Piše: Vladika Grigorije
Dok je 15. mart u ostalim evropskim prestonicama proticao uglavnom ležerno, u znaku nastupajućeg proljeća, u Beogradu se odvijao najveći protest u novijoj srpskoj istoriji. Taj dan će, uprkos pokušaju da se to osujeti, ostati prije svega upamćen po cvjetanju optimizma i nade te uspostavljanju jedinstva kakvo Srbija nije doživjela decenijama unazad.
Iz višegodišnje duhovne i moralne obamrlosti naciju su probudile studentska odlučnost i energija. Sloga i ujedinjenost naroda, do prije nekoliko mjeseci gotovo nezamislive, postale su stvarnost koju taj narod trenutno živi. Upravo je u tome zasluga studenata nemjerljiva. Oni su tokom prethodna četiri mjeseca, u vrijeme protesta započetih iz dobro poznatih razloga, korak po korak, uspostavljali jedinstvo i slogu među građanima Srbije. Svojom zdravom i odvažnom energijom uspjeli su zaraziti i pokrenuti gotovo sve oko sebe.
Ta energija je počela da se preliva kroz njihove riječi, djela i marševe, dopirući, čini se, do najudaljenijih dijelova zemlje, čak i do srca onih koji su odavno skliznuli u defetizam i izgubili nadu u mogućnost promjena. Studentska požrtvovanost i humanost udahnule su život mentalno iznurenoj naciji, koju su, kao kakav zgaženi cvijet, studenti uzeli u svoje ruke, pomilovali, oživjeli i ponijeli na krilima svoje istrajnosti i humanosti.
Mladi više ne pristaju na to da im bilo ko ugrožava i uskraćuje elementarna ljudska prava
Njihova generacija doskora je etiketirana kao nezainteresovana za ozbiljan rad, nespremna za žrtvu, isuviše zavisna od društvenih mreža. O njima se, dakle, pretežno govorilo kao o mladima od kojih se ne očekuje mnogo. Rođeni, na sreću, u poslijeratnim godinama, uspjeli su izbjeći neke životne okolnosti koje mi nismo, ali ih, nažalost, nije uspio zaobići teret odrastanja u sredini obremenjenoj nestabilnim ekonomskim i političkim okolnostima.
U jednom se, ipak, dosta razlikuju od svojih roditelja i svih nas starijih – oni više ne pristaju na to da bilo ko ugrožava i uskraćuje elementarna ljudska prava, a iznad svega pravo na život. Sjetimo se samo kako su studentski protesti započeli: kao vid njihovog nepristajanja na neodgovornost vlasti, na nepravdu i nesprovođenje vladavine prava. To je jedan od glavnih razloga zašto je ova generacija, koju su stariji i iskusniji donedavno potcjenjivali, postala najveća snaga i adut cijele nacije u borbi ne samo za svoja već i za prava svih drugih građana, između ostalog i onih koji više nemaju mogućnost da se zauzmu za sebe.
Vladika Grigorije: Srbi na Kosovu za mene su zalog, seme za budućnost
Vjerovatno je u svemu tome značajnu ulogu odigrala i činjenica da su tokom svog odrastanja pred sobom imali primjer društvene pasivnosti svojih roditelja i iz nje proistekle rezignacije, koji nesumnjivo nisu željeli da slijede.
Šta su to studenti pokazali tokom četvoromjesečnih blokada i protesta? Prije svega, kolektivno saosjećanje. Ono našem narodu nije strano, ali je nerijetko, uslijed svakodnevnih životnih borbi, zatomljeno i potisnuto.
Požrtvovanje. Pokazali su jedan drugačiji vid zalaganja i borbe za opšta prava, odlučne i promišljeno vođene, ali u kojoj bez zadrške daju sve od sebe kako bi postigli cilj. Oni, ne čineći od sebe žrtvu, pokazuju najveći stepen požrtvovanosti kojem u novijoj srpskoj istoriji svjedočimo. Konkretno djelovanje i akcija. Oni ne sjede i ne lamentiraju nad svojom sudbinom, već svoje nezadovoljstvo stanjem u državi izražavaju preduzimanjem konkretnih koraka i djela.
Pametniji ne popušta, pametniji se organizuje
Odlučnost i promišljenost. Imaju jasan cilj i zahtjeve prema državnim institucijama, od kojih ne odustaju, ali tu borbu vode mudro i, kako se do sada pokazalo, bez naglih i ishitrenih odluka.
Istrajnost i strpljenje. Svjesni su da ništa ne može preko noći biti riješeno, pogotovo ne u državi u kojoj je vladavina prava opstruisana decenijama unazad.
Jasnoća i artikulisanost riječi i djela. Vrlo su jasno, precizno i nedvosmisleno formulisali svoje zahtjeve, a na pokušaj da se ti zahtjevi osujete odgovaraju jednako jasno i precizno.
Časnost, moralnost i politička nepotkupljivost. One su u tolikoj mjeri dominantne i izražene kod studenata da oni koji ove uzvišene vrline ne posjeduju ne mogu da povjeruju da nečiji motivi za borbu mogu biti tako časni i uzvišeni.
Vladika Grigorije: Srbi na Kosovu za mene su zalog, seme za budućnost
Na koncu, ali ne manje važno, organizovanost i odgovornost. Na stepenu organizacije blokada i protesta mogli bi da im pozavide i mnogo stariji i iskusniji od njih. U jednom trenutku su, nakon protesta održanog 15. marta, na svojim društvenim mrežama napisali: „Pametniji ne popušta, pametniji se organizuje“.
