Takva ustavna država može svojim građanima garantovati verske slobode samo pod uslovom da oni sami prestanu da se zatvaraju iza barikada sopstvenih verskih zajednica, i da se više ne otuđuju jedni od drugih.

Sve supkulture, bile one verske ili ne, moraju osloboditi svoje pripadnike iz zabrana i svog čvrstog zagrljaja, i omogućiti im da u civilnom društvu jedni druge prepoznaju i priznaju kao građane iste države, kao pripadnike i predstavnike jedne iste političke zajednice. Kao građani demokratske države oni sami donose zakone koji im omogućuju da kao privatni građani jednog društva zadrže svoj kulturni i svetonazorni identitet, te da takvi različiti identiteti budu i međusobno poštovani. Novi odnos između demokratske države, civilnog društva i nezavisnih supkultura predstavlja ključ za pravilno razumevanje dvaju motiva koji bi trebalo da se međusobno upotpunjuju, a koji se, međutim, danas međusobno nadmeću. Naime, univerzalistički pristup političkog Prosvetiteljstva nipošto ne protivreči pravilno shvaćenom multikulturalizmu i njegovom senzibilitetu za partikularno.
Već države sa liberalnom vladavinom zakona garantuju versku slobodu kao jedno od temeljnih prava, što zatim omogućava da verske manjine ne zavise od stepena tolerantnosti državnih vlasti. Međutim, tek je u demokratskoj državi omogućena, u punom smislu, nepristrasna primena načela verske slobode. U pojedinačnim slučajevima, recimo kada turska zajednica u Berlinu, Kelnu ili Frankfurtu želi da izgradi vizuelno dominantne džamije, da se više ne bi molila u hramovima skrivenim u zadnjim dvorištima, manje je na delu načelo kao takvo, a više njegova pravedna primena. Do uverljivih razloga koji će odrediti šta treba a šta ne treba tolerisati može se doći samo uz pomoć dogovornog (deliberativnog) i inkluzivnog postupka demokratske izgradnje volje.
Načelo tolerancije prestaće da liči na arogantno trpljenje tek kada sukobljene strane počnu da se dogovaraju kao ravnopravne.Uvek je otvoreno pitanje, nabijeno kontroverzama, gde se nalazi ta granica koja odvaja pozitivno pravo na versku slobodu (pravo da praktikuješ sopstvenu veru), od negativne slobode (pravo da ne budeš ugrožen religijskim praksama pripadnika druge vere). Ipak, u demokratiji, oni koji su pogođeni – koliko god indirektno – i sami učestvuju u procesu odlučivanja.
Naravno, “tolerancija” nije samo pitanje donošenja i sprovođenja zakona, ona se mora praktikovati u svakodnevnom životu. Tolerancija znači da vernici, inovernici i nevernici jedni drugima dopuštaju da gaje svoja uverenja, da obavljaju praksu i praktikuju način života koji oni sami, lično, odbacuju. Ovo „dopuštanje” mora počivati na zajedničkoj osnovi uzajamnog priznanja, osnovi koja omogućava premošćavanje nespojivih ili disonantnih tonova koji ih međusobno udaljavaju. Priznanje ne treba brkati sa procenom vrednosti stranih kultura i načina života, ili odbačenih uverenja i praksi.17 Tolerancija nam je potrebna samo u odnosu na svetonazor koji smatramo pogrešnim, i u odnosu na životne navike koje nisu po našem ukusu. Priznanje ne počiva na proceni vrednosti ove ili one osobine ili dostignuća, već na svesti o pripadnosti jednoj inkluzivnoj zajednici građana koji svi imaju pođednaka prava, zajednici u kojoj svaka individua drugoj individui polaže račune za ono što u politici govori ili čini.
To je, dakako, lakše reći nego učiniti. Za ravnopravno uključivanje svih građana u civilno društvo nije dovoljna politička kultura koja vodi računa o tome da ne pobrka liberalne stavove sa pukom nezainteresovanošću. Ovo uključivanje može biti uspešno samo ako su ispunjeni i neki materijalni preduslovi – kad, između ostalog, postoji puna integracija i dopunsko obrazovanje u obdaništima, školama i visokoobrazovnim institucijama, integracija koja kompenzuje moguće socijalne hendikepe i omogućava jednake šanse za pristup tržištu rada. Međutim, za kontekst o kojem trenutno govorimo, ono što mi izgleda najvažnije jeste izgradnja inkluzivnog društva u kojem se jednakost građanstva, s jedne, i kulturne razlike, s druge strane, međusobno i na pravi način – dopunjuju.
Na primer, sve dok pozamašan deo nemačkih građana turskog porekla i muslimanske veroispovesti ima intenzivnije političke uvide i veze u svojoj staroj nego u svojoj novoj domovini, dotle će u našoj javnosti, i u našim glasačkim kutijama, nedostajati korektivni glasovi koji su potrebni kako bi se vladajuća politička kultura obogatila i proširila. Bez uključivanja manjina u civilno društvo, ova dva komplementarna procesa ne mogu se odvijati jednakim tempom – na jednoj strani uvlačenje stranih supkultura u političku zajednicu koja je razvila senzibilitet za različitosti, uz istovremeno davanje jednakih prava tim supkulturama, a s druge strane liberalno “otvaranje” tih supkultura za to da njihovi pripadnici pojedinačno učestvuju, kao ravnopravni sa drugima, u demokratskom procesu jedne države.
Izvor: Peščanik.net, 27.10.2008.
