Novonastali identitet mora počivati na nekim istorijskim osnovama, stoga je bitno ograditi se od problematičnih predaka koji mogu poremetiti stubove nove ideje. Na ovaj način se dešava da istorijske ličnosti, godinama poslije njihove smrti postaju izdajnici
Jedan od čestih hobija u našem društvu je kopanje po istoriji u potrazi za izdajnicima i otpadnicima roda i države, koji su nam nerijetko krivi za trenutno stanje propasti u društvu. Čest je slučaj da su parametri, po kojima sudimo ovim istorijskim neprijateljima, skovani uz pomoć narativa koji su stvoreni mnogo poslije vremena ovih ličnosti. Na takav način se lako prepoznaju kolaboratorske i genocidne tendencije narodnih heroja i vlastodržaca. Interesantan je fokus na optužbu: „izdaje svoga roda“. Ovaj termin se koristi kao optužba i razlog za odbacivanje svega vezanog za osuđenu ličnost. To obično prolazi bez puno argumentovanja jer je ovaj grijeh sam po sebi neoprostiv i zaslužuje apsolutno brisanje iz stranica istorije. Najčestiji i najagresivniji primjeri ovih optužbi nastaju, kao po pravilu, na prostorima gdje je identitet i pitanje nacionalnosti mutna kontroverzna tema. Nejasnoća daje prostor nastanku potpuno novih verzija narodnih identiteta, skrpljenih birajući i odbacivajući djelove istorije koji nam trenutno odgovaraju. Konačno, novonastali identitet mora počivati na nekim istorijskim osnovama, stoga je bitno ograditi se od problematičnih predaka koji mogu poremetiti stubove nove ideje. Na ovaj način se dešava da istorijske ličnosti, godinama poslije njihove smrti postaju izdajnici.
Čini se da najgore prolaze ličnosti koje su umjesto junačkog jurišanja u slavnu smrt, birale da na manje glamurozan način održe svoj narod u životu. Otuda nastaje ideja da je Patrijarh Makarije Sokolović saradnik okupatora, u očima nekih političara, zato što se usudio da, uz pomoć Mehmed Paše Sokolovića (svog rođaka), obnovi Pećku patrijaršiju. Optužba za kolaboraciju je omiljeno sredstvo lokalnih revizionista, koje na lagan način može da dijeli ljude na izdajnike i heroje.
Da li je onda potrebno osuti paljbu i po Despotu Stefanu Lazareviću, koji je realističnom politikom prema Osmanskoj imperiji spasio narod, i obezbijedio šansu za život budućim srpskim pokoljenjima? Ili možda zaboraviti ime Oskara Šindlera? On je, za razliku od mnogih optuženih, zapravo sarađivao sa nacistima, pa je čak i bio član nacističke partije. Prema pomenutim parametrima, 1000 spašenih Jevreja treba staviti u drugi plan, jer je kolaboracija ipak najveći zločin. Pa ni sam Njegoš ne bi uspio pobjeći optužnicama moralnih lovaca 21. veka. Osim što je „Gorski Vijenac“ okarakterisan kao genocidno djelo, njegovo pismo Skadarskom Paši u kojem ga Njegoš naziva bratom i prijateljem, može poslužiti kao dokaz da su ličnosti koje su najzaslužnije za kulturu naroda, ponekad okupatorski saradnici. Očigledno je da je progon davnih izdajnika zanimanje koje može prolaziti samo u društvima u kojima je pitanje identiteta i prošlosti glavna opsesija svakodnevnog čovjeka. Toliko je prisutno da je često primarni motiv davanje narodnog povjerenja političarima, koji bi bez ovih tema zapravo morali da se bave realnim pitanjima od društvene koristi.
Matija Perović
