Piše: Miodrag Lekić
Nije to bio najsrećniji rođendan, ovaj posljednji, prije desetak dana, kada je obilježeno 80 godina postojanja Ujedinjenih nacija.
Ne zbog ukupnog bilansa ove univerzalne međunarodne organizacije, već zbog njenog sadašnjeg trenutka.
Formiranje Ujedinjenih nacija, usvajanjem Povelje u San Francisku 1945. godine, vremenski je koincidiralo i s nastajanjem atomske bombe.
I njihovi životi traju paralelno. Iako antipodi u ideji i stvarnosti.
Nastali su u vremenu sistema Jalte, pod kojim se podrazumijevaju dogovori saveznika koji su porazili nacizam. Dogovor o novom poretku ostvarila su tri predsjednika – Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, na Jalti februara 1945. i u Potsdamu u julu iste godine.
Jedna od najvećih vrijednosti, ako ne i najveća, međunarodnog sistema dogovaranog na Jalti bilo je iniciranje osnivanja Ujedinjenih nacija. Američki predsjednik Ruzvelt je, po opštim ocjenama, bio glavni pokretač i aktivni protagonista, kako u idejnom tako i u pragmatskom smislu formiranja Ujedinjenih nacija, koje su usvajanjem Povelje UN 26. juna 1945. u San Francisku započele svoj život.
Ruzveltu su bile dobro poznate pouke tokom pokušaja formiranja “svjetske vlade” poslije Prvog svjetskog rata osnivanjem Društva naroda koje je brzo doživjelo istorijski debakl.
Trebalo je, nakon Drugog svjetskog rata, biti u isti mah idealista i realista da bi se osmislila svjetska organizacija koja bi okupila sve države i na realističkim principima odlučivala o najvažnijim pitanjima međunarodne zajednice.
Dakle, na ruševinama Drugog svjetskog rata stvorene su Ujedinjene nacije kao temelj i nada pravednijeg svijeta i nove budućnosti.
S jedne strane stvaran je sistem s ciljem očuvanja međunarodnog mira sistemom kolektivne bezbjednosti koji je definisan u Povelji UN-a. S druge strane, definisani su principi ljudskih i humanitarnih prava, usvojene mnoge norme međunarodnog prava, da bi se uporedo otvorili veliki prostori saradnje država i naroda u gotovo svim oblastima društvenog života.
Ujedinjene nacije, dakle, nisu utopistička konstrukcija koja bi svijet vodila u raj već zajedničko mjesto i institucionalni mehanizmi kojima je trebalo pomiriti svijet, afirmisati metod sporazumijevanja među narodima i državama, sprečavati izbijanje ratnih konflikata, pokretati mirovne misije i podsticati saradnju u mnogim oblastima.
I tako je počela velika misija Ujedinjenih nacija, apsolutno potvrđena kao izrazito emancipatorska i civilizacijska tvorevina. Uprkos limitima, bilans UN-a, naročito u specijalizovanim organizacijama i agencijama, sigurno je pozitivan.
Demokratska načela jednakosti Ujedinjenih nacija su, sa svoje strane, značajno doprinijela procesu dekolonizacije. Naime, oko 80 zemalja, bivših kolonija, najviše iz Afrike i Azije, su zahvaljujući i proklamovanim principima suvereniteta naroda, postale nezavisne države.
U istom periodu svijet se mijenjao i uvećavao brojem suverenih država. Od 51 zemlje (među kojima i Jugoslavija) koje su potpisujući Povelju u San Francisku 1945. bile osnivači Ujedinjenih nacija, danas su 193 države članice UN-a.
Ipak, unutrašnjim mehanizmima Ujedinjenih nacija, posebno kroz ulogu Savjeta bezbjednosti, najveća odgovornost za održavanje svjetskog mira povjerena je najvećim silama, preciznije pobjednicama Drugog svjetskog rata.
Malo je međunarodnih organizacija koje su imale tako dugo trajanje. Ipak, s latentnim teškoćama koje su vodile povremenim blokadama što je vremenom vodilo i postepenoj marginalizaciji Ujedinjenih nacija.
Naime, dolazilo je do postepenog napuštanja multilateralizma kao bazičnog metoda funkcionisanja međunarodnih odnosa.
Geostrateški interesi, prije svega velikih sila, vodili su korišćenju unilateralnih metoda, čime su nerijetko kršeni ne samo duh Povelje UN-a, nego i statutarni mehanizmi koji su nekada zajednički prihvaćeni kao način rješavanja međunarodnih pitanja, posebno onih kriznih. Sve je to pravdano ocjenama da su Ujedinjene nacije zbog svog dugog trajanja i nepromijenjene unutrašnje strukture i mehanizma odlučivanja postale neefikasne, anahrone, dakle prevaziđene.
