceva, koji će 1985. godine objaviti možda i najljepšu biografiju jednog južnoslovenskog grada, Vječni Split. U Zagrebu je Ivan Plotnikov postao prvi profesor fizike i fizičke hemije na Višoj tehničkoj školi, dok je Sergej Saltinkov, kao vanredni profesor, stao na čelo Patološko-anatomskog instituta pri Medicinskom fakultetu. Hemičar Eugen Cerkovnikov utemeljio je Zavod za organsku hemiju i biohemiju, a epidemiolog Niktopolion Černozubov predvodio je epidemiološki odsjek Higijenskog zavoda sa Školom narodnog zdravlja – učvrstivši tako prisustvo ruske stručnosti u temeljnim institucijama zdravstvenog sistema.
Posebno poglavlje u bogatom mozaiku ruskog izbjeglištva zauzima Prvi ruski kadetski korpus “Veliki vojvoda Konstantin Konstantinovič”, vojno-pedagoška institucija od ključnog značaja za formiranje mladih potomaka carske Rusije u egzilu. U razdoblju između 1920. i 1940. godine, ovaj korpus u Kraljevini Jugoslaviji nije bio tek škola, nego i utočište duha, gdje su se njegovali ideali viteštva, odanosti i visoke kulture – oni isti ideali o kojima Šatov u Dostojevskijevim Zlim dusima sanja kao o obnovi “čiste ruske ideje”.
U martu 1920. godine, u kasarnu Kralj Petar I Oslobodilac u Sarajevu pristiglo je 263 kadeta i četrdeset članova osoblja – pretežno učitelja i profesora ruskog korpusa osnovanog na Krimu. Tokom 1925. pridružilo im se još trideset i pet kadeta, ovoga puta iz dalekog Šangaja. Na čelu ove institucije stajao je general-pukovnik Boris Viktorovič Adamovič.
Korpus je predstavljao sintezu iskustava brojnih ruskih vojnih škola: kijevske, odeske, polocke, poltavske, vladikavkaške, donske, sibirske i habarovske tradicije. Bio je to prvi korpus takve vrste izvan granica Rusije, ali i posljednji čuvar vojno-pedagoškog naslijeđa carske epohe, smješten u Sarajevu sve do 1929. godine, kada se preselio u Belu Crkvu.
U istom periodu, stotine ruskih porodica, koje su prethodno utočište potražile u Turskoj, bile su prisiljene napustiti tu zemlju nakon sporazuma između Kemala Ataturka i boljševičkih vlasti o prisilnoj repatrijaciji. Novi egzodus poveo ih je ka Bugarskoj, a odatle ka Jugoslaviji. Mnoge od tih porodica, pristigle u Sarajevo preko primorskih gradova, unosile su u grad ne samo svoju nostalgiju, već i blistavi intelektualni kapital.
Tako će Aleksandar Vasiljevič Solovjev postati dekan Pravnog fakulteta u Sarajevu nakon raskida Tita i Staljina, dok će Vladimir Pavlovič Zagorodnjuk oblikovati skulpturalne reljefe Državne hipotekarne banke, današnje Centralne banke BiH. Sarajevska ruska zajednica razvijala je bogat društveni i kulturni život: osnovana je pučka biblioteka u blizini današnjeg vatrogasnog doma, ogranak Ruske matice na Marindvoru, ruski Crveni krst, kao i brojne umjetničke sekcije i sportske klubove, među kojima se izdvajao ruski Soko.
Kroz Banjaluku su u Sarajevo pristizale i ugledne ličnosti: član nekadašnje ruske Dume Artemij Solomonovič Isejev, kompozitor Rafail Jeronimovič Arneri te slikar Fjodor Nikitovič Sahno, obogaćujući grad slojevima znanja, muzike i vizuelne imaginacije.