I zaista je, kako smo do sada imali prilike da vidimo, sve pažljivo isplanirano, od toga ko može, na osnovu testa fizičke izdržljivosti, da učestvuje u marševima pa sve do visokog stepena obezbjeđenja samih protesta i marševa. Za sve to vrijeme, studenti nijednog trenutka ne gube iz vida da snose odgovornost ne samo za sopstvene živote, već i za živote svih građana koji im bezrezervno vjeruju.
U svojoj istrajnosti, požrtvovanosti i jedinstvu studenti djeluju kao jedan um i jedno tijelo. Ne ističu pojedince u prvi plan, nemaju vođe. Njihovi plenumi funkcionišu po principu neposredne demokratije i do sada, ako ga je i bilo, u javnost nije dospio nijedan incident o međusobnom nesalaganju ili nemogućnosti usaglašavanja, što je iznimno rijetko, ako uopšte postoji, u jednom takvom masovnom obliku društvenog organizovanja.
Oni nas svojim djelima podsjećaju na savremene oslobodioce svog naroda koji ulaze u gradove krvavih stopala, punih žuljeva, nakon višednevnih pješačenja. Iako su njihove noge izranjavane i tijela iscrpljena, to ih ne sprečava da dijele ljubav, zagrljaje i hranu sa sunarodnicima koji ih oduševljeno pozdravljaju na njihovim marševima.
Da bi mladi ostali u Srbiji, uz svoj narod, i on mora da se menja nabolje
Zato nije neobično što vidimo i jednu, na prvi pogled, paradoksalnu situaciju: stariji ih, među kojima i njihovi roditelji, slušaju i slijede opijeni njihovom energijom i voljom i svjesni da u njihove mlade ruke mogu, s potpunim povjerenjem, da polože i svoj život ukoliko to ustreba.
Nije naodmet pomenuti da generacije njihovih roditelja nerijetko nisu imale drugi izbor nego da ostanu u svojoj zemlji, bez obzira na političke i ekonomske neprilike, ratove i sankcije. Generacija sadašnjih studenata ima priliku da ode iz svoje zemlje, da studira ili radi u inostranstvu, što su neki od njih već učinili. Međutim, uprkos mogućnosti izbora, većina njih je ostala u domovini i sada se bori za njenu budućnost. To je, za mene, istinski patriotizam.
Vladika Grigorije: Srbi na Kosovu za mene su zalog, seme za budućnost
Da bi ostali u svojoj zemlji, uz svoj narod, taj narod mora da se mijenja nabolje. Ta promjena mora biti korjenita jer u suprotnom bi se moglo desiti da ti mladi ljudi, ipak, odu dalje, u svijet, i da svoju pamet i energiju stave na raspolaganje onima koji će ih možda bolje cijeniti.
Srbija je protekla četiri mjeseca postala zemlja izraženih suprotnosti između vrlo opipljivog dobra i jednako opipljivog zla. Dobro i zlo postoje zajedno u svijetu, ali njihova sinteza, kako je to davno primijetio Florovski, nije moguća. Dobro ipak ima jednu moć koju ne smijemo potcijeniti, ono ima snagu da, kad-tad, nadjača i nadglasa zlo. Pod reflektorima studentskog djelovanja, sve zlo, kal i mulj u našoj zemlji izbili su na površinu. Studenti su postali potpuni kontrast i antipod ne samo zlu i trenutnim društvenim i političkim prilikama u Srbiji, već i u čitavom svijetu. Oni su kao cvijet raskošne ljepote izrastao usred pustinje. Od cvijeta naše mladosti ne bismo ipak smjeli očekivati da svojom pojavom popravi sve ono što smo mi dužni da popravimo i da učinimo. Takvo očekivanje bi bilo nepravedno i nerealno.
Deca su pokazala da su mudrija i od roditelja i od vlastodržaca
Na kraju, šta smo to sami naučili tokom prethodna četiri mjeseca? Naučili smo da su djeca znatno mudrija i od svojih roditelja i od vlastodržaca. Da su krivci za jednu veliku tragediju uglavnom i dalje na svojim funkcijama, nekažnjeni. Da živimo u zemlji u kojoj omladina umjesto države mora da insistira na uspostavljanju vladavine prava. Naučili smo da, zapravo, živimo jednu od Domanovićevih političkih satira, koja je postala naša stvarnost. Samim tim što su ovo osvijestili kod nas, studenti su već uradili mnogo. Demonstrirali su nam, nadasve, obrazac djelovanja koji sada valja slijediti.
U konačnici, i vjerovatno najvažnije, naučili smo ne samo to da su ljubav i saosjećanje i dalje najveće vrline i životni imperativ nego i da su, uprkos svemu, još uvijek vrlo žive i moguće. Možda borba naših studenata neće promijeniti svijet, ali šta god da se desi na kraju – duboko vjerujem u to – nijedno dobro i plemenito djelo ne mogu tek tako nestati bez traga. Ako ih ljudi odbiju, prihvatiće ih, na koncu, Bog. A mi smo pak dužni da svaki dar dobrote koji nam neko daruje nastavimo dalje njegovati i širiti.
Upravo sam zbog tog njihovog dara upućenog nama počeo da vjerujem da će dobrota spasiti ovaj svijet. I još nešto, nakon toliko decenija ponovo osjećam ponos i čast što pripadam svome narodu.
Izvor: Radar
