Piše: Marko Kentera, bivši direktor i dugogodišnji selektor festivala Grad teatar
U našim kućama, od Boke do Durmitora, postoji tiha geografija osjećanja: kuhinja kao oltar, prag kao granica svijeta, i majčina soba kao toplo jezgro gravitacije. Tamo gdje more ispire stepeništa, a planina presjeca vjetar, sin i majka žive u vezi koja je starija od zakona i mudrija od svijeta. Nije to samo porodični okvir, nego pejzaž duše: običaj, navika, zavjet — i, s vremena na vrijeme, nevidljiva brava.
Napolitanska poslovica kaže: „Ko ima majku, ne zna koliko je bogat.“ Mi to često shvatimo tek kad bankrot bude nenadoknadiv. Dotad se podrazumijeva: tanjir uvijek pun, vrata uvijek otključana, glas uvijek „budan“ u ponoć, da provjeri jesi li stigao.
Kod nas se kaže da „majka nema zamjenicu“ – i zaista, nijedna riječ je ne dostiže, samo je imenuje. U primorskim, ali i svim plemenskim krajevima, majka je centralna tačka porodične orbite. Sinovi, i kad porastu, ponekad ostaju dječaci u njenom krilu: pažljivi, brižni, odgovorni – ali odloženi. Život čeka u predsoblju: brak, svoju kuću, novu porodicu. Čeka, jer i ona čeka. Ona ne zna da pusti, on ne zna da ode. Ljubav grli, ali ponekad i stegne.
U studijama o roditeljstvu u južnoj Italiji, čiji su običaji vrlo slični crnogorsko-plemenskim, majke opisuju dobru brigu kao ravnotežu ljubavi i kontrole. Disciplinu ne isključuju, ali je obavijaju pogledom punim razumijevanja. U Crnoj Gori nije drugačije. Crna Gora je ista ona zemlja u kojoj je prisutan fatalni sindrom „druge ćerke“.
Prvu ćerku nekako prihvate, ali druga – ako porodica nema sina – već je nešto što roditelji, na mnogim mjestima, još uvijek teško mogu da prihvate. Mama je odlučila šta misli o djeci onog dana kad su rođena, i zaista nema nebeske sile koja to može da promijeni. Kako je to veličanstveno i jedinstveno u prirodi! Majka ljubi da prestane da boli – fenomenalno i potpuno neobjašnjivo… Život ne dolazi s priručnikom i uputstvima „kako“ – život dolazi s majkom.
„Majka je jedina osoba na svijetu koja vas voli i prije nego što vas upozna,“ rekao je Stiv Džobs. I jeste. Ali kad ta ljubav ne zna da se povuče – postaje previše. Kada se svaka odluka prelama kroz pitanje: „Šta će majka reći?“, tada sin ne bira – nego se opravdava. Ne sanja – nego balansira. Ne gradi – nego održava mir. To steljanje je rijetko grubo. Češće je od svile. Ne izgovori zabranu, nego očekivanje. Ne traži žrtvu, ali je pretpostavi. Sin tada ne bira – opravdava. Ne gradi – održava mir. I dok štiti majku od usamljenosti, ne primjećuje kako njena usamljenost štiti njega od sopstvenog koraka. Nije teret samo na sinovljevim plećima – snosi ga i majka. Na Balkanu se udovice i dalje prečesto uče skromnosti koja je zapravo odustajanje. „Ne priliči“ ponovo voljeti, ponovo započeti, ponovo se nasmijati punim plućima. Djeca, nenamjerno, postaju čuvari tog nježnog zatvora: neka ostane „samo majka“ – čista, posvećena i sama. A majka je, prije svega, živo biće: žena, duša, srce koje smije da zatreperi. Nije svetost u odustajanju, nego u istini.
Ivo Andrić, najveći srpski pisac, zapisao je da su naše majke najtužnije: „Vole kad im je teško, kad je drugima teško, i kad su djeca kriva; a kad djeca odu – ostanu prazne, i ćute.“ To ćutanje je najčešći jezik ove veze. U tom tihom jeziku odrasta navika da se ne pita: „A šta ona želi?“ Jer pitanje traži odgovor, a odgovor nudi promjenu.
Pitanje koje se pred nas u zamršenim porodičnim odnosima plemenskog svijeta Crne Gore je šta sve gubimo pokušavajući sačuvati ono što je trebalo pustiti?
Sin gubi hrabrost da formira svoj dom. Majka gubi šansu da ponovo bude žena, a ne samo titula. Porodica gubi prostranost u koju može da stane tuđa radost, ne samo vlastita briga.
Crna Gora je često matrijarhat pod maskom patrijarhata. Slavimo majku, a sputavamo je. Čuvamo sina, a ograničavamo ga. Kažemo: „Porodica je sve“, a zaboravljamo da porodica bez slobode prestaje da bude dom.
Istina je i ova: u našem pravoslavnom osjećanju svijeta, Bog stvara ljude, a majka rađa – i u tom smislu ona je najsličnije biće Bogu.
Veza između majke i sina jeste najnježnija i najčistija emocija koju čovjek može da doživi.
Zato joj nikad nije dovoljno poštovanja. Ali najdublje poštovanje nije stakleno zvono.
Najdublje poštovanje je povjerenje: da će sin umijeti da ode bez izdaje, i da će majka smijeti da voli bez izvinjenja.
Da bismo to postigli, treba promijeniti male navike:
Umjesto „Kad ćeš?“, pitati „Kako si?“ – i majku i sina.
Umjesto „Ne priliči“, reći „Priliči ti sreća“.
Umjesto tišine koja pritiska, birati razgovor koji oslobađa.
Umjesto kontrole – povjerenje; umjesto dugovanja – zahvalnost.
Nekad je dovoljno izreći:
„Mama, volim te – i idem.“
I drugo, jednako važno:
„Sine, volim te – i pustiću te.“
Dvije rečenice koje otključavaju vrata u oba smjera. Jer ljubav nije lanac; ona je vjetar pod krilima. Ne sputava – nego nosi. Ne veže – nego vodi.
Ko ima majku – zaista je bogat.
A ko ima majku koja ga je naučila da poljeti, i koja je i sama smjela opet da poljeti – taj je dvostruko blagoslovljen.
U toj visini ljubav ne gubi toplinu; dobija horizont.
I tek tada, sin postaje čovjek, majka postaje srećna, a dom napokon postaje – slobodan.
Izvor: IN4S
