Piše: Srđan Mršić
»Daće Gospod blagoslov,
i zemlja naša daće rod svoj.«— Psalam 85.
Otkud se u aprilu ratne devedeset četvrte, u selu Osjek iznad Ilidže, pojavio punkt za otkup živih puževa sa kućicom, ni danas ne znam. Sjećam se samo da je u nečijoj garaži stajao kantar, da je u pozadini brujala mašina za preradu i da smo mi, djeca, načuli da se poslije kiše iz zemlje može izvući novac.
Nakon blagorodnog nevremena koje je cijele noći, s petka na subotu, natapalo selo, vas trojica iz najužeg komšiluka, na tvoju ideju, iskradate se iz kuća još prije doručka i sastajete na dogovorenom mjestu. Bez mnogo priče, hitate uzbrdo ka seoskom groblju, jer se među djecom znalo da iza proljećnih pljuskova gore bude puževa.
Provlačite se kroz živicu i šiblje iznad kuća, zatim, saplićući se usput o izrovane krtičnjake i zapinjući za korov, presijecate šljivik poprijeko, a onda kraj napuštene kuće klisnete kroz rupu između istrulih parmaka, pa, onako kaljavi i zadihani, produžavate uspon i najzad izbijate pred gvozdenu ogradu pravoslavnog groblja. Uprkos šiljcima na vrhu, nekako se, s tragovima hrđe i kišnice po dlanovima i jagodicama prstiju, prebacujete na unutrašnju stranu.
Nedugo zatim, milite obodima groblja, gacajući po raskvašenoj ilovači, i pridržavate se za spomen-ploče i krakove krstača da ne biste skliznuli u kaljugu.
Cijelo prijepodne s mermernih ploča i nadgrobnih spomenika odljepljivali ste puževe, izvlačili ih skrivene među trulim vijencima, nalazili ispod opalog lišća ili spetljane u travu povaljanu od nevremena. Puževi su po crnom mermeru za sobom ostavljali sluzave, bjeličaste tragove, a vi otiske dotrajalih patika u smjesi blata i sitnog tucanika, škrto nasutog između grobnica.
„Pisma o dobrom i lepom“ Dmitrija Lihačova: Biti inteligentan u vremenu buke
Zalazite dalje, sve dublje ka središtu.
— Hajde, Đole, pređi na ovu stranu, ima ih na stotine.
— Neću, tamo su Jankovići sahranjeni.
— Pa šta? I moja je majka od Jankovića.
— Vidjeće me pokojna baba Janja šta radim.
Počinje da rominja kiša, a vi nastavljate puniti najlon-kese, sve vrijeme pazeći da među puževe ne ubacite i crvene golaće. Pojavili su se tih dana, onako golemi, mesnati, i od njih ste zazirali kao od nečeg bolesnog, stranog i ubačenog, valjda jer ste od starijih slušali da prije rata na njivama nije bilo ni puževa golaća ni krompirove zlatice i da su ih Amerikanci ubacili da vam unište usjeve. U svakom slučaju, pužari — tako ih zovete — primaju samo ove naše, domaće, s kućicom.
Pri povratku s groblja, mimo vas prolazi još nekoliko dječijih grupica koje, s vrećama, u kabanicama, rukavicama i gumenim čizmama, tek kreću da traže puževe. Vrane, krešteći iza stare kapelice, odaju i one koje ne možete vidjeti.
Sav prinos skupljen tog dana istresate iz najlon-kesa na jednu kamaru, pa ga raspoređujete u dva mrežasta džaka za krompir, koja najprije dobro vežete, a onda ih tri puta potapate u korito s vodom i svaki put strpljivo sačekate da se balončići prorijede ili sasvim prestanu izbijati na površinu, uvjereni da je to pouzdan znak da su se puževi dovoljno nagutali, a vaš tovar dobio na težini pred vaganje i otkup u obližnjoj pužari.
Na stare civare, pozajmljene s guvna, natovarili ste natopljene džakove, a onda, pridržavajući ih sa strana, oprezno se spustili niz strmi, lugovinom nasuti štalski puteljak koji je vijugao između plastova, sve do uskog, poderanog asfalta glavne seoske ulice, kojim nastavljate put prema pužari, uzbuđeni koliko i zabrinuti jer vam je iz džakova, a kroz rupe na civarama, cijelim putem curio mlaz guste, mutne tečnosti.
Književnik Enes Halilović za NIN: Malo je pravih pisaca, ali i pravih čitalaca
Punkt za otkup nalazio se u prizemnoj garaži jedne neomaltane dvospratnice. Već u dvorištu zatiče vas red kakav niste očekivali. Sjatilo se tu raznog svijeta, od poznatih seljana do nekih pridošlica iz drugih sela koje tada prvi put vidite.
Dok se vas trojica nervozno zbijate pri kraju reda i premještate s noge na nogu, pred dvorište i dalje pristižu novi sakupljači, dovlačeći puževe na traktorskim prikolicama, autoprikolicama i u otvorenim gepecima.
Od toga vam splasne i ono malo dječijeg ponosa. Mislili ste da ste donijeli ozbiljnu masu, a tu pred garažom jedva da želite i pogledati svoj ulov jer najednom izgleda jadno, zalutao u posao koji su drugi već shvatili ozbiljno.
Kad konačno dođete na red, dvojica grmalja iz garaže sadržaj vaših vreća najprije izručuju u rupičaste plastične gajbe koje služe kao sita i više puta ih dobro protresaju.
Najmanji ne ulaze ni u kakvu cijenu.
Propadaju kroz otvore i, pucajući kao kokice, lome krte ljuske pri udaru o beton. Kada završe s prosijavanjem, kače gajbe na kantar, a težina je, protiv svake vaše računice, znatno manja od one koju ste prije potapanja sami izmjerili u tvom hambaru.
— Je l’ to sve, omladino?
— To je to.
Ipak, od podozrivih pužara naposljetku izvlačite neki dinar. Za taj prvi zarađeni novac od starijih dječaka iz sela otkupljuješ nekoliko stripova s poderanim naslovnicama.
Ti stari kupusari nisu mogli da vrate ono što je nestalo iz tvoje kolekcije, ali su bar popunili djelić praznine na polici.
Danima potom, iskusniji sakupljači pričaju vam da puževe nije trebalo samo bućkati u koritu i saprati im dušu, nego ih je, kao veš, trebalo pokiseliti i ostaviti preko noći da nabreknu, jer se u protivnom samo nakratko nagutaju i uglavnom podave, a do vaganja se iz njih ocijede i voda, i sluz, i drob.
Tada sam prvi put čuo riječ: kaliranje.