Ruska pravoslavna crkva Svetog kneza Aleksandra Nevskog bila je organizovana kao crkvena jedinica Ruske zagranične crkve, a nakon odlaska Kadetskog korpusa 1929. godine, sarajevski Rusi su osnovali novu parohiju i kućnu crkvu u Despićevoj ulici br. 6, pod rukovodstvom protojereja Alekseja Križka. Sudbina će htjeti da upravo u istoj ulici, na broju 8, svoje sjedište ima ruski izviđački odred.
Jedne večeri, dok sam bez određenog cilja lutao starim digitalnim lavirintima, naišao sam na jednu korespondenciju, bolje reći: na tihi, nenametljivi trag jedne davno zamrznute uspomene. Bila je to korespondencija između nekadašnjeg izviđača, Rostislava Polčaninova, i jednog sarajevskog entuzijaste izviđaštva, neumornog blogera koji je prikupljao zrnca prošlosti iz rukavaca vremena.
Polčaninov – prezime koje svojim prizvukom priziva čitav jedan svijet nekadašnjeg ruskog plemstva, izgnanog i razasutog po svijetu – javio se iz Njujorka, u poznim godinama svoga života. Rođen 1919. godine u Sankt Petersburgu, temeljnom simbolu carske Rusije, kako je zapisao Vladimir Vejdle, gradu kojem je Petar Veliki podario nadmoćnu snagu svoje ličnosti. Sudbina je Polčaninova izvela iz te stara prestonice kojoj su konzervativni intelektualci kakvi su bili Žukovski i Pogodin često davali prednost nad Moskvom, te „nosila kao suvu drenovinu po vodi“. Njegova je biografija istovremeno roman egzila i memoar izviđačkog entuzijazma: od sabirnih logora u Istanbulu i izbjegličkih stanica u Njemačkoj, do mirnijih godina provedenih u Sarajevu, u Kraljevini Jugoslaviji, gdje je kao dvanaestogodišnjak pristupio ruskom izviđačkom odredu.
U jednom od svojih pisama, Polčaninov piše: “Volim naše šeher Sarajevo“. Ništa nije banalno u toj izjavi, iako bi površnom čitaocu mogla zazvučati sentimentalno. Naprotiv, u toj rečenici ima nečeg što priziva daleku prošlost, ono neuhvatljivo, a prisutno, što se zadržava u jeziku onih koji su otišli s ognjišta, ali iznutra nikada nisu napustili dom. Bio je to vapaj čovjeka koji je, iz velike udaljenosti, glasom sačuvanim u gramatičkom jeziku prizivao prijateljstvo – tiho, postojano, gotovo zaboravljeno, kao trajnu vrijednost jednog dražesnog, ali smrtno ozbiljnog djetinjstva.
Posebno me dirnula njegova molba: nije pisao radi nostalgije, već da bi, nakon mnogo decenija, pronašao porodicu svoga nekadašnjeg druga – Malika Mulića. Taj Mulić, za kojeg sam u početku mislio da je parabolska figura, neko koga je izrodila literarna potreba za simetrijom sjećanja, pokazao se kao stvarna, kompleksna ličnost: dio ruskog izviđačkog kruga u Sarajevu, govornik ruskog jezika, kasnije profesor klasičnih jezika u sarajevskoj Prvoj gimnaziji, a potom i univerzitetski profesor rusistike u Zagrebu. Umro je, vele, za pisaćom mašinom, kao što je i priličilo čovjeku koji je cijeli život proveo u službi jezika.
Ono što me takođe raznježilo bila je spoznaja da su ti ruski izviđači – djeca prognanih, potomci onih koje je Oktobarska revolucija istrgla iz korijena – ne samo pronašli svoje mjesto u lokalnoj zajednici, već su s nevjerovatnom posvećenošću njegovali duh samopomoći i udruživanja. Sami su osnivali izviđačke odrede, prvo u Sarajevu, a potom, u vihoru novog izbjeglištva, i u poslijeratnim emigrantskim krugovima Njemačke i Sjeverne Amerike. Čak i kao prognanici, pristupali su svijetu naivno: nisu tražili ništa osim prilike da ostanu ljudi među ljudima, djeca među djecom – nalik Aleksandru III.