Ako je tačno da su Ujedinjene nacije bile zrele i za unutrašnje reforme, što je, uprkos nekoliko neuspjelih pokušaja, ostala dežurna tema i zadatak, same spoljne “kritike” Ujedinjenih nacija su dosta nevješto krile pretenziju određenih zemalja, najčešće onih najmoćnijih, da legitimizuju svoje parcijalne interese van sistema UN-a, nerijetko i međunarodnog prava. Princip saradnje je zamijenjen unilateralnim mehanizmima bez pravila, što je neminovno vodilo rastu konflikata, s njima i tragedija naroda, posebno civilnih slojeva društva.
Uprkos tome, Ujedinjene nacije, između kriza i mira, ostaju značajna realnost i veliki putokaz. Prije svega načelima jedinstva, solidarnosti i zajedničkih pravila – dakle principima koji su tako snažno odjeknuli u San Francisku prije 80 godina.
Glavni zadatak Ujedinjenih nacija danas glasi – kako reformisati svijet i sebe.
Ako su Ujedinjene nacije za 80 godina svog postojanja imale svoje velike trenutke ali i padove, sada se, u određenoj krizi, postavlja pitanje – što se u međuvremenu dogodilo s nuklearnim bombama koje su, kako rekosmo već, nastale sa Ujedinjenim nacijama iste godine.
Ako bismo sumirali istorijske izvore, ovoga puta iz studije istoričara i diplomate Serđa Romana “Pedeset godina svjetske istorije” – ovako se pojavila vijest o nastanku novog oružja.
Tokom trajanja konferencije trojice predsjednika u Potsdamu, u julu 1945. godine, američki predsjednik Truman je dobio šifrovani telegram koji je glasio:
“Operisan danas. Nalazi još nekompletni, ali rezultati izgledaju zadovoljavajući i iznad svih očekivanja.”
Američkom predsjedniku je, dakle, javljeno da je posljednji eksperiment atomske bombe u pustinji američke države Nju Meksiko bio uspješan. Truman je odlučio da informacije iz telegrama koje je dobijao tih dana saopšti Staljinu, stavljajući mu do znanja i novi odnos vojnih snaga. Iz istorijskih izvora proističe da je Staljin to primio vrlo hladnokrvno i bez vidljivih reakcija – što je dvostruko tumačeno. Prvo, da je Staljin već imao te informacije, i drugo, da je Sovjetski Savez tada uveliko i ubrzano radio na konstruisanju svoje atomske bombe.
Bila je to najava početka hladnog rata, blokovske podjele svijeta, trke u naoružanju čiji je simbol, stvarnost i ogromna potencijalna opasnost po svijet bila upravo nastajuća – atomska bomba.
Četiri dana nakon pregovora u Potsdamu, dakle 6. avgusta, bačena je atomska bomba na Hirošimu.
Zbog opasnosti za globalnu bezbjednost, Ujedinjene nacije su poslije više pokušaja uspjele, 1970. godine, da stave na snagu Ugovor o neširenju nuklearnog oružja koji je do sada potpisalo 190 država, uključujući zemlje koje zvanično posjeduju atomsku bombu – SAD, Rusija, Francuska, Velika Britanija i Kina. Tim ugovorom se od pomenutih pet država zahtijeva smanjenje zaliha nuklearnog naoružanja i zabranjuje drugima posjedovanje atomskog oružja. Formirana je i Međunarodna agencija za atomsku energiju s ciljem kontrolisanja naoružanja i poštovanja Ugovora o neširenju atomskog naoružanja.
Poznato je da Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja posjeduju atomsko naoružanje, kao i Izrael koji, za razliku od navedenih država, to niti potvrđuje niti demantuje. Kao posljedica kriza i sve složenijih procesa i opasnosti na međunarodnom planu, kao i trenda nepoštovanja međunarodnog prava i postignutih dogovora, veliki je danas spisak zemalja pretendenata na posjedovanje atomskog naoružanja. Otvoreno se govori, da pored Irana, takođe Japan, Saudijska Arabija, Egipat, Brazil, a u Evropi Njemačka i Poljska… imaju aspiracije, neke i s početnim koracima, ka posjedovanju atomskog oružja.
Pored mnogih ratnih sukoba u toku su i druge opasnosti koje su se nadvile nad savremenim svijetom. Činjenica da se Ujedinjene nacije nakon 80 godina postojanja nalaze u određenom padu uticaja, a posjedovanje atomskog naoružanja ima trend rasta, jeste dodatno zabrinjavajući podatak o savremenom svijetu.
Vjerovatno razlog više za neophodan zaokret ka izgrađivanju razumnijeg, pravednijeg i bezbjednijeg međunarodnog poretka.
Izvor: Vijesti
