Piše: Elis Bektaš
Svirepo ubistvo Aldine Jahić u Mostaru, koje je ubica Anis Kalajdžić dugo planirao i pripremao, osvijetlilo je jednu manjkavost u legislativnom okviru koja se mora što hitnije otkloniti. Apeli da se nasilje i proganjanje prijavljuje čim se uoče, zahtjevi za većim brojem sigurnih kuća i funkcionalnijim aparatom za socijalni rad, prijedlozi da se povećaju predviđene kazne za nasilnike, zlostavljače i ubice… ništa od toga neće imati potreban efekat ukoliko zakonodavac ne obaveže tužilaštva i sudove na ekspeditivnost u postupanju i ukoliko im ne ograniči vrijeme za podizanje optužnice i pokretanje sudskog procesa.
Anisa Kalajdžića bivša je djevojka još u januaru ove godine prijavila za nasilničko ponašanje a policija je na osnovu prikupljenih saznanja predala prijavu nadležnom tužilaštvu. No tužilaštvo je optužnicu podiglo tek u maju, da bi nadležni sud prvo ročište zakazao tek za kraj ovog novembra. U međuvremenu je Kalajdžić nastavio sa proganjanjem žena, prema nekim saznanjima u vrijeme dok je radio na benzinskoj pumpi sa kreditnih kartica kojima su žene plaćale gorivo bilježio je njihova imena i poslije ih pretraživao po društvenim mrežama, a u posljednje se vrijeme otvoreno po Mostaru raspitivao gdje može nabaviti pištolj na crnom tržištu.
Na kraju ga je i uspio nabaviti a potom njime usmrtiti djevojku s kojom je bio u kratkotrajnoj vezi i koja se već nakon par susreta počela sklanjati od njega i izbjegavati ga, pa je čak i otkazala stan u Mostaru i planirala povratak u Sarajevo ali ostvarenje tog plana, nažalost, nije dočekala.
Zbog svega toga, a imajući u vidu i ranije slučajeve zlostavljanja, nasilništva i proganjanja koji su tragično okončani, te činjenicu da je u posljednje vrijeme sve više takvih krivičnih djela, zakonodavac bez okolišanja mora što hitnije da donese izmjene u legislativi kojima će se tužilaštva obavezati da im takvi slučajevi budu apsolutni prioritet a sudovi da podignutu optužnicu takođe tretiraju kao apsolutni prioritet, odnosno da od trenutka prijave krivičnog djela policiji do početka suđenja ne smije proći više od mjesec dana tokom kojih se osumnjičenom/optuženom licu moraju izreći odgovarajuće mjere zabrane ili čak odrediti pritvor, u zavisnosti od intenziteta krivičnog djela.
Pored toga, zakonodavac mora predvidjeti da se lica osuđena za takva krivična djela tokom izdržavanja zatvorske kazne podvrgnu detaljnim psihološkim i psihijatrijskim pretragama a na osnovu njih i intenzivnoj terapiji, jer je tu po pravilu riječ o licima sa psihopatskim i sociopatskim poremećajima, uslijed čega uobičajena zatvorska kazna, svedena na izolaciju kriminalca od društva i na koristan rad, jednostavno ne može ispuniti svoju preodgojnu svrhu.
Tek sa takvim izmjenama i dopunama zakona, koje u stopu mora pratiti dodatna obuka tužilaca i sudija, i ostale mjere i aktivnosti na suzbijanju nasilja, zlostavljanja i proganjanja biće u stanju da pruže očekivane rezultate.
Ta potreba za navedenim izmjenama i dopunama zakonskih akata ne odnosi se samo na Bosnu i Hercegovinu, već i na Crnu Goru i Srbiju. Ne znam kakvo je stanje u Hrvatskoj, ali ona je već godinama članica EU i svoje zakone usklađuje sa legislativom unije, tako da to ne treba biti predmet ovog teksta.
Usvajanje ovog prijedloga, za kog ću se lično postarati da dođe na adrese onih koji su pozvani da parlamentima predlažu zakone, predstavlja razdjelnicu između civilizacije i divlje horde i nijedan parlamentarni politički subjekt, dakle stranka ili zastupnik, neće moći ponuditi nikakvo opravdanje za sebe i nikakav dokaz da nije prenosilac društvene kuge i strvinar društva ukoliko se maksimalno i hitno ne angažuje na sprovođenju ovog prijedloga u djelo odnosno ukoliko bude glasao protiv njega ili bude uzdržan.
A ukoliko zakonodavci ostanu gluhi i nijemi na ovaj prijedlog, ovdašnja će društva veoma brzo početi da izgledaju kao preslike distopijskih zajednica iz Pobješnjelog Maksa, Ratnika podzemlja i iz filma Bijeg iz Njujorka. To su, da dodam, društva koja više nemaju potrebu za zakonodavcima.