Aleksandar III njegovao je sklonost ka skromnom životu u seoskom ambijentu, daleko od dvorskog sjaja i ceremonijalne rutine. Prikazivan je kako u praskozorje cijepa drva u Gatčini, odjeven u kariranu rusku košulju i čizme, dok se bez zadrške igra s djecom i životinjama – kao car istkán od iste grube tkanine kao i većina njegovih podanika. Poput Petra Velikog, demonstrativno se udaljavao od ustajale kulture aristokratske elite, ali ne kroz stvaranje novog kulturnog obrasca, već kroz tiho povlačenje i identifikaciju s običnim čovjekom. Njegova otvorena netrpeljivost prema konvencijama dvorskog protokola predstavljala je suzdržan, ali jasan oblik negacije vrijednosti prestonice. “Ne voleći spoljašnji sjaj, suvišan luksuz i zasljepljujući raskoš, pokojni suveren nije stanovao u Velikoj Zimskoj palati”, zapisao je, nakon njegove smrti, kolumnista Moskovskie Vedomosti.
U toj tišini povlačenja, u tom odbijanju pompeznosti i traženju smisla u jednostavnom, nazire se ista linija koja povezuje carevu osamu sa sudbinama onih bez prestola, bez doma – ali s dostojanstvom. Stoga, prepiska koju sam otkrio priziva onu poznatu misao koja se pripisuje Hani Arent a koja kazuje da je izbjeglica onaj koji još jedino ima pravo da bude čovjek. Polčaninov i njegovi izviđački saborci, bez otadžbine, bez stalne adrese, nisu prestali da stvaraju male zajednice smisla, reda, discipline i drugarstva – izviđačke jedinice kao mikrosvjetove časti i odgovornosti.
Napusti Krajinu, napusti Sarajevo, napusti Kosovo… napusti Vladu CG?
Ono što ovoj zaboravljenoj korespondenciji daje posebnu težinu nije tragika ispovijesti, već postojanost jednog tihog kontinuiteta: starac, u desetoj deceniji života, pokušava uspostaviti vezu s porodicom davnog prijatelja, ne da bi ispravljao tok istorije, već da bi, makar tintom na hartiji, još jednom dotakao ono što je ostalo netaknuto vremenom – čisto, neiskvareno, razigrano, utopijsko. Taj gest potrage djeluje poput stranice iščupane iz kakvog ruskog romana: iskren, ponizan, a opet duboko prožet duhovnom snagom.
Uostalom, i sâm čin održavanja veze s Ešrefom Smajevićem, starješinom sarajevskog odreda izviđača Mlada Bosna, poznatim pod nom de guerre Sivi vuk, kao i s Dankom Oblakom, jednim od utemeljitelja poslijeratnog jugoslovenskog izviđaštva, govori o nekoj Polčaninovoj upornosti duha. O toj neugasivoj potrebi da se, gdje god da te sudbina baci, makar na kratko obnovi ono što je nekoć bilo tvoje pleme.
U pismima Rostislava Polčaninova borba protiv zaborava odvija se tiho, bez parola i bez patosa – u jednom skromnom “volim naše šeher Sarajevo“ i u jednostavnoj molbi da mu se javi neko iz porodice Malika Mulića.
Zato moje otkriće nije bilo tek usputna stvar, već diskretni i istrajni podsjetnik da istorija ne obitava u udžbenicima, već u jeziku sjećanja – u rečenicama koje, premda putuju godinama, stižu bez kašnjenja, kao da nikada nisu ni bile na čekanju.
Prema popisu iz 1931. godine, u Sarajevu je živjelo 616 Rusa.
